Dan zhvalnosti i ostalo

Evo i jos jednog neredovnog i rijetkog unosa u ovaj malo posrnuli blog!

Nedavno je bio americki Dan zahvalnosti koji smo i mi proslavili u vrlo mijesanom drustvu ali u organizaciji nekolicine amerikanaca. U drustvu je bilo 3 Hrvata, 2 Sri Lankancana, 1 Australac, 1 Engleskinja i 5 Amerikanaca. Svi smo se skupili za tradicionalnu veceru koju amerikanci tom prigodom klopaju, a to je, naravno, purica.

Svatko je bio zaduzen za nabavku dijela cjelokupne gozbe. Na stolu se nasla odlicno pecena purica, punjenje za puricu (stuffing), "pita" od slatkog krumpira sa sljezovim kolacicima (iako ne lici uopce na pitu i unatoc tome sto je izrazito slatka jede se kao prilog uz pticurinu), pire krumpir, grasak, slozenac od mahuna, tradicinalni umak od pecenja (iliti "gravy" iliti "fuj!"), nekoliko razlicitih sireva za predjelo, masline (cak i hrvatske masline "Trenton" koje su bile pravi hit), te za desert domaca pita od bundeve, kupovna pita od jabuka te nasa (Anina i moja) pita od cokolade. Naravno, preko nekoliko boca vina te kartona piva pomoglo je da sve glatko klizi niz grlo. Nekim je stavkama jelovnika trebala znacajna alkoholna pomoc da klizne, jerbo nisu bile bas najukusnije.

Cokoladna je pita bila pravi hit te veceri. Mnogi su bili iznenadjeni da smo je napravili sami od nule, a posebno im se svidjelo hrskavo tijesto. Nisam im htio pokvariti dozivljaj sa otkricem da u tijestu hrska nerastopljeni secer (s obzirom da se ovdje secer moze kupiti u nekoliko finoca mljevenja, ja sam naravno na brzinu kupio krivu varijantu) te da se taj cudni okus tijesta moze zahvaliti losem "organskom" brasnu te nedostatku jaja. Kolac je radjen pod blagim pritiskom i sa vremenskom stiskom vecer prije zbog dugotrajne potrage za odredjenim receptom koji nikada nije nadjen. Tek kada je vec "gotovi" kolac bio u fazi hladjenja primijetilo se da je broj jaja u frizideru iznenadjujuce prekomjeran. Srecom, "istrenirana i iskusna" nepca svih prisutnih nisu primijetili nedostatke. Ili su bili prepristojni da bi komentirali. Cak su i repete nekako izdrzali.

Sve u svemu vecer je bila vrlo ugodna, uljepsana novim poznanstvima i sa dosta smijeha. Cak smo i naucili porijeklo i povijest tog najamerikanskijeg od svih blagdana:

Davno, davno kada su prvi doseljenici navalili iz Engleske na istocnu obalu Sjedinjenih Kolonija, iako sretni sto konacno mogu prakticirati svoju, na otoku zabranjenu, religiju, uzgajanje voca, povrca i zitarica na novoj nepoznatoj zemlji predstavljalo je veliki problem. Srecom tu su bili "okrutni" Indijanci (tj. izvorni Amerikanci) koji su dosljake naucili kako se lokalna zemlja obradjuje, pokazali su im krumpir, kukuruz i slicno. Doseljenicka se sreca iz temelja okrenula i poceo je prosperitet. U znak zahvalnosti za nesebicnu pomoc krenula je tradicija Dana zahvalnosti. Takodjer, kako bi im stvarno pokazali koliko im je stalo upoznali su Indijance sa generalom Custerom i istrijebili ih. To su ti doseljenici, das im prst, a oni te izbrisu sa lica zemlje. I jos naprave blagdan od toga.

Barem su ovi Amerikanci s kojima smo proveli vecer bili vrlo ugodno i zabavno drustvo. Nazalost nije se previse ruzilo jerbo je sutradan bila normalna radna subota, a ne bi bilo zgodno da ucim djecu engleski sa mirisom Carlsberga.

U medjuvremenu, ispostavilo se da i Hong Kong ima svoju verziju nase Marine Matulovic Dropulic. Naime, taman oko Dana zahvalnosti, na vratima svih prizemnih terasa u susjedstvu osvanule su neke sluzbene obavijesti jednog od vladinih tijela i ureda o nepravilnosti svih terasa (malih dvorista) sa nekim crtezima oznacenim crvenom bojom. S obzirom da mi ionako zivimo u tudjem stanu, a nemamo niti terasu, nismo tocno znali na sto se te obavijesti odnose i sto podrazumijevaju. Pretpostavljali smo da je potrebno raskrciti zbunje i dzunglu koja se stvorila na blagoj padini ispred naseg reda kuca. Naravno, svaka je pretpostavka majka svih zajeba. Ovaj put mi, srecom, nismo bili na meti tih zajeba, ali jesu sve terase u nasoj ulici. Svaki dan kad bi se vratili doma sa posla jos je jedna terasa bila ogoljena i bez zidova. Bez milosti i bez mogucnosti pomilovanja, sve do jedne ograde na sve do jednoj terasi u ulici nestaju. Jedino sto vlasnici mogu napraviti je pomoci radnicima kako ne bi ostavili ruglo iza sebe.

Nas prvi susjed izgubio je zidanu ogradu koje je tek postavio prije koji mjesec kad je preuredio cijelu kucu. U tu je ogradu ugradio i lijepo skupo osvjetljenje i lijepa, jako skupa, staklena vrata. Ostale su mu samo lampe sa elektricnim instalacijama te postanski sanducic koji se sada vijori na vjetru.

Kad kineska cizma gazi, iako nije jos ona partijska, nema pardona. Svi dobivaju po guzici.

Necak Josip

Proslo je tocno mjesec dana od zadnjeg teksta i konacno sam uspjeo uloviti vremena i volje da napisem novi. Sjedim trenutno u skoli u svojoj ucionici sa poprilicno dosta vremena na rukama jer su ucenici iz vecine razreda zapalili na izlet u neki od zabavnih parkova, a njihovi mi profesori (moji kolege i kolegice) nisu uspjeli javiti dan ranije.

Tako sam dosao tu u pola devet, imao 15 minuta predavanja sa 5C i sad cekam do pola deset za sljedeci razred. A pitanje je da li ce i toga razreda biti. No, da sam ostao doma ne bi radio nista bitno drugacije pa ustvari niti nema bas previse veze.

Nije bas bilo previse dogadjanja u zadnjih mjesec dana. Vise manje sve je uobicajeno osim sto je Ana pocela davati instrukcije iz engleskog jednoj djevojcici. I svaka joj cast na tome jerbo su instrukcije u nedjelju ujutro, sat vremena od kuce.

Jedna od zanimljivijih stvari u proteklih mjesec dana bila je vecera sa jednom od Aninih kolegica i njenim prijateljicama. Dvije su Amerikanke i jedna je Kanadjanka i medju sobom Ana i ja ih zovemo "Debela i deblja". Naime, Anina kolegica Allison iz New Yorka je (ne)ugodno popunjena po nasim nekim standardima, medjutim njezine prijateljice Amanda i Vicky su jos vece. Vicky nekako pase u one Amerikance u vicevima o debelim ljudima. Sve to meni ne smeta ni najmanje jerbo su prilicno ugodno drustvo, ali ono kaj mi je zapalo za oko i sto me pomalo zivcira je sto smo se nasli na veceri u "steak house"-u, a potonje dvije gospodje su si narucile jedan odrezak i dva tanjura. Vele da odrezak tak kasno navecer deblja. Ali su zato narucile ekstra pommes frites i preljev za salatu koji je na bazi majoneze. Ne znam koga zavaravaju osim same sebe (ocito je da svaka moze ubit barem jedan cijeli odrezak), ali sve i da ima istine u njihovom shvacanju osnova prehrane mislim da im je mrvicu kasno brinuti se o debljini. Prilicno veliku mrvicu.

No, dosta o Amerikancima. Vec par mjeseci znamo da cemo krajem veljace postati tetak i tetka zahvaljujuci Aninom bratu i njegovoj zeni. E pa u utorak smo saznali da cemo dobiti necaka i da ce se zvati Josip. Prvo pa musko. Radost i sreca obuzima nas pri pomisli na malog Jozu.

S obzirom da se osim americkih prehrambenih dilema i malog Joze nista previse zanimljiva nije desilo u zadnjih mjesec dana (osim par neuspjesnih pokusaja prehlade da nas svlada), ovaj ce tekst biti jedan od najkracih od samih pocetaka mojih kvazi literarnih pokusaja.

Sljedece se nase javljanje moze ocekivati, najvjerojatnije, negdje u prosincu prije odlaska u zemlju Khmera. A nakon povratka u sijecnju stizu putopisi i hrpe fotki.

Do tada lijepi pozdrav i nemojte bit stranci. E-mail, skype, msn, facebook...pravo je cudo na koliko nacina ljudska bica mogu komunicirati u zadnje vrijeme i to sa svih krajeva svijeta. A cak i ovdje mozete ostaviti poruku.

V&A

Sushi vecera

Eto dosao je i taj dan. Konacno smo se odlucili i dogovorili za japansku veceru. Ana navija za sushi vec, pa otkako smo dosli. Sad nam se lagano uklapa u budzet pa smo se zaputili prema jednom nelosem japanskom restoranu na Times Square-u (da u HK postoji Times Square bas kao i onaj u New Yorku). Ana dakle vec jako dugo zeli probati taj sushi jer obozava ribu i sve drugo morsko pa je nekako i logicno da bi ju jela i sirovu. Ja, s druge strane, ribu jedem ako bas nema nista drugo tj. kad nestane svinjetine, janjetine, teletine, piletine itd. U rijetkim trenucima kada se i odlucim na ribu, uglavnom volim da je prilicno dobro termicki obradjena ,po mogucnosti zarom i dimom prastarih fosilnih ostataka koje danas svi popularno nazivamo ugljenom. Takodjer, otprilike sat vremena poslije (ili dva ako je popraceno vinom) pozeljno je da se pri ruci nadje i nesto sto nije plivalo i sto se barem nekako glasalo. Recimo kakva kobasa, pileci batak, snicla i tome slicno.

Nije da ja ribu ne volim, samo puno je to posla sa kostima, a na kraju ionako ostanem najcesce gladan. Svjestan sam da su one zdrave i pune Omega 3 kiselina i proteina i tako dalje. Ali cega god one bile pune, ja njih nikako ne mogu biti pun.

No, kako je industrija hrane i pica ipak jedan od mojih interesa, cak i strasti bilo bi stvarno glupo od mene da ne probam nesto za cime pola svijeta luduje.

U subotu smo se nasli sa Vexom i Agnes koja je i rezervirala mjesta u restoranu te je, osim uvijek ugodnog drustva, tu vecer imala i ulogu glavne savjetnice za sushi i to iz dva razloga. Prvo - kineskinja je pa ce lakse naruciti kaj nam treba, drugo voli sushi pa zna kaj valja.

Sjeli smo u restoran koji je bio zgodno uredjen i odisao je ugodnom atmosferom. Iznenadjujuce bilo je dosta stranaca u njemu. Dobili smo menu-e na kojima je bilo sirove i jos sirovije ribe. Neke su stvari bile toliko sirove da se cinilo kao da se i na slikama jos micu. Skoro cijeli meni se protivio mojoj osnovnoj filozofiji prehrane, a ta je da SVE na tanjuru (osim Tartarskog bifteka) mora biti termicki obradjeno. Srecom u ponudi je bio i jedan Kvisko - peceni govedji odrezak. Fala Bogu.

Agnes je ubrzo narucila naramak raznih stvari da probamo sto vise. Poceli smo naravno sa sake-om. Mali cokanjcic blago tople tekucine lako je skliznuo niz grlo. Postotak alkohola je manji od 20% sto ga cini malo jacim od vina. Okus je negdje izmedju rakije i vina, s tim da malo vise naginje na bijelo vino.

Ubrzo su dosla i prva jela. Sashimi sa skampom, ribljim jajascima i morskim jezom. Ubrzo popraceno sa jos jednim setom sashimia od nekoliko vrsta riba. U nekoj osnovnoj varijanti razlika izmedju suhi-a i sashimi-a je u tome sto sashimi dodje s rizom. Barem su nam tako objasnili. Nije bilo vise puno izbora. Trebalo je to staviti u usta i vidjeti o cemu se radi. Uhvatio sam jedan koji mi je izgledao najmanje odbojno i prenio ga na svoj tanjur. Prvo sam probao samo mali komadic sirove ribe i nije bilo strasno. Onda sam se odvazio i stavio sve ostalo u usta. Moram priznati da nije bilo prestrasno. Osim rize tu je bilo i morske trave naravno, ali i nesto nalik svjezem krastavcu. Nije bilo lose, ali nije me bas potaklo da vristi od uzitka. Niti da uzmem jos jedan.

Ubrzo je na stol doslo i malo pecenog morskog ulova. Bile su to jakobove kapice i lignje (ili sipe nisam siguran). Super, reko, lignje jedem to je spas. Brzo sam piknu jednu i strpao ju medju zube. Ali nakon par sekundi nesto je u mojim ustima pocelo krckati i poceo sam se muciti s tim komadicem lignje. I nikako da prokleta stvar sklizne niz grlo. Badava mi bilo i pivo i sake. Nista nije pomagalo. Uskoro se i moje tijelo pocelo protiviti kontrakcijama misica od trbusnih prema onima u jednjaku. Drugim rijecima dizao mi se zeludac. I suze su mi navrle na oci i nije bilo druge nego izbaciti uljeza na tanjur.

Obicno, nakon takvog iskustva odustanem od daljnjih mini avantura i pojedem nesto iz spektra hrvatske kopnene kuhinje. Ali, kao odlucio sam biti mao hrabriji kaj se tice isprobavanja novih okusa. Kad sam vec dosao u ovaj kraj svijeta bio bi red da i probam kaj se tu klopa, ne. Sljedeca je na red bila jakobova kapica koja je srecom prosla bez problema iako sos kojim je bila prelivena nije bio bas po mom smeku.

Taman negdje u tom trenutku na stol je dosla i tempura od skampi i tjestenina sa piletinom. To je bilo dovoljno da za tu vecer, pa cak i za uvijek, otpisem sushi i sashimi i sve slicne tvorevine sa svog jelovnika. Bilo je tu dovoljno kuhanih i przenih izbora da ne gladujem. Ana, Vedran i Agnes su ionako izrazili lijepe rijeci za sva ta jela koja ja odbijam vise jesti. Pa kako da onda sad ja na silu trpam u sebe i umanjujem njihovo zadovoljstvo i srecu.

Do kraja vecere jos je dosao samo govedji odrezak na japanski nacin. To ukratko znaci da je rezan na tanke trake i tako pecen sa dodatkom raznih klica. Tu japancima skidam kapu. Stvarno ukusno. Poznato je ionako da je japanska govedina jedna od ponajboljih i najcjenjenijih u svijetu (Kobe govedina, Wagyu govedina itd.). Ovaj odrezak vjerojatno nije bio sa jednog od tih masiranih goveda, ali svejedno je bio prilicno ukusan.

Dosao je kraj i toj veceri. Nakon kratke setnje po okolnim ducanima svima nam se htjelo nesto slatko. Srecom u blizini je jedan jako dobar restorancic bas za deserte. Zove se "Pancake colours". Naravno, usli smo unutra. Zgodno uredjen pomalo mracan restoran bio je napola pun (ili poluprazan za pesimiste). Izbor palacinaka je poprilican. Moze se cak birati izmedju americkih debelih palacinki ili nama drazih, europskih "crepes" palacinki. Svi smo se odlucili za europsku varijantu, ali bas tih, na nasu zalost i moje cudjenje, vise nema. Naime ako se ne varam, a vjerujem da sam u pravu, i za jedne i za druge palacinke potrebni su isti sastojci samo ove americke zahtijevaju guscu smjesu. Dakle, rjesenje problemu je pokoja kap mlijeka. Ali, dobra raspolozenja i polupraznog zeluca (no dobro, napola punog) lako smo prihvatili americku varijantu. I nije nam bilo zao. Sve varijante su izgledanle fantasticno, a jednako je dobar dozivljaj bio i na nepcu. Dvije debele palacinke, preljev (borovnica, cokolada, mango ili jedan od mnogo drugih u ponudi) te lijepa kugla sladoleda bili su sasvim lijep kraj jednoj, nazovimo zanimljivoj, veceri.

Sve se ovo odvijalo u srijedu navecer. Dakle vecer, za hrvatsku nogometnu repku, odlucujuce tekme izmedju Ukrajine i Engleske. Iz tog smo razloga produzili prema dijelu grada u kojem caruju kafici, striptiz barovi i klubovi. Omiljeno okupljaliste stranaca pogotovo u dane medjunarodnih, ali i utakmica engleske premier lige. Kako je prijenos utakmice bio ogranicen zbog problemima sa pravima na prijenos, ista se mogla gledati u tek dva snalazljiva kafica koji su bili krcati glasnim pijanim Englezima. Mi smo se tako smjestili na pice u jedan poluprazan kafic odmah pored jednoga sa prijenosom pa smo svako malo odlazili provjeriti situaciju. Kao sto je vecini poznato nije dobro zavrsilo, pa necemo u detalje. "Sigurna" pobjeda Engleza i nas "siguran" prolazak u dodatne kvalifikacije pali su u vodu i potonuli brze nego Titanic.

Dan poslije citam na internetu kako za nasu repku jos ima nade jer da je Andora zaje...na i da bi mogli izvuci nerijeseno sa Ukrajinom. Sanse za to su iste kao i sanse da ja upecam zlatnog morskog psa koji ce mi ispuniti tri zelje. Ja, naime, ne pecam.

No, sto god bilo sa nasom krnjom, pijanom reprezentacijom, mi smo imali zabavnu, ne sasvim ukusnu vecer ispunjenu novim iskustvima. I bas nam je bilo dobro.

Pozdravi svima,

V&A

Vikend zabava

Naspavali smo se i oporavili od tuznog izgovora za utakmicu. Dosao je i petak,Ana je radila, ali moji raspored jos nije bio u punom zamahu pa sam imao to zadovoljstvo da ostanem doma. Uz knjigu, internet i TV dan je brzo prosao i bilo je vrijeme da odem do ureda na omanji sastanak za nove profesore. Neka vrst treninga, glede edukativnih igara koje klinci u skoli obozavaju. Bilo nas je svega 5 (Michael - USA, sumnjamo da je derpe, David - UK, sasvim ok decko, Sarah - kanadska kineskinja, isto ok i Silvya - Australia ja mislim) i "trener" Paul (UK) koji je s nama i gledao utakmicu. Bilo je to sve jednostavno i kretalo se prilicno brzo. Bio je jedan zanimljiv trenutak kada smo prolazili kroz jednu igru i svatko je trebao navesti jednu zemlju koja pocinje sa C. Naravno, ja sam naveo "Croatia" na sto je Paul sa smijeskom rekao: "5:1, ha, ha!"

No i taj uzbudljivi trening je ubrzo zavrsio. Jos sam morao pricekati Vedrana da mi nesto isprinta pa u teretanu i doma. Zapricali se tako ja i Vex i pitam ga ima li kakve planove za poslije, a on veli da je mislio na poker. "Hm, poker kazes? Ja sam mislio u teretanu, ali mogu i sutra." Naravno. Bas se negdje u tom trenutku javila i Ana. I njoj je poker bio zanimljiva ideja.

Pricao mi je Vex o toj ekipi s kojom igra. To je poluozbiljna ekipa. Imaju zakupljenu sobu u jednom kineskom restoranu koji ima 50-ak soba za slicne "sportove". Uglavnom se tu Kinezi igraju sa svojim "Mah Jong" kockicama. Ali ima i nekoliko Kineza i zapadnjaka koji se igraju Texas Hold'em-a. To funkcionira na sljedeci nacin: imaju svoju stranicu na internetu gdje se igraci registriraju i dobivaju redovite najave igara. Ako misle doci moraju odgovoriti na najavu i onda moraju doci. Ukoliko se najave i onda ne pojave, nisu vise dobrodosli. Moze se doci i kao gost prijavljenog igraca (kao Ana i ja). Naknade su $100 za sobu sto ukljucuje besplatan caj i nesto hrane te $200 buy-in. Ukoliko se tih $200 izgubi moze se raditi re-buy koliko god puta se hoce. Barem dok traje dzeparac. Bio sam prilicno nervozan i sa tremom jerbo mi je Vex najavio dobre igrace koji znaju kaj rade. A obzirom da Vex ima dosta iskustva vjerujem njegovoj procjeni. Uz to, meni je to bio prvi puta da igram malo ozbiljniji poker. Neke kucne partije koje sam igrao u CRO uglavnom su se brzo pretvarale u zafrkanciju.

No , kad smo dosli tamo docekalo nas je ugodno i dobro raspolozeno drustvo. Sjeli smo za stol i poceli. Moja taktika je bila da prvih nekoliko ruku sve "foldam" odmah da vidim kako se sve to krece. Nema posebnog dealer-a nego svi dijele u krug, s tim da onaj koji dijeli karte, ne mijesa nego ih dobije promijesane kako ne bi eventualno namijesao. Blind-ovi su $1 i $2. U prvih par ruku nije se na stolu skupljalo vise od 15ak dolara. Vecina se ljudi znala od prije i atmosfera je bila bas nekako kucna, domaca bez previse rizika i avanturistickog duha. Ja sam u medjuvremeu i odigrao nekoliko ruka i nesto gubio, ali nesto i dobio. Kad sam prvi put dobio herc je prokucal malo jace. Svi koji me znaju znaju da mi se ruke uvijek malo tresu. A kad sam osvojio nesto para tresle su se bogme malo jace. Ne bi hteli da mene zovu s takvim rukama da vas operiram. Rez bi vam izgledao kao neuredni kardiogram. Malo je to i neugodno bilo. Pokusavam si slozit skupljene cipove, a u ruci sve zvecka. No kasnije se i to smirilo i nakon par sati igre jos uvijek sam bio oko pozitivne nule.

Nakon jedno sat i pol igre pojavio se jedan, navodno, dobar igrac. Cim je usao u sobu vidjelo se da, ako nista, on sam sigurno vjeruje da je dobar igrac. Cim je usao u igru podigao je uloge i prvih par ruku dobio na "galamu" i agresivnost. Takvi su mi najdrazi. Za aperkat. I bas se pokazalo da sam na njemu zaradio najvise novaca. S obzirom da mi je ipak to bila prva ozbiljna partija nisam pribjegavao nekom blefiranju i taktici zastrasivanja nego sam cekao razumne karte pa ih probao malo navlaciti da im uzmem sto se vise moze. Ali, moja je sreca da kada sam par puta imao jako dobru ruku (recimo full house) i nalozio se pouzimati im novaca, netko je od mojih suigraca imao taman malo bolju. A ona koja me izbacila iz takta i iz dobrog plusa bacila na nepovratan put prema nuli i kuci je bila moja nedovoljna skala do asa. Izbacio me full house koji je slozen tek kad je otvorena zadnja karta. Ali, to je igra, ne? Poslije toga sam bio toliko dekoncetriran da su me morali podsjecati i da dijelim karte. Zavrsio sam tako da sam, vec pomalo nervozan, ulozio zadnjih 40$ na par dvojki. Svi su se povukli osim galamdzije. On je imao kralja i jos nesto. Na stolu je dobio jos jednog kralja i izbacio me.

Ana nam se pridruzila negdje pola sata nakon pocetka. Nije ju krenulo tako dobro kao mene, ali je pred kraj postala centar paznje. Naime, kroz sat vremena je pala na samo $8. Realno, to nije dosta nizasto. Medjutim, moja je draga gospodja cetiri puta ulozila sve sto je imala. Naravno, kinezici nisu mogli odoljeti da ne udovolje maloj plavoj strankinji. I mala ih je plava strankinja cetiri puta uzela te svojih $8 pretvorila u $100. Barem je pecenu piletinu dobila dzabe. Ja sam u trenutku svoje najvece slave, taman pred tragicni svrsetak svoje kratke dosadasnje poker karijere, imao oko $450 dolara sa pot-om na stolu od oko $500. Ali, kao i par puta u mojem zivotu, kad mi Fortuna udijeli dobre karte, covjeku do mene pizda dodijeli za dlaku bolje. Ali realno nije bilo uopce lose.

Ionako sam se oprostio od novaca cim smo usli u sobu. Nisam ni ocekivao da cu u prvoj ozbiljnijoj partiji pokera uzeti nesto novaca. Uz to, igrali smo se pet i pol sati za $300 po glavi sto izadje oko 200 kn, a dobili smo i veceru. Da smo izasli van na pice, u pet i pol sati na pice i klopu bi ostavili cca $500 po glavi.

U medjuvremenu se u sobi skupilo 15ak igraca. Igralo se na dva stola. Vex je na kraju ostao jos malo iza nas i izasao je u malom plusu.

Dan kasnije, u subotu, ja sam radio cijeli dan dok se Ana zasluzeno odmarala. Navecer smo isli jednoj prijateljici na rodjendan u centar. Slavila je u jednom kaficu u SOHO cetvrti. I imala je dobru kombinaciju sa vlasnikom - svatko tko dodje plati $264 i u dva sata moze piti koliko hoce. Mi smo dosli na pola te kombinacije pa nas je isto to kostalo samo $132. S obzirom da je pivo u tom dijelu grada oko $50 vise se nego isplati. Bila je to dobra zabava. A i vidjeli smo prijatelje i poznanike koje inace ne vidjamo precesto. Kao i sve sto je dobro tako je i ta vecer brzo prosla i krenulo smo kuci.

Drugo smo jutro spavali do 12. Fino kako bog zapovijeda nedjeljom. Ubrzo nakon sto smo se probudili dobili smo i poziv od sefa Anine mame koji je bas bio na putu iz Kine prema Hong Kongu pa nas zove na kavu. S njima smo proveli par ugodnih sati u gradu, pa malo skocili u shoping te je i ta nedjelja ubrzo svrsila.

Sad je evo cetvrtak i trenutno imam pauzu za rucak. Poslije skole Ana i ja nastavljamo sa posjetama teretani. Prvi val upala misica je prosao, ali i drugi ce nesumnjivo uskoro. Ja sam, osobno, tjelesno propao. Moja se snaga, pokazala tek sjenom nekadasnje neazustavljive zvijeri. Sto nije ni cudno s obzirom da zadnjih godinu dana nisam potrcao niti na wc. A ovo ljeto smo unijeli toliko masnoca, alkohola i secera, ne krecuci se uopce, daje to strasno. Ali kao i svi mazohisti, kao i toliko puta dosada krecemo opet u borbu sa gravitacijom i godinama.

Pozdrav vam svima, koliko vas ima i ma gdje bili.

V&A

Nogomet i ostale sporedne stvari

Proslu smo se nedjelju kasno digli. Negdje oko podneva. Ja sam noc prije kod Vexa gledao tekme Engleska-Slovenija i Hrvatska-Bjelorusija. Ana je imala dugacku radnu subotu pa je relativno rano legla. Digli smo se, dakle, oko podneva bez brige u svijetu sa samo jednom stvari na rasporedu. Trebali smo se naci sa Aninom bivsom kolegicom koja se vraca u Argentinu. Florencia je dosla u HK lani sa svojim deckom Rodrigom te kao i Ana radila u vrticu. Medjutim, njima se HK nije toliko dopao pa su se odlucili vratiti. To jest, mislim da on, s obzirom da je radio kao pripravnik, nije zaradjivao puno pa su se odlucili vratiti doma na kratko pa pale na Novi Zeland.

Uglavnom, nasli smo se s njom u Starbucks-u smjestenom na jednom od ljepsih mjesta u HK - aveniji zvijezda. To je jedno setaliste uz Victoria Harbour koje je, po uzoru na poznati Hollywood Boulevard, poploceno betonskim plocama sa potpisima i otiscima ruku poznatih lokalnih licnosti te sa pogledom na HK otok i cijeli niz ogromnih zgradurina.

Nakon sto smo se ispricali nekih dva sata i srkali kavicu (tj cure su se ispricale o poslu i ljudima na poslu) Flor je morala ici dalje. Trebala se naci sa prijateljima na jednom od obliznjih otocica na veceri. Na njen poziv i mi smo se pridruzili. Pricala nam je kako je to jedan super restorancic koji je ujedno i knjizara i ambijent je super i ovo i ono. Kad smo vec bili na brodu netko je spomenuo da se radi o vegetarijanskom restoranu. KAJ!?A mi gladni k'o pesi. Nista nismo stavili u usta od kad smo se digli, a vec je 16h. Necemo jesti prije 18-19h. Nazalost bili smo predaleko da skocim s broda. A nije iskljuceno niti da morski cucki tuda plivaju. Pa je stoga bilo manje zlo da ja pretrpim stogod trave u zelucu nego da postanem socna papica Raljama.

Na brodu smo upoznali i Florine prijatelje Josha iz Skotske i Cristine s Filipina. Oboje su u HK na svojevrsnoj praksi u sklopu sveucilista koja pohadjaju doma. Kad smo dosli konacno do "restorana" unutra je vec bila skupina od negdje 10ak ljudi. I bilo je to doista saroliko durstvo - Ukrajinka, Austrijanac, Francuz, Litvanka, Kinez, nas dvoje Hrvata, dvoje Argentinaca, Skot... Svi ostali se vec znaju od prije, vecina su cimeri. Mi smo jedini novi u drustvu. I to u vegetarijanskom restoranu. Jebena inicijacija ako se mene pita. Ali kazu da se i pop za drustvo ozenio.

Moram ipak priznati da ugodjaj u restoranu nije bio los. Svirala je "lounge" muzika, osoblje je bilo srdacno i nasmijano. Drustvo je bilo veselo. Jos samo da imaju koji snicl na jelovniku, bilo bi super. Ana je jela lazanje sa spinatom, ja sam unistio malu Margheritu (srecom imaju pizzu, iako je mala) dok smo slusali o poslovnom projektu koji je Philipe pokrenuo i kako bi bas bilo super kad bi se mogli i mi ukljuciti. "Oui, mon ami! Certainement!", mislim si ili prevedeno Odbij vise j... te! Salim se, nije bio tako strasno naporan, ali svejedno. Pokrenuo je naime nekakvu web stranicu na kojoj bi trebalo biti moguce prevoditi rijeci na svim mogucim jezicima (www.bilingualizer.com). Nije daleko dogurao naravno i hrvatski bi mu bio bas zanimljivi dodatak. Takodjer, on bi i skrojio tecaj engleskog za hotele, pa bih ja bas tu mogao lijepo uskociti. Ima naime prijateljicu koja je predsjednica uprave nekog lanca hotela, bla, bla...Zvuci pomalo kao Grimmove bajke. Vidi se da je covjek zagrizao za taj svoj projektic prilicno strastveno.

Istini za volju, on je prvi francuz kojeg ja znam koji tecno govori engleski a uz to prica i njemacki i jos pokoji jezik. Ali na toj famoznoj stranici trenutno mu ne radi niti prijevod sa engleskog na francuski pa mi se cini da malo ipak zivi u oblacima.

I ta je vecer uskoro dosla kraju. Izasli smo iz restorana malo nedorecenog dozivljaja. Vjerojatno zbog toga jer nisam navikao izaci iz restorana gladan. Ali s obzirom da smo odlucili izgubiti barem dio onoga sto smo nabili na nasa tjelesa ovog ljeta, nije ta vecera niti tako tragicna. Sada nam je preostalo doci doma i polako se spremati za srijedu i veliku utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije. Naime dolaze nam na veceru Vedran i njegovi prijatelji koji su mu i poslovni partneri, a ujedno i nasi prijatelji. Oboje Englezi. Kod nas cemo ih upoznati sa hrvatskom prehranom i onda se selimo kod Vex-a na tekmu jer mi nemamo sportske kanale na telki.

Prije toga, medjutim, u utorak je bio datum mog povratka u skolu. Imao sam zakazan sastanak u osam ujutro sa voditeljicama engleske katedre. Poklonio sam im dvije lepeze sa nacrtanim znamenitostima hrvatskih gradova i otoka. Bilo je lijepo vidjeti ih kako se raduju kao djevojcice iako je taj suvenir hrvatski koliko i eskimski. Jer osim slika hrvatskih gradova i otoka nista vezano uz njega nije hrvatsko. Lepeza je tradicionalno azijski (japanski i kineski) artikl, a ova je konkretno i proizvedena u Kini i jedan je od nekoliko stotina (ne)hrvatskih suvenira koje mozete kupiti na standovima duz hrvatske obale. Nazalost izuzev maslinovog ulja, koje opet dolazi u bocama koje su vjerojatno iz Kine, bas i nema nekog autenticnog hrvatskog suvenira.

I srijeda je dosla i vecera je bila blize. Odlucili smo da ce za glavno jelo ipak biti pecena piletina sa krumpirom. Znam da to nije nesto sto je tipicno samo za Hrvatsku, ali je sigurno jedno od najcescih jela kod nas, a bogami i jedno od najlaksih za napraviti. Za predjelo ide kolekcija hrvatskih suhomesnatih proizvoda sa tvrdim sirom od ovcjeg i kravljeg mlijeka, hrv krastavci i hrv masline. A za dobrodoslicu domaca hrvatska travarica.

Skupilo se tako nas troje hrvata i dvoje engleza, svi u dresovima svoje reprezentacije. Uzivali smo u klopi i picu, a poslije i u drustvenim igrama (scrabble, rummikub). Odjednom se netko sjetio da bi bilo dobro provjeriti da li je tekma uopce na televiziji danas. Otvorili smo tako teletekst, a tekme nigdje. Mora da je greska. Na rasporedu na internetu isto nema tekme nigdje. Krasno! Poceli smo zivkati razne sluzbe informacija da provjerimo tv raspored i da saznamo u kojim se lokalima po gradu prikazuje tekma da se eventualno tamo preselimo. Zvali smo sluzbu za korisnike TV posluzitelja kojima je trebalo dobrih 15 min da provjere raspored, cak American Express gdje stricek nije bio od apsolutno nikakve pomoci, sluzbu informacija, i par lokala. Nekako smo ipak saznali da je tekma ipak na rasporedu negdje oko 3 sata na programu 670 ili 671.

Razdoblje od 03.00 - 05.00 necu previse komentirati. Atmosfera je bila cudna. Medju Hrvatima razocaranje i gadjenje. Medju Englezima radost i sucut. Barem je Cilic pobjedio Murray-a na US Open-u. Iako mi se cini malo cudnim da su bas prije ove utakmice ispali Modric (kao slucajno su ga ozljedili) i Corluka (sa zutim za otezanje koji mu i nije morao biti dosudjen), a Eduardu je dosudjena kazna za glumu u sesneatercu i tako mu srusen kredibiletet (i nije dosudjen ociti penal na njemu) iako cijela engleska repka i pola Premier lige non stop glumi padove (Rooney protiv Slovenije dobio penal za kontrafaul).

Uspjeli smo nakon razocaranja skupiti cak dva sata sna i krenuli smo na posao. Nije bilo bas najlakse ostati budan izmedju satova, pogotovo u mojoj pauzi za rucak. Ucionica u kojoj je moje sjediste je zapravo igraonica iako se zove "Reading Garden" tj. vrt za citanje. Opremljena je i velikim strunjacama koje su jako udobne. Pogotovo nakon neprospavane noci. No, uspio sam odoljeti iskusenju i ne zaspati na strunjacama. Ne duze od 5 min. Zato samo cijeli put do doma u busu spavao k'o zaklan.

Dosavsi doma, stavio sam ostatke sinocnje vecere u kljun i opustio se uz TV. Ana je nakon posla isla u teretanu (ipak je drijemala vecinu tekme sinoc) i nece je biti doma jos koji sat. Medjutim na kaucu isto kao i u busu. Prakticki, cim sam sjeo sam zaspao. Ana me probudila kad je dosla kuci oko osam i tada sam zakljucio da je vrijeme da se prebacim u krevet. Odlomio sam dvanaest sati u komadu do jutros u osam.

Srecom danas mi je slobodan dan. Srecom Hrvatska ima jos samo jednu tekmu do kraja kvalifikacija, ne racunajuci eventualno doigravanje. Srecom, tekma je opet u srijedu. Srecom vremenska razlika ce tada biti sedam sati. Srecom, do tada pocinje i vanskolska nastava pa radim sat i pol duze. Srecom repka u zadnje vrijeme igra "odlicno". Srecom biti ce to jos jedna noc posvecena uspjesima hrvatskog sporta.

Povratak u buducnost

Zavrsilo je jos jedno zanimljivo ljeto! Jako smo sretni sto smo ga uspjeli provesti u Hrvatskoj sa svim dragim nam ljudima. Svi ste nam poprilicno uljepsali ovo ljeto .

Dakle, svoj smo godisnji proveli u ugodnom obiteljskom okruzenju te u ugodnim susretima sa najdrzim nam prijateljima. Uglavnom su to bili opusteni trenuci. Izuzev blagdana Velike Gospe koji je za mene bio sve samo ne miran. Ali opet imam vise nego ugodno sjecanje na dan (iskreno na dio dana) koji sam proveo sa svojim sogorom Antom te njegovim braticem Stipom. Kao sto pogadjate napili smo se (ne bi se reklo sa slike, jelda?). I to poprilicno. Pogotovo ja. Ja sam naime prvi zavrsio u horizontali i...neka tu prica stane. Bilo je odlicno uglavnom.

Udebljali smo se oboje na finoj domacoj kuhinji. Pred kraj nam je oboma bilo vec dosta hrane iako smo sada godinu dana bez te fine papice. Ali snaci cemo se. Pecnica nam srecom radi bez ikakvih problema pa bumo nekaj smislili.

Kao i sve najbolje stvari u zivotu tako je i nas boravak u CRO prebrzo dosao svome kraju. A s njegovim krajem dosao je i onaj dio koji nam svima najteze pada, ali koji je nazalost i neizbjezan. To je naravno rastanak sa svima vama. Ponovno oprastanje, suzne oci, knedle u grlu... Srecom svi smo djeca tehnoloske generacije u kojoj imamo mail-ove, fejsbuke, skajpove i sve ostale tehno sile koje svijet cine samo mnogoljudnim selom u kojem su svi koje zelite vidjeti i cuti upravo na drugom kraju jedne jako duge zice.

No bilo kako bilo, eto nas nazad, usudio bih se reci, doma! Svi mi Hrvati ovdje, oba troje nas, osjecamo kao da tu i trebamo biti. Barem zasad. Tako smo ustanovili za vrijeme voznje taxijem sa aerodroma.

Sto se samog leta tice, imam samo rijeci hvale za Turkish airlines. Sjedala su udobnija i sira od onih u Swiss-u, sa vise mjesta za noge i boljim zabavnim sadrzajima. Mali je nedostatak bio kasnjenje iz Istanbula vise od sat vremena, ali s obzirom da smo vecinu proveli u Istanbulu, a ne na aerodromu, nije nam to bio neki preveliki problem. U Istanbulu je bio prekrasan dan. Bez oblacka na nebu, temperatura je bila oko 20 stupnjeva sa ugodnim povjetarcem. Prosetali smo se centrom Vex i ja jeduci kuhani kukuruz i gledajuci zitelje Carigrada kako gledaju u hranu ispred sebe cekajuci da sunce zadje te da navale na istu k'o Kosorica po djepu grcajuceg Hrvata. Dosli smo naime u vrijeme Ramazana. Zadivljujuca je njihova samodisciplina kojom bulje u taj komad mesa koji je i nama zamirisao.

Voznja od 10 sati iz Istanbula do Hong Kong-a prosla je, dakle, odlicno. Cak smo i ulovili nesto sna te k'o novi sletjeli u HK. Moja nam je voljena zena narucila taksi prema ranijem dogovoru, te nas i iznenadila svojom pojavom. Jadna, nije provjerila ujutro stizemo li na vrijeme pa je na aerodromu provela vise od tri sata. Srecom, nije nasla dio sa milijardu ducana. Uputili smo se, nakon tople dobrodoslice, prema parkiralistu br.3 na kojem nas je cekao naruceni taksi i ubrzo izasli iz ugodnog ambijenta umjetno hladjenog prostora te stupili na otvoreni zrak. Gadost, sauna, fuj, ajmo nazad... samo su neki od nasumicnih pojmova koji su mi u tom trenu pretrpali um...Srecom i taksi je, kao i sve zivo ovdje, dobrano rashladjen pa je nelagoda ubrzo prosla. Nakon 40-ak minuta voznje stigli smo i do stana. Dovukao sam nekako taj vrazji kofer (izvagano je 35,4 kg) na prvi kat, kao i ekstra putnu torbu te ruksak. Znam, reci cete, to je ipak samo jedan kat. Je, tocno...ali je i je...ih 35 kg. Nekada je 35 kg bilo lakse nego sada. Mozda su se vage promijenile. Ja sam zasigurno jos uvijek neizmjerno jak. Aha.

No, kada smo usli kroz vrata sve je bilo zaboravljeno. I odvratna vlazna vrucina i pretezak kofer i dvosatno kasnjenje. Preuzeo je osjecaj pripadnosti, zadovoljstva, srece...ne toliko zbog cinjenice da smo u HK. Mogli smo doci i na Mars i u Veliku Mlaku. Radilo se o nasem stanu, sa nasim ukrasima, nasim suvenirima itd. Dok nas nije bilo susjedi koji su preuredjivali stan iznad nas su zavrsili sa radovima pa su i skele maknute sa zgrade. Nakon dugo vremena iz naseg se dnevnog boravka opet pruzao neometani pogled na grad, more, otoke, zalazak sunca...

Duze tusiranje te pileci burito popracen malom tocenom, pravi su lijek za rehabilitaciju nakon dugackog putovanja. Bio sam novi covjek nakon ugodne vecere u centru Sai Kung-a. I bogami spreman za krevet.

Iako me bilo strah nesanice i raznih poremecaja vezanih uz ovakve letove preko nekoliko vremenskih zona, uspjesno sam odvalio 13 sati u komadu. Nov covjek.

Sad je vec proslo par dana i zivot se vratio u normalu. Kod Ane u vrticu su zavrsili sa svim pripremama i klinci su stigli. Moj povratak u skolu pocinje u subotu sa nadoknadom nekih satova iz proslog semestra, a u utorak pocinjemo sa novom skolskom godinom. Pogledi su, kao i svim Hrvatima, usmjereni prema sljedecim blagdanima koji su u HK vrlo brzo. Vec 1.listopada nazire se dugi vikend i nekakav kratki izlet.

Uskoro cemo i srediti sobu za goste i bilo bi nam jako drago da nam dodjete u goste. Bolje prije nego kasnije. Do tada ili do sljedeceg citanja (kaj god dodje prije) puno pozdrava od nas obadvoje.

Zivot nakon Bornea

Napokon sam zavrsio i sa tekstovima o Borneu. Iskreno vec mi se popelo navrh glave. Dva mjeseca pisem o putovanju od dvanaest dana. Nadam se da vam je bilo zanimljivo barem.

Nakon sto smo se vratili zivot se, naravno, vratio u normalu. Ana i ostali su nastavili sa poslom, ja sam nastavio sa utiskivanjem dupeta na moje mjesto na kaucu. Srecom "normala" nije potrajala dugo. Prvo mi je Vex dogovorio razgovor sa jednom zenskom koja je nedavno otvorila centar za ucenje. Dogovorili smo da ce ona organizirati grupu djece za tecaj koji bi ja drzao i za koji bi pisao nastavni plan. Trebao je to biti konverzacijski tecaj engleskog za klince od prvog do sestog razreda. Dogovorili smo sve detalje, ali i do danas, mjesec i pol dana kasnije, jos uvijek nije skupila dovoljno djece i tecaj ce biti otkazan. Ipak je centar otvoren u ozujku pa joj valjda treba jos malo vremena da se afirmira. No sa direktnim marketingom na umu, Esther mi je platila da tri subote zaredom dodjem u njen centar na sat vremena i jednostavno budem tamo. Kao ziva reklama. Najlaksa lova ikada.

Isprva sam mislio da nedostatak djece u centru nije bas najbolja stvar za nas kucni budzet, ali zvijezde su nam se ipak izgleda poslozile ovog proljeca. Naime niti tjedan dana nakon mog dogovora sa Esther, Vex me zvao da hitno dodjem u njegov ured jer treba moju pomoc. Konacno se stara poslovica da "dok jednom ne smrkne drugom ne svane" odigrala u moju korist. Jedan od njegovih profesora morao je naglo otici iz firme pa je ostalo jedno prazno mjesto. I tu sam ja uskocio. Vec sljedeci dan poceo sam raditi u Pooi To osnovnoj skoli sa osamnaest razreda (po tri prva, tri druga itd do tri sesta). Plus jos u nekim skolama na vannastavnim satovima.

Na moju daljnju srecu klinci u toj skoli su se ispostavili prilicno pametnima i dobroga ponasanja. Istina lakse ih je kontrolirati posto je na svakom satu uz mene prisutna i kineska profa koja smije grmiti na njih. Vrlo brzo sam se navikao i na skolu i na lekcije i pogotovo na klince. Vec nakon prvog tjedna poceli su me zaustavljati na hodnicima i veselo me pozdravljati. No, prvi pravi znakovi da sam im zanimljiv i da me vole je dosao prolsog tjedna bas na moj rodjendan. Prvo sam od nekoliko njih dobio cestitke za rodjendan iako nisam najavljivao kada mi rodjendan pada, a onda su me i klinci iz, ipak najboljeg, 6c pitali da li bi se mogli slikati sa mnom.

Vrhunac moje kratke profesorske karijere desio se jucer. Sesti razred u HK je zadnji razred osnovne skole. Nakon osnovne imaju 3 razreda nize srednje skole (middle school) i 3 razreda vise srednje skole (High school ili Secondary school). Jucer je 6c tako imao zadnji sat engleskog prije zavrsnih ispita i kraja osnovne skole. Odmah po mom ulsaku u ucionicu svi su ustali (kao i obicno) ali i ostali stajati nakon pozdrava. Uciteljica mi govori da su klinci nesto pripremili i na kompu pustila muziku. Cijeli razred od 34 djaka je sljedecih pet minuta pjevao pjesmicu na engleskom zahvaljujuci mi na mojim predavanjima. Srce mi je zatitralo. Mislio sam da je to sve. Uostalom, i to je bilo prekrasno i neocekivano. Ali, donijeli su i hranu. I da niti to ne bude sve, napravili su mi veliki poster sa fotkama od tjedan dana prije, a na drugoj su strani napisali velikim slovima 6C i svi su se potpisali ispod svojih poruka. Ostao sam na trenutak nijem. Nista slicno mi se nikada nije dogodilo.

I prije toga dana sam znao da sa tim razredom imam najbolju komunikaciju (najveci dio vannastavnog sata dolazi iz ovog razreda), ali niti sam znao da sam im se toliko svidio niti je sa drugim razredima komunikacija bila losa.

I tako su mi klinci iz 6c bitno olaksali profesorki posao. I sada i za ubuduce. Jer, i kosooki vrapci tu na granama dzungle koja nam okruzuje stan, znaju da sam i poceo predavati samo zato kaj nisam mogao naci posao koji sam htio. Ujedno su mi i pokazali i dokazali zasto je lijepo raditi sa djecom. Djeca naime ne znaju lagati. Barem ne kao grupa. Uvijek postoji barem jedan koji ce reci nesto ako im se profesor ne svidja. Ako zbog niceg drugoga onda da ispadne frajer pred drugima. Reci ce ono sto svi misle. Ali ako im se profesor svidja svi ce to reci uglas (osim mozda onog bahatog "frajera"). I reci ce to bez zadrske i pokazivati ce to i u razredu i van njega. Nisam jos imao sefa, a vjerojatno niti necu, koji ce mi pjevati pjesmice i napraviti poster.

Bilo je preko nekoliko sarolikih poslodavaca i sefova u mojoj karijeri u kojoj sam imao (ne)srece nalaziti dobre poslove sa ne bas sjajnim poslodavcima. Svaki je imao nesto svoje cime je doprinjeo mom sada bogatom iskustvu "kako ne tretirati svoje zaposlenike". No sada sam, eto, nasao odlicnog poslodavca sa poslom koji nisam nikada zamisljao da cu obavljati. Srecom, kriticari (a to su u ovom slucaju klinci) su prilicno zadovoljni pa je i moj poslodavac zadovoljan, a bogme i ja.

Jucer je vlada HK-a takodjer objavila da se sve skole zatvaraju na dva tjedna zbog pojave svinjske gripe u jednoj od skola te kako bi se smanjilo sirenje medju djecom. Tako sam ja na prisilnom godisnjem (jadan), dok Ana ipak mora odradjivati skracenu satnicu kako bi pripremili sada prazan vrtic za ljetnu skolu.

Veliki pozdrav svima,

V&A

Borneo - 6.dio

Nakon sto smo zavrsili dorucak, uskoro je doslo vrijeme za polazak dalje. Nas vozac i novi prijatelj Bun je ubrzo trebao doci po nas i odvesti nas nazad u odvratni Lahad Datu iz kojega smo i pobjegli ovamo.

Kako je u dva dana koja smo proveli u dzungli kisa prilicno unistila pristupnu cestu, kamioni su nasipavali i "popravljali" cestu te je voznja nazad prosla malo lakse. U Lahad Datu smo trebali uzeti bus do Semporne gdje smo se trebali odmarati na plazama i jednostavno malo uzivati prije povratka u HK. Bun nas je odbacio do autobusnog kolodvora. Autobus kojim smo trebali ici je ustvari minibus u koji stane 12 ljudi. Ono sto je posebno zanimljivo je sto ne krece nikamo prije nego nadje svih 12 ljudi. Mi smo bili jedini zainteresirani za to putovanje.

Takodjer ovo je bio prvi put da smo se osjecali imalo neugodno u cijelom nasem boravku na Borneu. Padao je pljusak a oko nas su bili sve neki cudni likovi te djeca morskih cigana (tako ih oni zovu) za koju su nas upozorili da vole maznuti tu i tamo nesto. Nakon sat vremena cekanja u kojima smo saznali da postoji i veliki bus za Sempornu, ali se nikada ne zna hoce li i kada stati u Lahad Datu, nazvali smo opet Buna koji nas je opet spasio. On ce nas, naime, voziti do naseg odredista.

Na putu do tamo cak je stao u jednoj od svojih kuca i pozvao nas unutra kako bi se malo osvjezili. Kuca je bila puna rodbine. Uglavnom su to bile zene i djeca i svi su bili iznimno ljubazni i gostoljubivi. Djeca su bila prekrasna.

Voznja do Semporne je bila odlicna. Ceste su stvarno dobre i tih 130 km smo presli za malo vise od sat vremena. Kad smo stigli tamo, posjetili smo Bunovu prijateljicu koja ima turisticku agenciju kako bi se malo bolje informirali o mjestu. Nakon male setnje po mjestu i razgledavanja odustali smo od smjestaja koje smo pikirali prema vodicu i odlucili ostati kod Vicky (Bunova prijateljica). Ona naime ima agenciju koja se bavi prvenstveno ronilackim izletima. Ali ima i hotelcic koji se nalazi na jednom koraljnom grebenu na nekih 10-ak min voznje malo jacim camcem.

Vec je bila vecer kada smo sjeli u camac prema hotelu i prizor je bio odlican. Usred mora na drvenim stupovima nalazio se niz drvenih kucica osvjetljenih lampama iz mora. Scena iz filmova i casopisa o turizmu. Sobe su vrlo jednostavne - krevet, vjesalica i stropni ventilator, ali iskreno vise nam nije niti trebalo. Ispred sobe su stajala dva udobna stolca za promatranje pucine uz hladno pivo u ruci.

Izmedju soba i restorana nalazio se poprilican bazen koji je ujedno sluzio i kao akvarij. Bio je pun najrazlicitijih riba od kojih su nek bile vece od prosjecnog psa (labradora recimo). Kasnije smo saznali da sluzi i kao bazen za pocetne lekcije tecaja ronjenja.

Uskoro smo i vecerali. Iako je bila riblja, vecera je bila jako ukusna. A pomogao je i hladan Carlsberg. Nekoliko njih doduse.

Drugi dan smo navratili opet do sela kako bi jos malo provjerili konkurenciju, skocili u ducan, po razglednice, na internet i sl. U medjuvremenu smo upoznali i razgovarali sa Nickom, mladim instruktorom ronjenja iz Austrije koji nas je prilicno zainteresirao za pocetni tecaj koji kosta 200 Kn (haloooo?) i ukljucuje 2 zarona kod jednog od rajskih otoka koji okruzuju ovo podrucje. Uskoro nam je bilo sasvim jasno da je ta ponuda kao i smjestaj kod Vicky jednostavno najbolja na otoku. Usotalom vicky nam je ponudila 30% popusta ko ostanemo kod nje tako da 3 dana smjestaja sa tri obroka dnevno kostaju 150 kn po glavi. Sveukupno, ne dnevno. Popodne smo proveli kupajuci se u nevjerojatno toploj vodi.

Drugo jutro, digli smo se rano za polazak na tecaj, ali kisa nam je omela planove. No uvjeravaju nas da se tu vrijeme mijenja strasno brzo i da pricekamo koji sat. I stvarno nakon kojeg sata vrijeme se okrenulo i mi smo se ukrcali na camac i krenuli prema otoku Sebuan. A tu opet prizor iz filmova - mali otocic usred mora, bijela pjescana plaza, visoke palme i tirkzno more. Razglednica uzivo.

Nakon kratke osnovne obuke u plicaku o opremi i komuniciranju pod vodom krenuli smo na prvi zaron na 3-4 m. Ne cini se puno, ali za prvi puta sa bocama i to medju koraljnim grebenima bilo je vrlo uzbudljivo. Tih 30ak minuta zavrsilo je prebrzo i opet smo bili na plazi na 45 minutnoj pauzi prije sljedeceg zarona. Prilika naravno za tisucu fotografija i trcanje po pijesku. I pokoji troskok cisto za stara vremena. I svega mi mogao bi tako svaki dan.

Doslo je vrijeme konacno i za zaron na 10ak m. Brzo smo se priviknuli na cesto izjednacavanje pritiska ispuhivanjem kroz zatvoreni nos (meni je ucinkovitije bilo gutanje sline) i mogli smo se prepustiti nevjerojatnom i prekrasnom osjecaju plutanja. Iako vjerojatno necu bas uskoro dozivjeti pravo bestezinsko stanje, ako je slicno ovome onda je predobro. Cudesan osjecaj koji se ne moze predobro opisati.

Osim hrpe koralja vidjeli smo cak tri kornjace te cijelu nisku riba i ribica. Iskreno i bez silnog morksog zivota iskustvo bi mi bilo jednako znaimljivo i dobro. Jer za 200-tinjak kuna ronili smo na jednom od najboljih svjetskih ronilackih odredista, vidjeli zivotinje koje se ne vide na svakom zaronu i probali nesto o cemu mnogi mastaju. Treba napomenuti da je Vicky na pocetku inzistirala da osnovnu obuku prodjemo u njezinom bazenu, ali je Nick inzistirao da sve obavimo na otvorenom. Srecom instruktori su ti koji prodaju tecaju pa i diktiraju stvari.

Ostatak dana smo provli relaksirajuci se i gledajuci podvodne slike na Inesinom foticu. Bilo je vrijeme za jos jednu veceru i jos jednu partiju bele uz prekrasan zalazak sunca.

Sljedece, ujedno i zadnje jutro na Borneu, opet smo imali rano dizanje. Sa jednim smo starim stricekom u mjestu dogovorili da nas voza cijeli dan po okolnim otocima za koje smo culi da su "najbolji" za ronjenje na dah. Stricek je dosao cak i pola sata ranije te smo ubrzonakon dorucka krenuli. Od Vicky smo iznajmili opremu i bili smo spremni i orni za razgledavanje. Prva destinacija je bila otok Matabuan. Kao i na svakom otoku i ovdje smo se morali prvo javiti vojsci koja, nakon slucaja otmice unazad nekoliko godina, cuva sve okolne otoke. Kontrola je bila rutinska i brzo smo otkrivali cari podmorja. I, opet, bilo je prerkasno. Cijeli niz morskih biljaka i zivotinja koje smo inace mogli vidjeti samo ako smo uhvatili nesto sto je odabrao Djelo Hadjiselimovic, a citao Miljenko Kokot.

Preko nekoliko Nemo ribica i njihovih crnih prijatelja koji ih ocito stite. Pa onda cudne bijele ribe, koralji, nekoliko tuceta zvjezdaca raznih boja i svasta nesto sto nemamo pojma sto je bilo. Nakon nekih sat i nesto vremena ronjenja i slikavanja bilo je vrijeme za odmor pa smo opremu ostavili kod sofera na cuvanje i otisli napraviti krug oko otoka. Sunce je bilo nemilosrdno. Nikada nisam osjetio takvu vrucinu na suncu. Isprva nam je bilo cudno, ali sjetili smo se da je Borneo na ekvatoru. Sve nam je bilo jasno. Otok je prekrasan...doslovno kao iz filma. Bijeli pijesak finiji od bilo kojeg po kojem sam skakao u karijeri, tirkizno more, visoke palme i, sto je najvaznije, nigdje nikoga. Samo mi, more i ribe.

Dok smo zavrsili krug oko otoka, sunce nas je vec dobro opalilo. Postajalo je nesnosljivo. Ubrzo smo se svi okupili i nastavili sa brodicem dalje. Cica nas je odbacio na jos jedan otok po njegovom izboru ovaj puta gdje smo pojeli svoj pakirani rucak. Odlucili smo obuci majice na sebe i kupati se u njima jerbo smo se crvenili kao kuhani rakovi. Tu nismo ronili, samo smo rucali i malo se banjali u plicaku. Naravno fotografiranje je bilo neizbjezno.

Kao i uvijek i ovaj rajski posjet je prebrzo zavrsio i krenuli smo dalje. Kako smo prilicno odmakli sa camcom cekalo nas je dobrih dva sata drndanja natrag do hotela, a i oblaci su se poceli vracati iznad nas. Negdje na pola puta, sa desne strane primijetili smo kornjacu kako nas prolazi. Nedugo zatim prosla je jos jedna. Osobno nisam znao da kornjace mogu tako brzo plivati. no, dve kornjace bile su nam dovoljan povod. Vedran i ja smo brzo uzeli maske i skocili za njima. Usotalom to smo i prizeljkivali vidjeti na ovom izletu. Plivali smo dobrih 20ak minuta juzno od broda i nismo nasli ama bas nista. K tome su jos valovi i kisa uzburkali pijesak na dnu (okok 1,5 m) i vidljivost je bila nikakva. Vratili smo se do camca da bi nam cure rekle da je, cim smo skocili, na suprotnoj strani prosla jos jedna kornjaca. No krasno.

Voznji je ubrzo dosao kraj kao i nasem boravku kod Vicky. Nakon zadnjeg rucka doslo je vrijeme da se pakiramo i udarimo put pod noge. Nakon kupnje suvenira otisli smo na veceru koja bi nas trebala drzati do kraja osmosatne voznje busom koja je bila pred nama. Na veceri smo tek skuzili koliko smo pocrvenili i koliko nas sve to pece. Vedran i ja smo na zadnjem otoku pametno navukli majice, ali su nam zato noge prilicno pocrvenile. Sve nas je peklo i boljelo.

No vecera je bila odlicna, iskoristili smo cak i internet cafe za zadnje javljanje doma i uputili se prema busu. Vicky nam je rekla da su busevi koji voze na nasoj relaciji, za razliku od ostalih, veliki i moderni. I bila je u pravu. Odlican bus cekao nas je na kolodvoru. Cim smo dosli do busa, vidjevsi nasu ljetnu odjecu, jedan od "posade" nam je rekao da si uzmemo nesto toplo jer je u busu jako hladno. Malo smo podcijenili njegove rijeci. Nikada u zivotu mi nije bilo toliko hladno toliko dugo vremena. Sa dobrih 30ak stupnjeva vani usli smo u 20 unutra i jos smo ktome bili opeceni sto je pogorsavalo situaciju. Do kraja putovanja kvocali smo kao pingvini. Strasno.

Ni barem je kraj naseg odmora bio jednako neocekivan i zanimljiv kao i ostalih dvanaest dana. Slijedio je povratak u normalu. Povratak na posao ili trazenje istoga. Ali neopisivo i prekrasno iskustvo napunilo nam je baterije i obnovilo volju za sve sto nas ceka.