Dan zhvalnosti i ostalo

Evo i jos jednog neredovnog i rijetkog unosa u ovaj malo posrnuli blog!

Nedavno je bio americki Dan zahvalnosti koji smo i mi proslavili u vrlo mijesanom drustvu ali u organizaciji nekolicine amerikanaca. U drustvu je bilo 3 Hrvata, 2 Sri Lankancana, 1 Australac, 1 Engleskinja i 5 Amerikanaca. Svi smo se skupili za tradicionalnu veceru koju amerikanci tom prigodom klopaju, a to je, naravno, purica.

Svatko je bio zaduzen za nabavku dijela cjelokupne gozbe. Na stolu se nasla odlicno pecena purica, punjenje za puricu (stuffing), "pita" od slatkog krumpira sa sljezovim kolacicima (iako ne lici uopce na pitu i unatoc tome sto je izrazito slatka jede se kao prilog uz pticurinu), pire krumpir, grasak, slozenac od mahuna, tradicinalni umak od pecenja (iliti "gravy" iliti "fuj!"), nekoliko razlicitih sireva za predjelo, masline (cak i hrvatske masline "Trenton" koje su bile pravi hit), te za desert domaca pita od bundeve, kupovna pita od jabuka te nasa (Anina i moja) pita od cokolade. Naravno, preko nekoliko boca vina te kartona piva pomoglo je da sve glatko klizi niz grlo. Nekim je stavkama jelovnika trebala znacajna alkoholna pomoc da klizne, jerbo nisu bile bas najukusnije.

Cokoladna je pita bila pravi hit te veceri. Mnogi su bili iznenadjeni da smo je napravili sami od nule, a posebno im se svidjelo hrskavo tijesto. Nisam im htio pokvariti dozivljaj sa otkricem da u tijestu hrska nerastopljeni secer (s obzirom da se ovdje secer moze kupiti u nekoliko finoca mljevenja, ja sam naravno na brzinu kupio krivu varijantu) te da se taj cudni okus tijesta moze zahvaliti losem "organskom" brasnu te nedostatku jaja. Kolac je radjen pod blagim pritiskom i sa vremenskom stiskom vecer prije zbog dugotrajne potrage za odredjenim receptom koji nikada nije nadjen. Tek kada je vec "gotovi" kolac bio u fazi hladjenja primijetilo se da je broj jaja u frizideru iznenadjujuce prekomjeran. Srecom, "istrenirana i iskusna" nepca svih prisutnih nisu primijetili nedostatke. Ili su bili prepristojni da bi komentirali. Cak su i repete nekako izdrzali.

Sve u svemu vecer je bila vrlo ugodna, uljepsana novim poznanstvima i sa dosta smijeha. Cak smo i naucili porijeklo i povijest tog najamerikanskijeg od svih blagdana:

Davno, davno kada su prvi doseljenici navalili iz Engleske na istocnu obalu Sjedinjenih Kolonija, iako sretni sto konacno mogu prakticirati svoju, na otoku zabranjenu, religiju, uzgajanje voca, povrca i zitarica na novoj nepoznatoj zemlji predstavljalo je veliki problem. Srecom tu su bili "okrutni" Indijanci (tj. izvorni Amerikanci) koji su dosljake naucili kako se lokalna zemlja obradjuje, pokazali su im krumpir, kukuruz i slicno. Doseljenicka se sreca iz temelja okrenula i poceo je prosperitet. U znak zahvalnosti za nesebicnu pomoc krenula je tradicija Dana zahvalnosti. Takodjer, kako bi im stvarno pokazali koliko im je stalo upoznali su Indijance sa generalom Custerom i istrijebili ih. To su ti doseljenici, das im prst, a oni te izbrisu sa lica zemlje. I jos naprave blagdan od toga.

Barem su ovi Amerikanci s kojima smo proveli vecer bili vrlo ugodno i zabavno drustvo. Nazalost nije se previse ruzilo jerbo je sutradan bila normalna radna subota, a ne bi bilo zgodno da ucim djecu engleski sa mirisom Carlsberga.

U medjuvremenu, ispostavilo se da i Hong Kong ima svoju verziju nase Marine Matulovic Dropulic. Naime, taman oko Dana zahvalnosti, na vratima svih prizemnih terasa u susjedstvu osvanule su neke sluzbene obavijesti jednog od vladinih tijela i ureda o nepravilnosti svih terasa (malih dvorista) sa nekim crtezima oznacenim crvenom bojom. S obzirom da mi ionako zivimo u tudjem stanu, a nemamo niti terasu, nismo tocno znali na sto se te obavijesti odnose i sto podrazumijevaju. Pretpostavljali smo da je potrebno raskrciti zbunje i dzunglu koja se stvorila na blagoj padini ispred naseg reda kuca. Naravno, svaka je pretpostavka majka svih zajeba. Ovaj put mi, srecom, nismo bili na meti tih zajeba, ali jesu sve terase u nasoj ulici. Svaki dan kad bi se vratili doma sa posla jos je jedna terasa bila ogoljena i bez zidova. Bez milosti i bez mogucnosti pomilovanja, sve do jedne ograde na sve do jednoj terasi u ulici nestaju. Jedino sto vlasnici mogu napraviti je pomoci radnicima kako ne bi ostavili ruglo iza sebe.

Nas prvi susjed izgubio je zidanu ogradu koje je tek postavio prije koji mjesec kad je preuredio cijelu kucu. U tu je ogradu ugradio i lijepo skupo osvjetljenje i lijepa, jako skupa, staklena vrata. Ostale su mu samo lampe sa elektricnim instalacijama te postanski sanducic koji se sada vijori na vjetru.

Kad kineska cizma gazi, iako nije jos ona partijska, nema pardona. Svi dobivaju po guzici.

Necak Josip

Proslo je tocno mjesec dana od zadnjeg teksta i konacno sam uspjeo uloviti vremena i volje da napisem novi. Sjedim trenutno u skoli u svojoj ucionici sa poprilicno dosta vremena na rukama jer su ucenici iz vecine razreda zapalili na izlet u neki od zabavnih parkova, a njihovi mi profesori (moji kolege i kolegice) nisu uspjeli javiti dan ranije.

Tako sam dosao tu u pola devet, imao 15 minuta predavanja sa 5C i sad cekam do pola deset za sljedeci razred. A pitanje je da li ce i toga razreda biti. No, da sam ostao doma ne bi radio nista bitno drugacije pa ustvari niti nema bas previse veze.

Nije bas bilo previse dogadjanja u zadnjih mjesec dana. Vise manje sve je uobicajeno osim sto je Ana pocela davati instrukcije iz engleskog jednoj djevojcici. I svaka joj cast na tome jerbo su instrukcije u nedjelju ujutro, sat vremena od kuce.

Jedna od zanimljivijih stvari u proteklih mjesec dana bila je vecera sa jednom od Aninih kolegica i njenim prijateljicama. Dvije su Amerikanke i jedna je Kanadjanka i medju sobom Ana i ja ih zovemo "Debela i deblja". Naime, Anina kolegica Allison iz New Yorka je (ne)ugodno popunjena po nasim nekim standardima, medjutim njezine prijateljice Amanda i Vicky su jos vece. Vicky nekako pase u one Amerikance u vicevima o debelim ljudima. Sve to meni ne smeta ni najmanje jerbo su prilicno ugodno drustvo, ali ono kaj mi je zapalo za oko i sto me pomalo zivcira je sto smo se nasli na veceri u "steak house"-u, a potonje dvije gospodje su si narucile jedan odrezak i dva tanjura. Vele da odrezak tak kasno navecer deblja. Ali su zato narucile ekstra pommes frites i preljev za salatu koji je na bazi majoneze. Ne znam koga zavaravaju osim same sebe (ocito je da svaka moze ubit barem jedan cijeli odrezak), ali sve i da ima istine u njihovom shvacanju osnova prehrane mislim da im je mrvicu kasno brinuti se o debljini. Prilicno veliku mrvicu.

No, dosta o Amerikancima. Vec par mjeseci znamo da cemo krajem veljace postati tetak i tetka zahvaljujuci Aninom bratu i njegovoj zeni. E pa u utorak smo saznali da cemo dobiti necaka i da ce se zvati Josip. Prvo pa musko. Radost i sreca obuzima nas pri pomisli na malog Jozu.

S obzirom da se osim americkih prehrambenih dilema i malog Joze nista previse zanimljiva nije desilo u zadnjih mjesec dana (osim par neuspjesnih pokusaja prehlade da nas svlada), ovaj ce tekst biti jedan od najkracih od samih pocetaka mojih kvazi literarnih pokusaja.

Sljedece se nase javljanje moze ocekivati, najvjerojatnije, negdje u prosincu prije odlaska u zemlju Khmera. A nakon povratka u sijecnju stizu putopisi i hrpe fotki.

Do tada lijepi pozdrav i nemojte bit stranci. E-mail, skype, msn, facebook...pravo je cudo na koliko nacina ljudska bica mogu komunicirati u zadnje vrijeme i to sa svih krajeva svijeta. A cak i ovdje mozete ostaviti poruku.

V&A