Bozic dolje ispod

Vec je kraj listopada sto znaci da smo na polovici polugodista. U nekim medjunarodnim skolama klinci imaju dva

tjedna slobodno, da se malo odmore. U skolama u kojima moja firma ordinira nema takvih komocija. Makar, iskreno, ne smijem se zalit. Nije bas da mi je raspored naporan. Ne usporedjujuci ga sa

nekadasnjim rasporedima koje sam odradjivao, a bogami niti usporedjujuci moj raspored sa Aninim. Uz svu papirologiju koju mora odradjivati za svoj posao, sada jos ima i radove koje mora priprem

iti za faks. Nije joj lako, ali bori se. Mora se priznati.

Polovica polugodista znaci i da smo na pola puta do sljedecih praznika. To je ionako ono sto svi cekamo. Misio sam ranije da je samo u Hrvatskoj posao samo nesto sto se mora raditi izmedju dva praznika. Ispostavilo se da je i tu tako. Vjerojatno je svugdje isto. Usotalom u zivotu treba uzivati, a uzivamo na praznicima kada otpizdimio negdje daleko od svakodnevice. Ta dosadna svakodnevica samo sluzi

da skupimo pare kako bi otpizdili nekamo drugdje.

Prema naslovu teksta mozete pretpostaviti cemu se mi veselimo. Naslov mozda ne zvuci tako dobro kao u originalnoj engleskoj verziji (Christmas Down Under), ali dobro pokazuje u sto piljimo na horizontu. Naime, odlucili smo za bozicne praznike posjetiti Aninog ujaka u Australiji. Prije kojih mjesec dana kupili smo karte koje su bile na nekakvoj akciji, a prosli smo tjedan konacno dobili i vize. Pod "akcijom" mislim da su u tom trenu bile 25% jeftinije nego sto su inace za letove u bozicno vrijeme, ali i 50% skuplje nego sto su inace za letove u vrijeme koje mi zovemo ljeto, a oni dole ispod zima.

S kartama je sve bilo prilicno jednostavno. Anina kolegica nam je javila za povoljnu ponudu. Culi smo se sa agenticom, platili zadovoljni cijenom i eto ti. Sa vizama medjutim nije bilo tako lako.

Ne znam jeste li znali, ali svi zitelji Europske Unije mogu dobiti vizu za australiju besplatno i to putem interneta. Cak i oba tri zitelja one male mrlje izmedju Hrvatske, Austrije i Italije. Mi Hrvati, naravno, nismo clanovi te velebne drustveno ekonomske zajednice (a kako se cini prema trenutnoj situaci

ji na komicnoj politickoj sceni niti necemo uskoro), pa je ishodovanje vize za obecanu zemlju malcice kompliciranije. Prije svega kosta HK$ 800 iliti ca EUR 80 sto je puno ako usporedjujemo tu cijenu sa cijenama viza ostalih zemalja u kojima smo bili i koje su oko EUR 20-30. Cijena je ipak manji dio price. To je kak se veli OS, NES - BANGLADES! Popis potrebne papirologije, s druge strane, je puno veci dio price. Evo lista svega sto smo morali priloziti nasem zahtjevu:

* ispunjeni formular sa jednom fotkom

* pismo poslodavca kojim potvrd

juje nase zaposlenje, visinu place, trajanje godisnjeg odmora

* isplatne liste

* izvod iz banke o stanju na racunu

* kopije putovnice i osobne karte

* pismeni poziv ujaka iz Australije

Formular nije bio toliki problem iako je debeo k'o knjiga. Jedini problemcic je iskrsnuo kada sam prvi puta krocio u Konzulat ne bi li predao svu tu citabu te me, mora se reci, uljudna i ljubazna teta na salteru vratila kuci neobavljena posla jerbo su oni u medjuvremenu izdali nove formulare pa moji vise ne vrijede. Nakon pomne inspekcije i usporedbe dvaju varijanti uspio sam naci jedan clanak razlike.

Pismo poslodavca takodjer nije bio problem. Kada se ispostavilo da mi mogu naci zamjenu za dva dana koja cu zbrisati ranije nego bih inace trebao, pisma bijahu napisana u 1 dan. Jednako je bilo i sa isplantim listama. Kopije dokumenata su takodjer djecja igra, kao i pismo iz Australije.

I dosli smo do izvoda iz banke. Od kada smo dosli u HK imam dojam da su ovdje banke nekako oragniziranije i njihovi djelatnici educiraniji nego sto je to bio slucaj sa mojim iskustvima u lijepoj nasoj. Takvo je uvjerenje bilo utisnuto u mojoj glavi sve dok nismo krenuli traziti prokleti izvod. S obzirom da nam redovni mjesecni izvjestaj ne treba, trazili smo "Certificate of Balance" iliti potvrdu o stanju na racunu koja se izdaje za stanje od dan ranije. Ana je isla prva traziti to cudo u lokalnoj poslovnici u nasem selu. U tri razlicita navrata dobila je tri razlicita odgovora: 1. Nemamo pojma sto je to, 2. Da znamo, kosta 150 $ i 3. Da znamo, napisati cemo rukom, dodjite sutra po to i kosta 300$???

Na kraju u centralnoj poslovnici u gradu ispostavilo se da ta potvrda kosta 100$ i moze se dobiti odmah. Sve je bilo spremno. Skoro. Ipak smo mi Hrvati i dovoljno smo stari da smo se naslusali parole Snadji se druze. A bogami i nase glavesine nam sugeriraju isto. S obzirom da nismo bili sigurni kolika su to dovoljna sredstva da se uzdrzavamo za vrijeme boravka u Australiji, prebacili smo sve kaj imamo na jedan racun, izvadili potvrdu, pa prebacili sve to na drugi racun i opet izvadili potvrdu.

I sad najbolji dio.

Teta na salteru, nakon sto je konacno prihvatila sve nase papire, rekla mi je da cemo putovnice dobiti postom za dva tjedna. Bio je to ponedjeljak. Putovnice su stigle u srijedu. Nakon dva dana. Dobro, stigle bi da smo bili doma. Kurir me zivkao pet dana i konacno su stvarno stigle nakon tjedan dana, ali mogli smo ih imati nakon samo dva dana. Da smo bili doma tada.

I eto. To je prvi dio price o Bozicu Dolje Ispod. Drugi dio slijedi kada se vratimo. Malo je nevjerojatno da cemo uskoro svarno ici u AUSTRALIJU. Kao klinac htjeo sam ici tamo vidjeti kak ljudi vise naopacke. Kao malo veci klinac htjeo sam ici vidjeti klokane i Aboridzine i sl. Kao jos malo veci klinac dao bih pola necije tudje noge da sam mogao dolje na Olimpijadu. I sad konacno Bozic na plazi u kupacim gacama.

Jos samo da ovo prokleto vrijeme proleti pa da mi poletimo.

Bok svima!