Xmas

Evo nas na hk aerodromu cekamo na toliko iscekivani let u australiju. Odradili smo bozicne domjenke I slicno I sada smo spremni za uzivAnciju.


Svima zelimo Sretan I blagoslovljen Bozic!!!

Dr Luka Kovach u HK

Ne, Dr Luka Kovach nije bio u HK. On je naime samo izmisljeni lik. Ali, lik koji je izmisljen za potrebe serijala koji se bavi djelatnicima i pacijentima hitne sluzbe te je kao takav idealan naslov i najava teksta koji slijedi ili kako bi rekli neki sljedeceg teksta.

Da-kle ili Ne-kle subota je navecer bila, zavrsismo sa poslovima te je trebalo uslijediti lagano vecernje opustanje uz finu papicu sa casom necega i naravno "televizijom" (necemo bas previse direktno, ipak ovo citaju neciji roditelji).

Cak sam za ovu vecer smislio i novo jelo. Kad velim izmislio, naravno, lazem. Nisam uopce izmislio, nego sam samo malo promijenio vec postojeci recept za ono kaj Englezici zovu Fish Pie. I to je istina, kao i sve drugo osim onoga sto nije. Ta se pita (nema veze sa nasim poimanjem pite) radi tako da se u vatrostalnu zdijelu poreda recimo riba, a moze i neka druga zivotinja i to po mogucnosti sa nogama, zatim se prelije umakom radi socnosti (ili se sprema u umaku kao Bolognese) i prekrije pire krumpirom, zapece u pecnici i super.

Moja je kombinacija bila pileca, sa umakom od sira na bazi vrhnja, malo spinateka i jajcima (recept na dnu price).

I tako radeci ja tu pitu, vec pri kraju odvalim nozem po mrkvi, kad ono bol. Kako mrkva boli, majku joj pojedem? A ono nije mrkva nego moj prst. Uh, al sam se grohotom nasmijao. NE. Nakon nekoliko neuspjelih pokusaja znacajnijeg zaustavljanja krvi bez icije pomoci, ipak je odluceno da je najbolje uputiti se u ER iliti hitnu sluzbu nek doktor Lukica pomogne.

I kak to izgleda tu kod Kineza pitate se? Evo ovak:

Udjes u hitnu i odmah na salter za prijavu. $100 HK, pet minuta i mozes dalje. Ondak te pozove sestra na trijazu, lijepo te pregleda, ljubazno poprica s tobom, ocisti ti ranu, pikne anitetanus (i to sa isprikom zbog bolova ?!) i posalje na cekanje. S obzirom da odsjecanje nokta nije pri vrhu trijaznih prioriteta, cekanje traje 30ak min. Doktor, nazovimo ga Lee, pregleda prstic i veli da nije nis ozbiljno, "Sestra bu previla i mam bute boljse" veli on na tecnom zagorskom. Ondak dojde ljubazna sestra, ocisti ranu nekom tekucinom, fino previje prstic i da mu pusu. Da, ok, nije dala pusu. Tko prica ovu pricu, ja il vi? Nego - jos dvije minuta cekanja i ista sestra donosi bolovanje i otpusno pismo te objasnjava daljnji tijek dogadjanja i ISPRICAVA se kaj bolnica ne radi nedjeljom pa ne mrem tam obavit previjanje. Halo? Di su kamere?

Sva daljnja previjanja obavljal sam u drzavnim klinikama. U stvari su to dislocirani dijelovi iste bolnice koliko sam shvatil jerbo sam u bolnici dobil popis 4 mjesta gdje mogu obavit kaj trebam. Mislim da cijeli HK ipak ima vise od 4 takve klinike. Uglavnom, placal sam to $17 HK (oko 12 kuna) po komadu i nemrem bit zadovoljniji (osim mozda da se uopce nisam porezal). Cekanja nije bilo previse, ljudi ljubazni. Da bi rec rekel. Doduse, nema zgodnih doktora i sestri, ali ne mres imat sve.

Eh, da...u medjuvremenu sam ostal bez glasa. Tako da sam konacno i ja upoznal Dr. Chrisa koji lijeci sada sve Hrvate u HK. Dobio sam antibiotike i jos tri vrste tableta pa sad opet pjevam arije iz svih opera. I tu jedna zanimljivost: kad ovdje daju tablete vele da se piju, u mom slucaju, 4 dnevno u razmaku od 4 sata. Ako ste iole dobri u matematici to znaci da se navecer ne uzimaju. Sto kod nas nikako nemre proci (koliko se sjecam uzimanja antibiotika u HR).

Eto toliko ovak na brzinu od mene. Ovo je bilo naporno. Ulozio sam svih svojih devet prstiju u ovo.

A sad obecani recept:


Za ovo jelo vam treba:

- x kg pilecih prsa ovisno koliko vas ima i koliko ste gladni
- y kg krumpira za pire
- m kg mrkvice
- n kg luka
- 3 dcl vrhnja za kuhanje ili vise
- tri sake spinata
- tri jaja
- g dkg naribanog sira
- sol, papar, malo ulja ili putra ili cega vec za pire

Pileca prsa izrezite na ficleke i kratko poprzite na tavi da ih uhvati zlatna zutica. Izvadite na tanjur i u istoj tavi poprzite luk i mrkvicu (vazna napomena ovdje: mrkva je narancasta, prsti nisu. dok rezete mrkvu nemojte slucajno zamijeniti svoj prst za mrkvu kao sto sam ja napravio jer bute zavrsili na hitnoj, gdje buju vam ranu ispirali sa necim kaj pece i onda bute imali prst zamotan ko batrljak). Zalijte vrhnjem i kad zakuha ubacite naribanog sira. Maknite sa vatre i umijesajte dok se sir ne rastopi. Prelijte preko piletine. Sljedeci red je uvenuli spinat kojeg ste namjerno povenuli na pari iznad krumpira koji se kuhal za pire. Slijedi red kuhanih jaja narezanih na ploske ili kriske (isto se kuhalo skup sa krumpirom) i na kraju pire. Pecnica 20ak min do zlatno zutog. Vilica, noz, pivo.

P.S.

nravno mi smo ovu veceru pojeli drugi dan za rucak. Bila je krvavo dobra.

Studeni koji to nije

Kraj je sve blizi...Mislim na godinu, naravno. Vrijeme bozicnih ukrasa je vec stiglo, a uskoro slijede i bozicni popusti, ludnica kupovanja poklona i drugog.

Prilicno je normalno za nasu vrstu da se sve to odvija po nekakvoj hladnoci, sa jaknama na ledjima i salovima oko vrata. Medjutim, ovdje se temperatura ne spusta ispod 20 stupnjeva. Stovise, drzi se na nekih 24. I moram priznati da nam to pase. Mozda smo mrvicu nostalgicni za snjeznim pahuljicama i grudanjem mladje i starije brace, ali nekako mi je draze piti nedjeljnu kavu u kratkim rukavima i sa suncanim naocalama.

Slijedi dio teksta u kojem bih volio napisati kako sam dobio na lotu, ulovio covjeka koji je skocio sa nebodera, ugasio pozar trepavicama ili skocio novi svjetski rekord. Ali nista od toga se nije dogodilo.Mozda jedno; kupio sam novi objektiv (Nikkor 35mm f/1.8 DX).
Nedavno sam saznao pomalo zivicirajucu vijest. Naime, lokalni atletski savez izbacio je raspored iliti satnicu treninga za razdoblje od sijecnja do ozujka sljedece godine. Uprvi mah pomislio sam da je to cisto neke forme radi, medjutim ispostavilo se da u prvih deset dana sljedece godine trening nece biti moguc. Nigdje. I kako je ovim ljudima onda atletika medju najznacajnijim sportovima za nadolazece Azijske Igre, ne znam. Jos bolje, kakva je situacija sa sportovima koji nisu toliko "vazni". Nadodamo li tome moje odsustvo sa staze za vrijeme boravka u Australiji dobijamo brojku od 22 dana bez treninga. I to mjesec i pol dana prije prve tekme. Krasno. Da ne spominjemo kako ce cijeli niz svjeze zaklanih domacih zivotinja utjecati na reakciju vage pri prvom susretu nakon povratka. Ne bu bila sretna.

S obzirom da sam u zadnje vrijeme pomalo nostalgican te da je Anin raspored pomalo kaotican sa obavezama na poslu i na faksu (i sve ispunjava prilicno uredno sa marljivoscu, pohvale vrijednom) odlucio sam vrijeme popuniti ucenjem kantonskog jezika. Odluka se tako i provodi. Ne bas vojnickom disciplinom, ali u jednom rekreativnom tempu. Zavrseno je tako 6 od ukupno 30 lekcija. I moram priznati da se moj poznati talent za ucenje svih svemirskih jezika tesko bori sa ovim mnogoljudnim nacinom pricanja. Mozda znate, a mozda i ne, kantonski jezik raspoznaje 9 tonova (iliti intonacija, izgovora...). Tako da se jedna rijec, koju bi mi napisali kao DO, moze izgovoriti sa 9 razlicitih znacenja (naravno ima ih jos, nije to jedina). Uz to, poredak rijeci u recenici nije niti blizu nasem poimanju pravilnoga. Pitanja se razlikuju od izjavnih recenica jedino po dodatku 'AAAA' na kraju recenice. Nadalje, ne smije se bas pogrijesiti pri izgovoru tona, jer prosjecan Kinez nece uspjeti skuziti sto se ustvari htjelo reci te ce buljiti zbunjeno u govornika. I na kraju ove skracene liste poteskoca, citanje teksta ne moze pomoci jerbo znakova ima kvazilijarda i koliko sam uspio shvatiti medju njima nema nekog pravila.

Ukoliko, po zavrsetku tecaja budem zadovoljan naucenim te uspjesno iskoristim isto medju izvornim govornicima, pocastil bum se velikim pivkanom (kineskim jer cu moci izgovoriti ime bez greske) i onda bum se pravil vazan po ZeGe-u. Samo da znate.

Kako se i studeni blizi kraju tako je i ovaj tekst prisao svojim zadnjim slogovima. Okrecemo glave ususret prosincu i svim njegovim pretjerano marketinziranim skupim potrosackim drazima. Naravno, mi se veselimo putu u zemlju gdje svi vise naopako, voze na krivoj strani ceste, jedu klokane i imaju previse prostora. Ceka nas 30ak stupnjeva bez previse vlage, otvorene ceste i hrpetina hrane. I to mesa. Poslati cemo koju razgldnicu i zaljepiti koju fotku na ove iste stranice kao i na picassu. S obzirom da bumo visili naglavacke ne bute zamjerili na eventualno losem rukopisu, ne. Tko bu htel vidjeti vise fotki od 4 koliko bumo ih objavili na blogu nek se javi komentarom i biti ce obasut fotkama. Mozda.

Do sljedeceg citanja negdje sredinom prosinca. Bok!

Bozic dolje ispod

Vec je kraj listopada sto znaci da smo na polovici polugodista. U nekim medjunarodnim skolama klinci imaju dva

tjedna slobodno, da se malo odmore. U skolama u kojima moja firma ordinira nema takvih komocija. Makar, iskreno, ne smijem se zalit. Nije bas da mi je raspored naporan. Ne usporedjujuci ga sa

nekadasnjim rasporedima koje sam odradjivao, a bogami niti usporedjujuci moj raspored sa Aninim. Uz svu papirologiju koju mora odradjivati za svoj posao, sada jos ima i radove koje mora priprem

iti za faks. Nije joj lako, ali bori se. Mora se priznati.

Polovica polugodista znaci i da smo na pola puta do sljedecih praznika. To je ionako ono sto svi cekamo. Misio sam ranije da je samo u Hrvatskoj posao samo nesto sto se mora raditi izmedju dva praznika. Ispostavilo se da je i tu tako. Vjerojatno je svugdje isto. Usotalom u zivotu treba uzivati, a uzivamo na praznicima kada otpizdimio negdje daleko od svakodnevice. Ta dosadna svakodnevica samo sluzi

da skupimo pare kako bi otpizdili nekamo drugdje.

Prema naslovu teksta mozete pretpostaviti cemu se mi veselimo. Naslov mozda ne zvuci tako dobro kao u originalnoj engleskoj verziji (Christmas Down Under), ali dobro pokazuje u sto piljimo na horizontu. Naime, odlucili smo za bozicne praznike posjetiti Aninog ujaka u Australiji. Prije kojih mjesec dana kupili smo karte koje su bile na nekakvoj akciji, a prosli smo tjedan konacno dobili i vize. Pod "akcijom" mislim da su u tom trenu bile 25% jeftinije nego sto su inace za letove u bozicno vrijeme, ali i 50% skuplje nego sto su inace za letove u vrijeme koje mi zovemo ljeto, a oni dole ispod zima.

S kartama je sve bilo prilicno jednostavno. Anina kolegica nam je javila za povoljnu ponudu. Culi smo se sa agenticom, platili zadovoljni cijenom i eto ti. Sa vizama medjutim nije bilo tako lako.

Ne znam jeste li znali, ali svi zitelji Europske Unije mogu dobiti vizu za australiju besplatno i to putem interneta. Cak i oba tri zitelja one male mrlje izmedju Hrvatske, Austrije i Italije. Mi Hrvati, naravno, nismo clanovi te velebne drustveno ekonomske zajednice (a kako se cini prema trenutnoj situaci

ji na komicnoj politickoj sceni niti necemo uskoro), pa je ishodovanje vize za obecanu zemlju malcice kompliciranije. Prije svega kosta HK$ 800 iliti ca EUR 80 sto je puno ako usporedjujemo tu cijenu sa cijenama viza ostalih zemalja u kojima smo bili i koje su oko EUR 20-30. Cijena je ipak manji dio price. To je kak se veli OS, NES - BANGLADES! Popis potrebne papirologije, s druge strane, je puno veci dio price. Evo lista svega sto smo morali priloziti nasem zahtjevu:

* ispunjeni formular sa jednom fotkom

* pismo poslodavca kojim potvrd

juje nase zaposlenje, visinu place, trajanje godisnjeg odmora

* isplatne liste

* izvod iz banke o stanju na racunu

* kopije putovnice i osobne karte

* pismeni poziv ujaka iz Australije

Formular nije bio toliki problem iako je debeo k'o knjiga. Jedini problemcic je iskrsnuo kada sam prvi puta krocio u Konzulat ne bi li predao svu tu citabu te me, mora se reci, uljudna i ljubazna teta na salteru vratila kuci neobavljena posla jerbo su oni u medjuvremenu izdali nove formulare pa moji vise ne vrijede. Nakon pomne inspekcije i usporedbe dvaju varijanti uspio sam naci jedan clanak razlike.

Pismo poslodavca takodjer nije bio problem. Kada se ispostavilo da mi mogu naci zamjenu za dva dana koja cu zbrisati ranije nego bih inace trebao, pisma bijahu napisana u 1 dan. Jednako je bilo i sa isplantim listama. Kopije dokumenata su takodjer djecja igra, kao i pismo iz Australije.

I dosli smo do izvoda iz banke. Od kada smo dosli u HK imam dojam da su ovdje banke nekako oragniziranije i njihovi djelatnici educiraniji nego sto je to bio slucaj sa mojim iskustvima u lijepoj nasoj. Takvo je uvjerenje bilo utisnuto u mojoj glavi sve dok nismo krenuli traziti prokleti izvod. S obzirom da nam redovni mjesecni izvjestaj ne treba, trazili smo "Certificate of Balance" iliti potvrdu o stanju na racunu koja se izdaje za stanje od dan ranije. Ana je isla prva traziti to cudo u lokalnoj poslovnici u nasem selu. U tri razlicita navrata dobila je tri razlicita odgovora: 1. Nemamo pojma sto je to, 2. Da znamo, kosta 150 $ i 3. Da znamo, napisati cemo rukom, dodjite sutra po to i kosta 300$???

Na kraju u centralnoj poslovnici u gradu ispostavilo se da ta potvrda kosta 100$ i moze se dobiti odmah. Sve je bilo spremno. Skoro. Ipak smo mi Hrvati i dovoljno smo stari da smo se naslusali parole Snadji se druze. A bogami i nase glavesine nam sugeriraju isto. S obzirom da nismo bili sigurni kolika su to dovoljna sredstva da se uzdrzavamo za vrijeme boravka u Australiji, prebacili smo sve kaj imamo na jedan racun, izvadili potvrdu, pa prebacili sve to na drugi racun i opet izvadili potvrdu.

I sad najbolji dio.

Teta na salteru, nakon sto je konacno prihvatila sve nase papire, rekla mi je da cemo putovnice dobiti postom za dva tjedna. Bio je to ponedjeljak. Putovnice su stigle u srijedu. Nakon dva dana. Dobro, stigle bi da smo bili doma. Kurir me zivkao pet dana i konacno su stvarno stigle nakon tjedan dana, ali mogli smo ih imati nakon samo dva dana. Da smo bili doma tada.

I eto. To je prvi dio price o Bozicu Dolje Ispod. Drugi dio slijedi kada se vratimo. Malo je nevjerojatno da cemo uskoro svarno ici u AUSTRALIJU. Kao klinac htjeo sam ici tamo vidjeti kak ljudi vise naopacke. Kao malo veci klinac htjeo sam ici vidjeti klokane i Aboridzine i sl. Kao jos malo veci klinac dao bih pola necije tudje noge da sam mogao dolje na Olimpijadu. I sad konacno Bozic na plazi u kupacim gacama.

Jos samo da ovo prokleto vrijeme proleti pa da mi poletimo.

Bok svima!

Nastavak price o Vedranu i Ani

Upravo sam zavrsio sa prckanjem po opcijama ovog servisa preko kojega objavljujemo blog i naletio sam na opciju Statistika. Jako zanimljive brojke su mi se prikazale na ekranu. U zadnja tri mjeseca "Blog" je pogledan 185 puta (od cega 52 puta iz Hong Konga dakle od strane mene). Ali ono sto je zanimljivo je popis zemalja iz kojih je "Blog" otvoren. Naravno prednjaci Hrvatska sa BiH na drugom mjestu, ali ono kaj slijedi je iznenadjujuce: Srbija, Francuska, Belgija, Luxemburg...

Ne znam kak su ti ljudi nabasali na ovaj nas mali kutak medjumrezja, ali neka su i dobro su dosli.

Deseti je vec (tek) mjesec i ljetni su se dojmovi slegli, a jesenska se rutina vratila. Rujan se malo otegao, ali sada vrijeme prolazi svojom uobicajenom brzinom.

U zadnje je vrijeme tesko pisati ove tekstove jer se ne desava puno toga, a kad se i desi, zanimljivi detalji ispare iz glave dok dodje vrijeme da ja sjednem pred tipkovnicu.

Od zanimljivosti koje su se desile u proteklih mjesec - dva dana izdvajamo:

* uspjesno sam proveo cijeli deveti mjesec bez kapi ikakvog oblika alkohola, cisteci svoj organizam od toksina skupljenih prekomjernim uzivanjem u hrani i picu za vrijeme boravka u Lijepoj Nasoj, da bi predzadnji dan ulovio znanstveno obrazovni program o fiziologiji ljudskog tijela u kojem su lijepo predocili i dokazali da nijedna "detoksikacijska dijeta" nema nikakvog smisla jerbo nase tijelo, ukoliko je zdravo, sve to rijesi u 48 sati samo od sebe sa dijetom i bez nje

* Poceo sam konacno trenirati opet. Redovito godisnje dvomjesecno odrzavanje stadiona se svrsilo te su vrata stadiona otvorena revnim amaterima. Dobri ljudi, a ujedno i moji prijatelji iz Atletskog kluba Agram pristali su mi napisati program treninga kako bih sljedece sezone spreman nastupio na lokalnim tekmama i naprasio pokoje Azijsko dupe. Cekajuci, medjutim, primitak tog programa prvi tjedan odradio sam na svoju ruku i prema svojim zamislima i, pokazalo se, potpuno pogrijesio

* Nasi dragi prijatelji Amy i Nathan (isti oni s kojima smo bili u Kambodzi ukoliko se vjerni citatelji sjecaju) otisli su nedavno na dugi vikend na izolirani otok u Filipinima gdje je Nathan kleknuo pred svoju dragu te izbacio kutijicu sa blescecim kamencicem. Rekla je DA. I kao za vraga biti cemo u Australiji u isto vrijeme za vrijeme Bozicnih praznika ove godine nedaleko udaljeni jedni od drugih (nedaleko u Australskim terminima znaci tri sata voznje) te cemo prisustvovati njihovoj proslavi zaruka

* skoro smo predali zahtjev za vizu za Australiju. Po dolasku u konzulat teta na salteru mi je ljubazno rekla da mi je obrazac zastario i da ga ne moze primiti. Dala mi je novu verziju sa cak jednim novim clankom i rekla neka se vratim sljedeci tjedan

* Primjetit cete na blogu nekoliko novosti ukoliko ste vjerni citatelji. Ukoliko niste vjerni citatelji onda tak nije bitno jel novo ili nije. Kaj je, tu je pa se snadjite. Dakle, od sada mozete, kao sto je i popularno, ovo nevjerovatno stivo dijeliti sa svojim prijateljima ma na kojoj god oni drustvenoj mrezi bili. Takodjer mozete nam dati do znanja smatrate li stivo zanimljivim pritiskanjem gumba tako da ne morate trositi suvisne rijeci. Ne trebam valjda spominjati novu pozadinu i tak to.

* Jucer sam prvi puta u zivotu nekome dao instrukcije iz matematike. Kcer Anine kolegice ima "ludu profu koja nikaj ne objasnjava". Ovo samo po sebi ne zvuci tak cudno, ali da znate moj matematicki ucinak u osnovnoj i srednjoj skoli, a bogami i na faksu, te snagu ljubavi koju sam uvijek gajio prema tom krasnom skolskom predmetu, znali bi da je presjek skupa Vedran i Matematika jednak nuli tj. da izmedju te dvije varijable nema korelacije te da su velike im devijacije (normalne, gausove i svakakve).

I kako rece pop: Ljudi Bozji i zene moje, to bi bilo sve za ovo izdanje Naseg Zivota u Hong Kongu. Nadamo se da ste uzivali i pratite nas i sljedeci put.

Do citanja.

Odabrao Dzelo Hadziselimovic nije.

bilo je i vrijeme

Bilo je skoro 2 mjeseca od zadnjeg objavljenog teksta. Stvarno neozbiljno od mene.

U medjuvremenu se od zanimljivijih stvari moze izdvojiti proslava nasih rodendana u lipnju. Imali smo male odvojene proslave ( u mom slucaju cuganje s deckima ), i malo vecu zajednicku proslavu u jednom od barova u centru grada sto se u stvari pretvorilo u cuganje sa svima. Oznacili smo i tu okruglu brojku koje se mnogi boje, a koja meni ne predstavlja bas nista znacajnoga. Jos uvijek je to mali broj. Govorimo, naravno, o broju 30.

Osim tih par pijanki, valja spomenuti da je redovna skolska nastava zavrsila i uskoro pocinje ljetna skola (Ani je vec pocela ljetna skola). Ovim klincima ovdje je bas super. Iz skole u skolu. Ne bi im bio u kozi, ali, s druge strane, da nema toga, ne bi bilo niti mog posla.

Sunce je ovdje posteno zagrijalo i uglavnom se u zadnje vrijeme ne krecemo po neklimatiziranim prostorima ukoliko se ne radi o pitanju zivota ili smrti. Temperature su uredno preko 30 stupnjeva (sinoc je u ponoc bilo 30) sa vlagom od najmanje 70ak posto. Vrijeme bas dusu dalo za plazu. Jedini problem je sto su one najbolje plaze prilicno daleko i ukljucuju hodanje od barem 20 min do cak 1,5 sat. A i sunce ne oprasta nista. Lani sam nakon posjeta plazi izgledao kao hrenovka sa rostilja.

Ali i to je sve prolazno. Jos cetiri tjedna (ukljucujuci i ovaj) i onda dolazimo u ZG. Opet. Tako da, ukoliko smo vam falili i imate zelju uzivati u nasem drustvu, kolovoz je vrijeme kada vam to mozemo ostvariti. Uglavnom cemo biti u Zagrebu, izuzev 5 dana koje cemo provesti na obali.

Eto. Valjda ce uskoro biti jos tekstova i to malo izdasnijih i inspiriranijih. Mozda objavimo i koju fotku uskoro (fotke sa pijanki su na fejsu - Aninom, ukoliko ih niste vidjeli a mozda bi htjeli napisite pismo).

Trening, kineski atleticari i ostalo

Usao sam debelo u treci tjedan treniranja.Opet. Mislim da mi je ovo tisucupedesttreci put da se vracam na stazu, ali tek drugi, ozbiljni, povratak. Ozbiljno rekreativan..

Zadnji sam put isto to napravio prije dvije godine, prije dolaska u Hong Kong. I onda je pocetak bio obiljezen mazohistickim uzivanjem u bolovima i mukama, uzrokovanim pomicanjem granica tjelesne izdrzljivosti sto blize njihovim nekadasnjim vrijednostima. Ali, kada je taj pocetni period zavrsio, uslijedilo je cisto orgazmicno i hedonisticko uzivanje u sportu, natjecanju sa samim sobom i fizickoj superiornosti nad nekim prijasnjim verzijama samoga sebe. Taj prvi povratak na tartan rezultirao je iznenadjujuce dobrom formom te osvajanjem srebra na prvenstvu Hrvatske sa 14,52m. U odnosu na trenutnu formu taj je rezultat bio podbacaj i zbog toga sam bio presretan.

Sigurno se pitate sada "malo si bubani, ha? presretan podbacajem...udlu"...malo je cudno, ali bijah sretan spoznajom da su moje noge bile sposobne uopce za 15-ak m (bivsi i sadasnji atleticari ce znati koliko je to dobro ili lose). Na pocetku povratka bio sam zadovoljan i sa 14m.

Ubrzo nakon toga uslijedila je selidba u Hong Kong i sport je opet otisao u drugi, treci, tko zna koji plan. No, vrijeme je sazrilo za jos jedan i to, ovaj puta, sigurno zadnji povratak. Uclanio sam se u Klub atletskih veterana Hong Konga (http://www.avohk.org/) pa u Atletski savez (http://www.hkaaa.com/hkaaa/eindex.html) i poceo.

U Hong Kongu svaki kvart ima svoj stadion, ali je treniranje moguce samo na dva, od kojih je samo jedan kak spada. Treniranje je moguce samo od ponedjeljka do petka izmedju 18 i 21 h. Tako da u to vrijeme tamo treniraju svi. Bas svi. Najvise ima srednjoskolaca i studenata. Tek je sacica starijih koji jos uvijek mlate po tartanu.( I velika vecina jako puno stvari radi tehnicki jako krivo).Ali s obzirom da je sport generalno tu u drugom planu, a atletika pogotovo, valjda je dobro da su uopce tamo.

Ja prvi puta u zivotu treniram sam sebe i valjda bu to urodilo necim osim upalama misica. Trenutno prolazim kroz onu mazohisticku fazu obiljezenu bolovima, pojacanim osjecajem slaufa oko pasa i mislima poput: "koji mi je k... ovo trebalo, koja sam svinja, ovo nema smisla" sve do "koji sam car, jos nisam za staro zeljezo, ja sam najbolji na svijetu" i slicno.

Nekoliko puta sam cak prmijetio cijele grupe atleticara kako se bave troskokom. To me posebno iznenadilo jerbo je u Hrvatskoj to posebno deficitarna disciplina. Na tom doticnom treningu nije bilo nesto posebno za vidjeti osim da neki od njih hodaju po stazi kao serifi. To je moglo znaciti ili da su dobri (vjerojatno najbolji u grupi i sire) ili su idioti.

E pa, prosli je vikend bilo natjecanje pa sam isao pogledati kakva ce mi biti konkurencija. Usput sam saznao i odgovor na ovo zadnje pitanje. Bili su idioti. Tj. idioti su ako se tak prekenjavaju jer misle da im je troskok nekaj za divit se. Jer nije. Ako se prekenjavaju jer im je pimpek do koljena onda nek im bude. Ali nije. Dakle, idioti.

Natjecalo se cak 34 troskokasa. Pobijedio je neki sa 14,10 sto je izrazito slabo. A niti jedan od njih 34 ne zna kako se to treba raditi. Zalet im je 20 koraka, skacu preko prstiju, prvi idu visoko, drugog nema i doskacu na ravne noge (ovo je uglavnom za bivse troskokase). Dugo se nisam toliko nasmijao kao prosle nedjelje.

Ukoliko se netko nije skrivao na ovom natjecanju, moji prvi nastup, koji bi se trebao desiti u rujnu, bi trebao biti poput setnje u parku.

Ali treba spomenuti i najvece iznenadjenje od kad sam u Hong Kongu. U finalu 100m za muske, pobijednik je istrcao 10,28s i postavio novi rekord HK-a. To je tek malo sporije od hrvatskog rekorda koji stoji na 10,25. S time da je Dean Vojnovic trenirao dva puta dnevno, isao na pripreme i ovo i ono. Ovi decki to nemaju. Ali to je bila jedina stvarno svijetla tocka na natjecanju (mozda i 21,12 na 200 m muski). Ostatak je bio prosjecan sa pokojom crnom rupom poput muskog troskoka.

Sve rezultate, ako vas zanima, mozete naci na http://www.hkaaa.com/hkaaa/event/event/Year2010/IAAF%20World%20Arhletic%20Day/result.htm.

Eto toliko.

posjet rodnom kraju i popratna nostalgija

Konacno sam se oporavio od posjeta rodnom kraju i ispunjavanja obaveze Kuma na svadbi. Kazem obveza iako ni tracak obaveze nisam osjecao. Samo zadovoljstvo i ponos.

No, cijela prica je pocela jos krajem ozujka kada su nam u posjet dosli moja punica i mladji sogor. Punica je stala kod nas na putu u Australiju gdje je isla u posjet svome bratu, a mali je dosao vidjeti svoju sestru. I popiti cveger od mene cisto zato kaj je mladji.

Bili su kod nas dvanaest dana. I u tih su dvanaest dana prehodali koliko nisu hodali vec godinama. Mali nije toliko prehodal u cijelom svom 16-godisnjem zivotu. Stigli su na u Hong Kong jedan ponedjeljak rano ujutro. Nakon sto smo se svi izljubili, otisil smo u stan gdje je slijedio blagi odmor i onda cipelcug po gradu. Odmah prvi dan i odmah najduze hodanje uopce. Nekih osam sati smo proveli na nogama i pred kraj im je bilo stvarno dosta. "Kaj toliko hodamo...imamo dvanaest dana...ne moramo sve od jednom..." samo su neki od prigovora taj dan. Ali objasnili smo im da je to bila najduza setnja i da cemo sljedecih dana hodati manje od toga. Pis of kejk. Drugi smo dan hodali sedam sati.

Za vrijeme njihova boravka samo su dva dana bila unistena kisom, a ostalih deset dana smo iskoristili za posjet Ocean Park-u, Big Buddh-i, hramovima: Wong Tai Sin, Deset tisuca Buddha i Chi Lin, prohodali smo Kowloon Park, Hong Kong Park, Central, Admiralty, Causeway Bay, SoHo...sve kaj vrijedi, sve smo vidjeli...

Mozda njazanimljiviji je dan bio srijeda 31.ozujka. Njihov treci dan boravka u planu je bio posjet konjskim utrkama na trkalistu Happy Valley u Causeway Bay-u. Inace, jedan od mojih drazih zgubidana, ali i prilicno impresivan dogadjaj. Negdje usred srijede smo se sjetili da je lima maloljetan i da ne bi bas smio uci na trkaliste. Medjutim gdje ima volje ima i photoshopa, pa smo skenirali putovnicu od maloga i "uljepsali" ju malo. Time smo ubili i dvije muhe jednim potezom virtualnog kista, pokazavsi Punici fotku uljepsane putovnice i ubrzavsi joj puls do granice izdrzivosti prije nego smo joj rekli da se radi o gresci.

Dok smo se mi kretali prema trkalistu Vedran (onaj drugi) je vec bio tamo i izvijestio nas o strogosti redara koji su netom prije okrenuli spanjolsku obitelj na petama za 180 zbog maloljetnosti njihove kcerke. To nas naravno nije moglo omesti, pa se Vedran pravio bedast nekim nasumicnim pitanjem jednom od redara dok smo mu mi usli iza ledja. Nevjerojatno. Fora k'o iz loseg filma, ali je upalila. Tu smo vecer imali i podosta srece sa uplacenim listicima.

Nedugo nakon uskrsnje gozbe i kraja Punicinog boravka s nama, bilo je vrijeme za moj put u Hrvatsku i za vjencanje Tomislava i Alme. Na putu prema aerodromu u Hong Kongu moja me voljena gospodja obavijestila o nekakvoj erupciji vulkana na Islandu i zatvaranju zracne luke u Londonu. Pih, mislim si, gdje je London od Istanbula i Zagreba. Kaj me briga sad za to. Da sam znao koliko bum znoja prolio iscekujuci da se zracni promet normalizira i da se vratim na svoj posao koji su u medjuvremenu drugi za mene radili na moj racun, vjerojatno se nista ne bi promijenilo.

Stigao sam u Zagreb u suncano popodne jednog petka. Docekali su me roditelji i brat nakon sto smo se 40 minuta gledali kroz staklo cekajuci da proklete torbe sa aviona konacno pocnu kliziti po vrazjoj traci.

To prvo popodne bilo je vjerojatno i najduze sto sam se druzio sa svojim roditeljima i bratom u sljedecih deset dana. Zalosno, ali istinito. Djelomicno zbog druzenja sa mladozenjom zbog kojega sam i dosao, a djelomicno zbog zelje da se vidim sa sto vise dragih ljudi koje nisam vidio mjesecima, nije ostalo dovoljno minuta u danu za roditelje. Situacija je to koju ce trebati "ispraviti" iliti nadoknaditi pri sljedecem dolasku. Treba ipak napomenuti da se sa roditeljima cujem i vidim barem jednom tjedno zahvaljujuci savrsenstvu Skype-a, sto sa prijateljima nije bas slucaj. Nisam siguran je li to opravdanje za roditelje ili packa za prijatelje. Izaberite.

Nego...vec prvi dan po dolasku nasao sam se sa mladim bracnim parom i uputili smo se svi skupa na otvorenje jos jednog, u jos uvijek kratkom lancu FASHION ADDICT frizerskih salona. Bio je to fancy shmancy dogadjaj sa kamerama RED CARPET-a i puno raznih faca koje se vole slikavati. Zanimljivo iskustvo i besplatan alkohol.

Sljedeci dan je na rasporedu bila momacka vecer koja ce ostati u pamcenju svih sudionika jos jako dugo. Razumljivo, necemo sada o detaljima koji ostaju zauvijek potisnuti u mracnim dubinama sivih vijuga i izlaze na svijetlo dana samo i iskljucivo u prisutnosti, vec spomenutih, sudionika. Nije naime bilo nicega cega po bilo cijem sudu nije smjelo biti, ali dajte dopustite malo misterije u zivotu i na pocetku necega svetoga kao sto je neciji brak. Napomenuti cu da se nije pilo nego se lokalo, izbjeglo se kazne (srecom!!!!) i svi smo ostali zivi. Jedina zrtva te veceri su bili poneki novcanici i palac lijeve ruke jednog pegule kojem to ionako nije prvi put. Taj vec poznaje doktore u traumi po imenu.

Ostatak je tjedna prosao u znaku cijele niska prijatelja i cijelog cuda kava. Bilo je lijepo vidjeti vas sve, iako vas nisam sve vidio. Nazalost, ne stigne se bas sve u deset dana. Pogotovo ne u deset dana obiljezenih alkoholom i prilagodjavanjem na vremensku razliku. Ne sjecam se kada sam bio toliko umoran. Jedan od najdrazih posjeta koje sam obavio bio je onaj malom, mjesec dana starom necaku Josipu. Anin brat Ante i njegova supruga Ana su 3.ozujka dobili preslatkog sina. Mali je pljunuti tata. I po izgledu, a i po kolicini hrane i sna koje konzumira dnevno.

Dosla je konacno na red i ta sudbonosna subota 24.travnja i pocetak Tomislavovog i Alminog ostatka zivota. Nije to bila tipicna svadba utoliko sto se nije islo po mladu nikamo nego su oboje kretali skupa iz stana u kojemu vec ionako zive skupa. Za mladozenju i mene "kuma" dan je ustvari poceo oko 14h kada sam dosao do njega. Gosti su se poceli skupljati u stanu, catering je vec postavio zakusku, a ubrzo je i muzika stigla. Caskom se atmosfera popela na vrlo zabavnu i samo cinjenica da je noc pred nama duga je kocila jace zalijevanje usta alkoholnim napitcima.

Ubrzo je doslo vrijeme i da se mlada prvi puta pojavi u vjencanici. Uz najavu benda pojavila se u svoj svojoj ljepoti. Nije trebalo biti detektiv za citanje mladozenje i njegove reakcije. Svi smo culi tupi zvuk udaranja vilice u pod i onaj poznati "ping" sjaja u oku. A i kosulja i kravata su mu na podrucju prsa poskakivali ubrzanim tutup-tutup ritmom.

Slijedilo je naravno neizbjezno slikavanje mlade i kume, pa nas dvojice. A i gosti su, naravno, imali svoje fotice i svi su se fotkali sa svima.

Prije nego smo se snasli bilo je vrijeme za pokret prema crkvi. Crkva Sv.Marka na Gornjem Gradu je za mene najljepsa zagrebacka Crkva i jedan od najzagrebackijih simbola i znamenitosti. I tu je subotu bila samo njihova. Nije bilo zakazano drugo vjencanje, sto je znacilo da nema guzve niti zurbe. Prije i poslije obreda, koji je prosao odlicno, lijepo i veselo, bilo je ispucano jos nekoliko stotina fotki. Nakon sto smo se svi izljubili i izgrlili, mladenci su se uputili u setnju gradom sa fotografom, a ostatak svatova se uputio prema 17. katu hotela Westin (koji, usput, ima vjerojatno najbrzi lift u gradu).

Pred dvoranom nas je docekalo vise nego ljubazno osoblje hotela sa ponudom aperitiva (i pjenusac naravno je bio prisutan) te jagodama u cokoladi (mmmmmmmmmmmmmm). Atmosfera je ubrzo porasla za par stupnjeva i vec se povela pjesma popracena, naravno, vise nego izvrsnim bendom i to uglavnom zahvaljujuci kumi Maji. Tako, uz pjesmu i pokoju casicu, sat i nesto vremena, koliko je trebalo mladencima da stignu, proslo je nevidjenom brzinom.

Voditelj banketa, ubrzo je najavio ulazak kumova i, sto je puno vaznije, mladenaca i pravo je veselje moglo poceti. A bilo je to vrlo, vrlo odlicno veselje. Uz vodeceg tamburasa i Fakine, DJ Tomeka, odlicno osoblje hotela, vesele svatove, odlicne kumove (ahm!) i, naravno, prekrasne i sretne mladence nije moglo niti biti lose. Plesalo se, pjevalo i veselilo bez prestanka skroz do 5 ujutro.

Uz zvuke Barry White-ove "You're my first, my last, my everything" koreografija prvog plesa izvedena je besprijekorno unatoc prilicnoj nervozi prije toga. Bilo je tu i nekih stvari koje nisam prije vidjeo na svadbama. Primjerice, nakon rezanja torte, mladenci su se, uz pomoc kumova, natjecali u jedenju iste. Pobjednik dobija pravo biti gazda kuce. Inhalirao sam taj komad nevidjenom brzinom i osigurao mladozenji hlace da nosi. Naravno, dok mu zena ne kaze da ih skine. Takodjer, kod bacanja podvezice, svi mladici koji su pohrlili na podij kako bi ju ulovili morali su si odabrati partnera (muskog) i cagati sentis. Najbolji je par morao eksati gemist. Pobjednik je dobio podvezicu. Smijeh, smijeh, smijeh.

Nakon predivnih 9 sati veselja, u 5 ujutro smo se povukli o svoje odaje (hvala Tomislavovim roditeljima sto su meni i Albinu - Tomislavov bratic - prepustili svoju sobu) na zasluzeni odmor. Sljedece jutro, tocnije rano popodne, skupili smo se u apartmanu mladenaca na dorucku. I za mene je to bio slag na torti. Sjediti sa troje od mojih 10 najdrazih ljudi (ne racunajuci obitelj) jutro poslije najvaznijeg dana njihovih zivota - neprocjenjivo. Za sve ostalo tu su kartice, krediti i druga zla. To je jutro, a i vecer prije, moglo biti ljepse jedino da je i moja voljena gospodja bila prisutna.

Tu nedjelju uslijedio je rucak sa mladencima i njihovim obiteljima. Malo je falilo da se i ovo pretvori u pijanku. Nije bilo daleko. Vino je bilo dobro, bend je opet bio prisutan. Opet zabava. Ovaj put, sa malo tuznim zavrsetkom, jer se trebalo na kraju oprostiti sa svima i pripremiti za povratak u realnost i svakodnevicu Hong Konga.

Ali realno, nije trebalo zalovati. Bilo je to, poslije mojeg vlastitog, najljepse vjencanje na kojem sam bio. Mozda sam pristran posto Tomislava i njegove roditelje znam vec 23 godine, Almu znam vec 10, Albina znam dobrih 15 g, neke od svatova znam jos od jaslica...Mozda je sve to dalo posebnu draz toj veceri. A takodjer sam i ponosan sto smo Tomislav i ja nase, ionako snazno prijateljstvo, okrunili kumstvom.

Povratak u Hong Kong je bio malo naporan. Sam let je prosao odlicno, ali odmah po dolasku uslijedio je puni radni dan na poslu. Do trenutka onesvijestenja na krevetu bio sam budan 34 sata. Slijedecih pet dana proveo sam jedva radeci i spavajuci. Jedina svijetla tocka tih pet dana bila je moja Ana koja mi je falila poprilicno dok me nije bilo.

Sada je sve vec po starom i u rutini. Zivot ide dalje, ali puno veselije.

Eto ljudi, to je to. Budite dobri. Prema ucestalosti vaseg javljanja, siguran sam da cemo se cuti ili vidjeti vec za preko nekoliko mjeseci. Nema potrebe da se tako cesto cujemo. Stvarno.

P.s.

trebalo mi je vise od tjedan dana da ovo zavrsim. Nadam se da je kvalitetno.

Sretan Uskrs!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

From Nas zivot u Hong Kongu

Jos malo stvari

Interes citatelja je nevjerojatan i skoro me rastrgali povlaceci me za rukav u zelji da sto prije objavim jos jedan od svojih "nevjerojatno dobrih tekstova". Samo citiram ovdje, da ne mislite da sam umisljen. Naime, umisljenosti sam se odrekao za Korizmu. Tako da sam sada savrsen.

Dakle, broj citatelja se povecao za kolosalnih 50%. Rast kojem se nadaju i najvece svjetske publikacije, ali im je naravno neodstizan. Ipak, pravi se talent ne moze naci na cesti. Uostalom, povecati broj citatelja sa dva na tri nije neki problem.

No, dosta sa losim starim forama. Evo jedna nova fora: jeste li ikada primijetili kako su zvijezde Hollywood-a udomacene u svim dijelovima svijeta. Postaju nam toliko bliski da su nam kao obitelj. Djeca u cijelom svijetu gledaju u njih kao u clanove svoje obitelji. Mozete zamisliti dijete u, recimo, Kambodzi, kako gleda u sliku Angeline Jolie, pruza ruku prema slici i kaze: "Mama!".

Dobra, jelda?! Iako nije moj original. Dozvolio sam si prepricati vic kojeg je originalno ispricao Ricky Gervais na dodjeli "Golden Globe"-a ove godine.

Sad kad sam vas zagrijal, evo novosti. Konacno sam se dakle odlucio upustiti u treniranje atletike. OPET. Mislim da mi je ovo vec tristosezdeset mlijunti put da se vracam na tartan. I nekoliko je razloga za to:

1. Nakon vec 18ak godina treniranja sa malim pauzama takav mi trening stvarno pase i uglavnom se osjecam odlicno

2. Teretana je jako suhoparna, trcanje na traci je iznimno dosadno

3. Teretane su pune ljudi koji nemaju pojma kaj rade (u HK je cak nerijetko doci u teretanu u hlacam i cipelama)

4. Mrzim guzvu u teretani

5. Zadnji put kada sam se vratio na tartan sam nakon 3 mjeseca bio u formi zivota i osvojio srebro na PH

Svi ti razlozi natjerali su me da se opet aktiviram u Kraljici sportova i probam naslovu prvaka Hrvatske dodati i naslov prvaka Hong Konga.

Kada se covjek malo provoza po Hong Kongu, jedna od stvari koju zasigurno primijeti je da svaki kvart ima svoj atletski stadion od kojih je svaki barem velicine onoga na Mladosti u Zagrebu. Dakle sa tribinom za par tisuca ljudi. Isti taj covjek bi, nakon sto se provoza, pomislio da je na svakom od tih stadiona moguce trenirati atletiku. E pa taj bi covjek bio prilicno u krivu. Na tim se stadionima moze trckarati iliti joggirati. Travnjak ili nedaj Boze pjescana jama su prilicno nedodirljivi.

Treniranje atletike u Hong Kongu je moguce samo na dva stadiona. I oba su od naseg stana udaljena poprilicno (otprilike kao da netko sa zapadnog dijela Zagreba, recimo Jaruna, trenira u Maksimiru). I nakon sto sam odlucio pristati na toliki put do rekreacije, jos me ceka cijeli proces prije nego sto mogu krociti na tartan.

Cijeli sam taj proces htio zapoceti jos u sijecnju sto bi mi omogucilo da se spremim za eventualna natjecanja u lipnju. Medjutim, neocekivano, odgovori na sve moje upite mailom koje sam uputio u atletski savez HK-a i klubove nisu nikada stigli. Trebalo mi je stoga dosta vremena da napokon dokucim sto moram uciniti kako bih konacno mogao poceti sa svojim najdrazim hobijem. Evo kako to hoda ovdje:

• prvo je potrebno uclaniti se u atletski klub, pa sam tako nedavno postao clan Atletskih Veterana Hong Konga sa clanarinom od cca 100 Kn godisnje
• potom je potrebno ispuniti prijavnicu za atletski savez koju klub mora ovjeriti i proslijediti u savez
• clanarina u savezu je cca 60 Kn godisnje plus 70 Kn za koristenje teretane (za koju je potrebno potpisati da niko u savezu nije odgovoran ako mi uteg padne na nogu)
• dva tjedna kasnije iskaznica stize doma i trening moze poceti na stadionu u Wanchai-u od ponedjeljka do petka izmedhe 18 i 21h i tu je moguce i koristenje teretane ili na stadionu u Sham Shui Po-u izmedju srijede i petka (?) od 18 - 20h i to bez teretane

U tom sam se cijelom procesu i ja malo zaje..l jerbo sam prijavnicu za savez poslao direktno u savez umjesto u klub, pa sam izgubio tjedan dana dok su mi ju jako ljubazno vratili. Trenutno cekam da mi iskaznica stigne kuci. ocekujem ju krajem ovog tjedna ili pocetkom sljedeceg. Nazalost, tartan me nece vidjeti do kraja travnja.

Sigurno se pitate - "Zasto krajem travnja? Kreni prije...Zlatna liga pocinje vec u lipnju..." E, pa za tocno tjedan dana stizu nam nasi prvi gosti. Anina mama i mladji brat dolaze k nama na 12 dana i dani ce nam biti prilicno ispunjeni pa tu bilo kakav sport ne dolazi u obzir. Nakon sto nas oni napuste i podju opet svojim putevima ja pak stizem u Zagreb kumovati na svadbi svojeg dugogodisnjeg i najboljeg frenda. I to je jos 12 dana u kojima se nece puno raditi osim malo provocirati jetru te kafenisati sa preko nekoliko ljudi u ispod nekoliko jedinica vremena te naravno druziti se sa roditeljima, bratom, nedavno rodjenim necakom (sin Aninog manje mladjeg brata)...

Eto, zato krajem travnja. Zlatnu ligu bumo jos ove godine pustili drugima nek uzivaju. A do tada me bas zanima kakva je atmosfera na tim stadionima za vrijeme atletskih treninga. Koliko Kineza se uopce bavi atletikom, kako se ponasaju na stadionu, jesu li uopce dobri, hocu li izgledati kao Jonathan Edwards ili samo kao jos jedan rekreativac...O svemu tome cu vas pravovremeno izvijestiti kada do toga dodje.

I konacno za kraj evo vam par interesantnih linova za osobe i dogadjaje iz ovog texta:

Ricky Gervais - tvorac engleskog "Office"-a, "Extras" i sl...najkomicniji komicar za mene

http://www.youtube.com/watch?v=E_EXqdJ4L7I

Atletika u Hong Kongu

avohk.org/

http://www.hkaaa.com/hkaaa/eindex.html

I konacno stranica mog kuma, da mu malo poguram novootvoreni poso:

bdizajn.com

Kineska Nova Godina u Vijetnamu

Vjerujem da su svi citatelji ovog bloga s nestrpljenjem cekali novi tekst. Koristim ovdje izraz "svi" citatelji iako su ih vjerojatno dvoje. I oboje se prezivaju Zoricic. No dobro, tko mi kriv kad su mi unosi redovni k'o placanje racuna u hrvatskom gospodarstvu. Ipak, doslo je vrijeme da vam obojici napisem tekst o putovanju po Vijetnamu.

Krenuli smo na put u vecer 12og veljace. Hotel u Hanoi-u u kojem smo rezervirali prvu nocu organizirao je auto da nas pokupi sa aerodroma. Knjige kazu da je to pametno napraviti kako nas razno razni pametnjakovici ne bi zajebali kao sto znaju pa glume taxi i odfuraju razne naivce negdje u pizdu strininu gdje mu sogor ima kolibu koju naziva hotelom. Stigli smo u hotel oko 1.30 ujutro i odjurili u krpe. Hotel se zove Rendezvous i vode ga dvoje australaca. I bogami rade dobar posao. Mali je to hotel sa 20ak soba i odise prijateljskom atmosferom. Prica koju Luke i Sarah imaju, jako je zanimljiva i zrcalno suprotna od nase (moje tocnije). Naime oni su dosli u Vijetnam sa namjerom da predaju engleski 6 mjeseci, ali su se u medjuvremenu popiknuli na malog zutog koji im je ponudio da mu vode jedan od hotela, jerbo stranci vole odsjesti u hotelu sa stranim menadzerima.

Ujutro za doruckom smo se sreli sa Davidom i Michelle. Par koji ce nam raditi drustvo na ovom putovanju. David (iz Londona) je moj kolega, a Michelle (SAD – polu Koreanka) je njegova djevojka. Oboje su zabavni i zanimljivi i oboje mogu popit cuda. Prvi smo dan iskoristili razgledavajuci Hanoi. Tocnije, staru cetvrt Hanoi-a. Prilicno se lako snaci. Nas je peh (ili sreca) sto smo dosli tamo u vrijeme njihove Nove Godine (ista kao i kineska samo ju ovdje zovu Vijetnamska) pa je vecina ducana bila zatvorena na tjedan dana i bilo je kudikamo manje prometa. A promet je fascinantan. I sa ovako oslabljenim prometom prelazenje ceste je avantura. Rojevi skutera i motocikala samo zuje uokolo i ne staju nikome kao ni automobili. Zvuk truba koje bi trebale upozoravati druge vozace na dolazece vozilo, je sveprisutan i stalan. Ali toliko ih je da ne ostvaruju zamisljenu svrhu. Tajna prelaska ceste je zakoraciti i ne stati dok se ne stigne na drugu stranu. Motori se uglavnom prilagode i izbjegnu nesrecu. Uglavnom. Hrana i pice su toliko jeftini da je to zapanjujuce. Lokalna hrana ne prelazi cijenu od 1 US$ po osobi, a cak i u malo boljim restoranima obrok za dvoje sa picem dodje oko 5US$. Par puta smo se zatekli kako se zidovimo i cjenkamo oko 25-50 centi. Inace naravno ne bi ni gledali u brojke sa desne strane zareza. Ali kad si u Rimu (dobro, Vijetnamu u ovom slucaju) cini kako Rimljani cine. Mislim vijetnamci, ne?

Za razliku od ostalih nasih putovanja na kojima smo si sami organizirali sve izlete u Vijetnamu smo sve bukirali preko hotela. Razlog je iskljucivo nedostatak vremena za eventualne zajebe, a i puno je kvazi agencija koje prodaju muda pod bubrege. Nakon svih izleta bili smo vise nego zadovoljni organizacijom istih, a i kvalitetom onoga sto smo platili.

Prvu smo se vecer ukrcali na nocni vlak za Sapu na sjeveru Vijetnama gdje smo trebali provesti 4 dana i 5 noci (dvije u vlaku) setajuci i razgledavajuci krajobraz. Kombi nas je docekao na kolodvoru u Lai Ci-u i prevezao do Sape. I skidamo kapu soferu jerbo je vozio kroz maglu da mu se nin brisaci nisu vidjeli. I nije se stedio. U kombiju je naravno vladala grobna tisina. Svi smo gledali film. Svako onaj o svom zivotu u privatnom kinu svoje glave. Nitko od nas vjerojatno po takvoj magli ne bi digao guzicu iz kauca, kamoli izasao iz kuce. A pogotovo ne bi vozio auto sa deset putnika sat vremena. Ali stigli smo zivi i sa ojacanim osjecajem prolaznosti zivota i stvarnih vrijednosti. Trebalo je to isprati nekim oblikom alkohola. Ali bilo je ipak prerano za takve stvari. Nas je plan puta podrazumijevao 4 dana pjesacenja i spavanje kod lokalnih ljudi u njihovim kucama, ali su nas sve iskrcali prvo u Global hotel gdje su nam ljubazne djelatnice objasnile da od naseg plana ne bu nis jerbo je cijeli taj dio planine po kojem smo kanili hodat pod pozarom. Jebi ga. Nismo se mogli zaliti. Visa sila. Prihvatili smo promijenjeni plan i nakon dorucka se uputili na 6-satno pjesacenje na istok umjesto na zapad. Vrijeme je za promjenu bilo fantasticno. Suncano i toplo. Ubrzo smo svi bili u kratkim rukavima. Setnja je bila fantasticna. Skoro ljetno vrijeme ucinilo je ionako prekrasan krajobraz jos boljim. Nismo mogli stati ispucavati fotke. Doslovno iza svakog ugla pejzaz koji je vec bio za screen saver (iliti pozadinu zaslona racunala za one puriste) postao bi jos ljepsi.

Negdje na pola puta kratko smo zastali u selo Ma Tra gdje nas je jedan od seniora pozvao u svoju kucu na cokanjcic "Vesele vode". I s obzirom da je tesko zabu u vodu natjerati, trebalo nam je cak par sekundi da podjemo za njim. "Kuca" je zanimljiva, da ne velim sokantna. Mozda je to bilo i za ocekivati s obzirom da smo u kuci u siromasnom dijelu jedne od najsiromasnijih zemalja ovog podrucja. Uglavnom, u jednoj prostoriji od 30-40 m2 cijela familija, koja broji preko nekoliko clanova, spava, kuha, jede, radi, transira meso i, ocito je, upusta se u razmnozavanje. Na podu je cvrsta zemlja, zidovi i namjestaj su od sirovog drva itd. Rakija je bila ok. Bilo je to ustvari rizino vino. Iskusno konobarsko nepce, koje radi kao precizna laboratorijska masina, kaze mi da je udio alkohola bio oko 20%.

Oko 4 ili 5 popodne konacno smo, nakon dugog marsa te zajedno sa drugom grupom turista, stigli u kucu u kojoj cemo prenociti. Domacini su nam bili clanovi lokalne familije iz plemena Crveni Dzao (prethodno je selo bilo selo Crnih Hmonga). Docekali su nas sa toplim cajem i velikim smjeskom na licima. Ubrzo smo se smjestili u nase odaje (cure posebno – ko sardine, a decki posebno – svaki na svom kraljevskom krevetu) i cekali veceru. A vecera je bila prava gozba. Jeli smo zajedno sa nasim domacinima kojima je ta vecer bila posebno vazna jer je bio dan Vijetnamske Nove Godine iliti Tat. I ovdje su domacini iznijeli bocu "Vesele vode" te smo svaki pojedinacno nazdravili i sa gazdom i sa gazdaricom. Okrenuli smo cokanjcic iz zgloba k'o stari sankeri i protresli se k'o da nas je netko prikljucio na struju. Naime, ovaj je gazda ili bogatiji u odnosu na onog ranije ili jednostavno bolje pece rakijetinu. Ova je bila bas kao i nasa brlja. 40% sto posto. Sto je ustvari bilo i dobro jerbo nakon sto je sunce zaslo postalo je LEDENO. A "Vesela voda" grije i grije.

Do ostatka naseg boravka u ovom dijelu Vijetnama imali smo jos kratko hodanje do glavne ceste te prijevoz u hotel u kojem smo proveli jos jednu noc prije povratka u Hanoi.

Nakon jos jednog dana setanja po Hanoiu bilo je vrijeme za izlet u Ha Long Bay. Jedno je to od 7 prirodnih svijetskih cuda. Poseban je po brojnm klisurama koje vire iz mora. Prvi smo dan proveli na brodu uzivajuci u maglovitom pogledu i hrani. Posjetili smo "Nevjerojatnu pecinu" koja je poprilicno velika i lijepo uredjena. Imali smo, cak, vremena i da se malo provozamo u kajacima sto je bilo prilicno zabavno, ali i hladno jerbo su kajaci losi i cijele su nam guzice bile mokre. Naravno vani nije bilo toplo. Dapace, bilo je prilicno frisko. Na svu srecu brodske kabine su bile odlicne i u kupaonicama se moglo otusirati toplom vodom. Hrana na brodu je bila odlicna, sto se nije moglo reci i za zabavu. Naime i Vijetnamci, kao ocito i cijela Azija, iz nepoznatog razloga vole Karaoke. Prilicno su ludi za tim i takvim vidom zabave. Pod takvom prijetnjom ubrzo smo se svi razbjezali k'o rakova djeca i povukli u svoje odaje.

Sljedece jutro uputili smo se brodom prema otoku Cat Ba na kojem cemo provesti dan i prespavati. Stali smo i u nacionalnom parku u kojem smo se popeli na vidikovac sa kojega se pruza pogled na okolna brda i brdasca. U rano poslije podne stigli smo i do gradica Cat Ba i naseg hotela. Na sveopce iznenadjenje odsjeli smo u hotelu sa 4 zvijezdice (Azijske 4 zvijezdice nisu ni priblizno toliko dobre kao europske). Popodne smo proveli razgledavajuci gradic (sto je trajalo oko 10 min, jer je gradic mali i prazan ko rupa) te pijuci pivice na terasi jednog malog kafica (opet u birtiji veliko pivo za 0,75 US$). Poslije obilne i odlicne vecere povukli smo se u sobu zajedno sa Davidom i Michelle i nasu pretposljednju vecer ovog godisnjeg odmora kartajuci, pijuci Dzus votke i smijuci se glupim natjecateljima na show-u Paris Hilton. Vec i prije nego smo krenuli na ovo putovanje znali smo da nasi prijatelji mogu poprilicno popiti, ali tu vecer su zasjali u punom svijetlu. Kartanje je naime bilo samo izgovor za alkohol. Igrali smo razne igre u kojima gubitnik pije. Ubrzo je boca vodke nestala, da bi Michelle izjavila kako joj to nije ni blizu dosta i da mora ici kupiti jos jednu bocu. KAJ!!!??? Ajde dobro, ak bas moras... Podsjetila me ta vecer na neke iz studentskih dana. Sljedece su jutro David i Michelle hodali s ocitim znakovima glavobolje na licu. Dok smo Ana i ja, srecom, bili skroz ok.

Nakon dorucka smo krenuli za Hanoi gdje smo proveli popodne kupujuci suvenire. I kupujuci suvenire skoro smo ostali bez jednog fotica. Naime, Ana je fotic nakon slikanja, umjesto u ruksak, spremila u svoj dzep i vezica joj je virila van dzepa. Ulazeci u jedan ducancic izmedju nas dvoje je prolazio jedan postariji cica. I inace je tu uvijek guzva i ljudi se provlace jedan pokraj drugoga, pa u startu nije bilo nista cudno. Dok nisam primjetio da dedina ruka krece prema Aninom dzepu. Biti ce da deda gubi svoje izostrene osjete i reflekse jerbo se usro ko grlica kada sam ga uhvatio za ramena i protreso ko krpu.

Ta je nasa zadnja vecer rano zavrsila jerbo se trebalo dici u 4 ujutro da uhvatimo let nazad u realnost Hong Konga.

Bozic u Kambodzi

Konacno sam se uhvatio i bloga. Iako smo se vratili prije 10 dana, nismo imali vremena za putopise. Trebalo je srediti skoro 2000 fotki, a i posao je oduzeo dosta vremena.


Ali konacno smo se uhvatili u kostac i sa ovime da vam mozemo prenijeti nase dojmove sa ovog toplog i lijepog bozicnog putovanja. Ovaj ce text biti prilicno kraci od onoga o Borneu uglavnom zbog toga sto nije bilo toliko avanture, a i mislim da vam ne treba izvjestaj o bas svakoj minuti.

Dakle prvog dana smo stigli u Bangkok navecer i ubrzo se nasli sa Nathanom i Amy u unaprijed rezerviranom hotelu. Smjestaj prvu noc je bio odlican i drugo smo jutro, iako dosta rano, odmorni krenuli prema Kambodzi. Cijeli put je trajao oko 10 sati, ukljucujuci i hodanje preko granice koja je bila posebno iskustvo. Kambodzanski gradic Poi Pot koji se proteze cak i u podrucje izmedju dvije drzave je jedan od najruznijih i najprljavijih gradova koje smo vidjeli. Ali, prosli smo granicu bez ikakvih problema te se probili kroz gomilu u kojoj nam je svatko nudio najjeftiniji i najbolji prijevoz do Siem Reapa. Mora se reci, iako svi vodici upozoravaju na muljatore te smo hodali u blagom grcu i gardu, nikakve stvarne opasnosti nije bilo. Osim mozda za nase novcanike, ali na to smo bili spremni. Srecom, hotel u kojem smo rezervirali prvu noc je poslao auto po nas tako da smo ubrzo bili na putu prema dva sata udaljenom Siem Reapu (u doslovnom prijevodu ime grada znaci - Siem porazen iliti Tajland porazen i obiljezava bitku za koju nikada nije dokazano da se desila).

Dva sata je trajala voznja po najravnijoj cesti na svijetu. Krajolik je prilicno nezanimljiv i uglavnom pruza poglede na bezlicne livade i mocvare. Vjerojatno nedostatak ikakvih plantaza, prisutnih na svakom cosku u Maleziji i drugim zemljama, odrazava razinu siromastva zemlje. Prvo poslijepodne u gradu proveli smo razgledavajuci grad te trazeci alternativni smjestaj za sljedeca tri dana. U Jasmine Lodge-u smo prvi dan odsjeli samo zbog taxija koji je dosao po nas. Relativno brzo smo pronasli sve bitnije lokacije u mjestu, a i novi smjestaj nije bio preveliki problem. Jednako (ne)kvalitetne sobe uspjeli smo naci po 10$ umjesto 15$ koliko smo placali prvi dan.

Sljedeca tri dana proveli smo razgledavajuci hramove i druge "znamenitosti" Siem Reap-a. Mislim da ne mogu rijecima naglasiti koliko su hramovi velicanstveni u zivo. Cak se niti na slikama to ne vidi dobro (djelomicno zato sto i slike nisu bas najsjajnije). Osim najpoznatijeg Angkor Wat-a, u krugo od par kilometara nalazi se ukupno 15ak hramova. Angkor Wat je daleko najveci, ali i neki drugi su jednako zanimljivi. Hram Bayon poznat je po kulama ili tornjevima sa uklesanim licima koja gledaju na sve cetiri strane svijeta. Ta Prohm je poznat po kolosalnom drvecu koje raste preko hrama i po kojem se Angelina Jolie valjala u "Tomb Raider"-u. Ostalima niti ne znam ime ali su svi doreda prekrasni. Vise manje svi imaju jednu zajednicku stvar, a to su reljefi uklesani u kamen koji opisuju zivote i dogadjanja tih vremena te naravno prikazuju njihovu religiju te odanost kralju. Medjutim, ono sto je kod tih reljefa interesantno nije to toliko prica koju prikazuju nego njihova kolicina, detaljnost i kompliciranost. Doslovno kod god se okrenes, nesto je u tom dijelu zida isklesano. Pa makar samo za ukras.

Angkor Wat je sagradjen u roku od 35 godina. Iako se to mozda cini puno, europske katedrale su gradjene po stotinu i vise godina. A u Angkor Watu nije koristen nikakav cement niti ista slicno sto bi ucvrstilo kamenje. Stari su Khmeri svaki kamen "brusili" kako bi svaki spoj izmedju dva kamena bio savrsen te kako bi ih onda klesari mogli koristiti kao da se radi o jednom glatkom kamenu. Uz Zabranjeni Grad u Pekingu te Kineski zid i, naravno, piramide, Angkor Wat je jedan od najvecih gradjevinskih pothvata u povijesti.

Po hramovima smo hodali tri dana. Tocnije tri jutra. Popodneva smo koristili za razgledavanje nekih drugih stvari. Prvoga smo dana isli gledati zalazak sunca na plutajucem selu. Tu smo jedva nasli brod koji ce nas tamo odvesti jerbo je jedina sluzbena opcija pod kontrolom male "mafije" koja naplacuje prilicno previse i od svakoga razlicito. Uspjeli smo medjutim naci lokalnog starca koja nas je odveo na isto mjesto za djelic cijene (25$ za brod sa sestero ljudi umjesto pocetnih 20$ po glavi). Da bi se ukrcali na dedin brod morali smo proci kroz uzas siromastva. Ljudi tu zive u drvenim stracarama podignutim na smecu. Smrad je odvratan, ali i tu se ljudi samo smjese i djeca su sramezljiva. Na kraju je to bilo sasvim dobro i lijepo iskustvo.

Sljedeci dan smo odlucili posjetiti jedno od sirotista kako bi im poklonili vrecu stvarcica za "likovni" misleci kako ce se djeca veseliti prakticnim stvarima. Takodjer, receno nam je da bi hrana mogla biti uvredljiva donacija. Na kraju smo uspjeli naci jedino sirotiste u Kambodzi koje se cak dobro snalazi i samo po sebi i u kojem nisu bili bas previse odusevljeni nasim poklonima.

Trece slobodno popodne smo jeli i pili. Hrana u Kambodzi je prilicno dobra. Lokalna kuhinja podrazumijeva przenu rizu, przenu tijesteninu i Amok sto je samo jedna inacica curry-a. Doduse Ana je pojela i jednog przenog zohara, ali toga srecom nema puno. Nathan i ja smo Bozic, a i majmunovo, proslavili bocom Jim Beam-a koju smo kupili za cak 8$.

Cetvrtog dana, amy i Nathan su se vratili u Bangkok pa onda i u Hong Kong, a mi smo se zaputili u Sihanoukville na jugu. Krenuli smo busom u 7.30 ujutro i trebali smo stici na odrediste oko 16h sto bi nam dalo taman dovoljno vremena da nadjemo adekvatan smjestaj, ali kako to u Kambodzi obicno biva kasnili smo nekoliko sati te smo na odrediste stigli poslije 19h. Naravno, smjestaj koji smo pikirali na samoj plazi je bio preskup zbog nadolazece Nove Godine. Ali, svjetlo na kraj tunela te veceri je bio nas tuk tuk vozac, kojeg smo sasvim slucajno odabrali i koji nas je vozikao po cijelom gradu i zivkao hotele za nas. Na kraju smo prvu vecer morali provesti u rupcagi po imenu "New World Hotel" u kojoj Ana nije previse spavala jerbo nije bilo bas najcisce na svijetu. Ali nas je vjerni vozac Yol dosao po nas ujutro i nakon par sati razgledvanja nasli smo odlicnu sobu 10 metara od plaze. Cijelo to vozikanje po gradu kostalo nas je 8$ (5 prvi dan i 3 ujutro) sto je stvarno dzabe.

Sljedecih pet dana proveli smo ne radeci ama bas nista. Dobro jeli smo i lezali na plazi i rostiljali se. Doduse osim toga nismo vise ni mogli sve da smo i htjeli. Moze se ici na izlet na obliznji otok ili na ronjenje, ali nakon Bornea nije nas to vise privlacilo. I iskreno da nismo cekali Novu Godinu ne bi ostali svih 5 dana jer nam je bilo nevjerojatno dosadno. Cak ni u izlezavanju nismo mogli potpuno uzivati jer svake dvije minute netko salijece i nudi voce, masaze, narukvice, naocale ili sto vec. I prilicno su uporni. Da se razumijemo, plaza je fantasticna (pijescana i duga vise od kilometra) i vrijeme je bilo fenomenalno.

Novu godinu docekali smo na plazi uzivajuci u vatrometu koji je trajao od 6 popodne do dva ujutro bez prestanka. Cijelo vrijeme isti oni klinci koji su ujutro prodavali voce sada su prodavali vatromet. Kod jednoga smo primijetili cak i kutiju sa natpisom "Mirnovec". Sreli smo tu i troje Bosanaca iz Svedske. Atmosfera je bila glasna i slavljenicka.

Prvi dan Nove godine proveli smo na putu. 12 sati nam je trebalo da sa juga Kambodze stignemo do Bangkoka. U tom smo vremenu promijenili dva autobusa, dva minibusa, tuk tuk i taxi. Ali konacno smo stigli do Khao San Road-a sto je dio Bangkoka krcat turistima, backpackerima i jednostavno party zona. Ali i zona najjeftinijeg smjestaja. Trebalo nam je sat vremena da nadjemo adekvatan smjestaj koje se krece od odvratnih krcmi za 5$ do finih hotelcica po 40ak$. Uspjeli smo naci cist i jeftin hotelcic te smo nakon brze i fine tajlandske kuhinje ubrzo zaspali snom pravednika. Osim sto nas je probudio vodopad iz klima uredjaja. Svakih par sati.

Sljedeci dan krenuli smo u razgledavanje znamenitosti Bangkoka. Od najpoznatije Velike Palace i Lezeceg Buddhe nismo vidjeli niti jednu. Naime, na prijedlog jednog lokalnog cice koji je bio jako uljudani susretljiv te nam objasnio kaj je najbolje za vidjeti, unajmili smo zuti tuk tuk koji nas je trebal odvesti po svim tim znamenitostima za manje od jednog dolara. Caka je u tome kaj oni dobiju dzabe gorivo ako dopeljaju turiste na odredjena mjesta. Nas je frend imal dva takva mjesta, ali mi se nismo sjetili da bi jedno od ta dva trebali cuvati za kraj. Nakon sto nas je odfural do tri hrama i strpljivo cekal, pristali smo da nas odpelja u dva ducana u kojima treba dobiti te kupone. U samim ducanima nismo morali nista kupiti, cak nije bilo niti ocekivanog pritiska da trosimo pare. Potom nas je nas frend odbacio do sljedeceg hrama, koji je bio tek na pola liste svega kaj smo htjeli vidjeti, i nestao. Otisao je a nije nam ni pare uzeo. Kasnije smo saznali da je vrijednost goriva koje je dobio nekoliko puta veca od love koju smo mu mi trebali dati. Frajer nas je nategnul i to na budisticki praznik. Nastavili smo jedan dio puta pjeske, ali nesnosna vrucina uzela je danak i vise nismo imali ni snage ni volje nastaviti sa razgledavanjem. Barem su oni hramovi koje smo vidjeli jako lijepi. Upad u veliku palacu je inoako bio malo preskup za nas nategnuti budzet, a i cinjenica da je praznik nije pomogla jerbo su uz gomile turista u hramove hrlili i domaci vjernici.

Mi smo se povukli u "udobnost" nase ulice te uzivali u hrani i picu. Sljedeci je dan opet zapoceo rano. Malo poslije tri ujutro. Cekao nas je avion za Hong Kong i povratak u realnost svakodnevne rutine.