jos jedan tjedan

Jucer sam, vozeci se motorom do posla, imao u glavi jedan kroki teksta koji sada pisem. Bila je to fina skica uvodnog vica, price koja slijedi i kojecega. To je bilo jucer. Sada, dok sjedim za racunalom i pisem ove retke, od te skice ne sjecam se ama bas nicega.

Nema veze. Od zadnjeg teksta nije se desavalo mnogo toga, ali nekoliko stvari jest. Prije tjedan smo dana opet odrzali hrvatsku ruceru (rucak+vecera= rucera). Uhodani je to vec koncept okupljanja koji zahtijeva dolazak sviju vec oko 15h. Hrana se izbacuje na stol nekim uobicajenim slijedom do 16 - 17h i onda ostavlja tamo za povremeno brstenje po volji. Rucera je, kao ideja, stvorena nakon par standardnih vecera kada i nam gosti dolazili oko 20h, ali bi se vracali kucama vec oko 23h jerbo svi zive daleko od nas.

Ovako stvar stima odlicno. Ionako vikendom svi kasnije objeduju nego inace, mogu opravdati dolazak u nase krajeve duzim boravkom, u medjuvremenu se nacvrcaju pa im se niti ne ide doma. Mi se doduse nakuhamo, ali to je "rad ljubavi" kak bi Englezi rekli, a redovno gosti dofuraju previse pijace koja ostane nama, a i hrane nam ostane barem za jos jedan rucak ako ne i nekoliko njih.

U ovom zadnjem izdanju vec poznatih nasih rucera na jelovniku su bile cufte, domaci bijeli kruh, krumpir salata, plata hladnih narezaka (kulen, cajna, sirevi), kisela paprika sa zeljem. U stvari, da budem stvarno tocan to je hrana koja je bila posluzena pa i pojedena (ostalo je nesto safta od cufti koji je par dana kasnije preliven preko tjestenine za gablec u skoli). Na jelovniku je jos bila i piletina punjena kulenom i gorgonzolom te rizoto od skampi. Zbog manjeg odaziva ljudi uzrokovanog ragbi ozljedama, ta je hrana ostala u frizideru i bila ukusan nedjeljni rucak. I ponedjeljni. I jucerasnji. I danasnji.

Na moju veliku zalost fotografija tog lijepog druzenja nema uopce. Rabite svoju mastu - 10-ak ljudi, hrana, pice i drustvene igre.

Drugi "vazan" dogadjaj je bio roditeljski sastanak u mojoj skoli. Sam po sebi taj sastanak ne bi bio znacajan, da ne postoji sira prica koja slijedi. Prije svega osnove - roditeljski sastanak u Hong Kongu je isti kao i doma. Roditelji dodju, nastavnici pricaju, roditelji odu doma. Mala je razlika da u nasoj skoli klinci svake godine imaju druge nastavnike, razrednike i kolege u razredu. Drugim rijecima, svake ih se godine rotira. Iznimka su zavrsne dvije godine koje se ne dira (ovdje je to peti i sesti razred).

Sad, sira prica. Naime, kako je Hong Kong na sporom putu ka punoj integraciji u maticu zemlju koju uspjesno i bez milosti vodi Partija, od ove je godine u nastavni plan uvedena obavezna Nacionalna naobrazba sluzbenog naziva "Moralni i nacionalni odgoj". Svima kojima je iole poznato kako sve Partije funkcioniraju, sad se digla obrva, usta razvukla u cerek i misao o miliciji ili kojecemu slicnom komunistickom prosla je kroz glavu. E pa niste jedini. Gro ljudi ovdje takodjer smatra da je to krinka za pranje mozga pa su svi ustali protiv toga. Rezultat je da je od 300-injak skola, samo 6 odlucilo zadrzati taj nastavni predmet. Drugi su ga svi odbacili pod pritiskom mase, uglavnom roditelja.

E sad, od tih 6 skola, jedna je upravo i ova u kojoj ja radim. I roditeljsko tijelo koje sudjeluje u radu nase skole je ostalo podijeljeno. S obzirom da su kurikulum za taj predmet razvili nasi vlastiti profesori koji su hongkonzani on sadrzi iskljucivo zemljopisne i povijesne cinjenice bez ikakvog zrna velicanja komunizma, Mao-a ili kojecega. Dio roditelja je toga svjesno i podrzava nas. Drugi dio, pod utjecajem masovnog ustanka zahtijeva ukidanje i kao dio te mase nose crne kosulje ili majice te takvi dolaze na roditeljski sastanak. Cijela ta medijska buka privukla je i par TV kamera pred skolu.

Prvi dio sastanka prosao je uobicajeno mirno, polako i bez problema. Roditeljima je objasnjeno sto njihovo dijete ceka ove godine, tko ce im predavati i koje su, eventualne, novosti. Nakon toga isli su u skolsku dvoranu na govor ravnatelja i roditeljske udruge itd. Sve 5. To je sve trajalo od 19h do 20.45. I onda je rezerviran termin za diskusiju o novom nastavnom predmetu. U dvorani pola sudionika u crnom, druga polovica, koja ukljucuje i sve nastavnike u skoli, u svemu samo ne u crnom. Prevladavale su bijela i crvena, ali bilo je svega. Pred roditeljima ravnatelj i dvojica iz vrha dobrotvorne udruge koja sponzorira i rukovodi nasom skolom (i jos 23 druge osnovne skole i gro srednjih kao i starckih domova...). Sve se odvija na kineskom i sa dosta strasti sa obiju strana. Loptica se bacala sa jedne strane na drugu do 22.30 (!) kada se jednoj crnokosuljnoj majci na kraju upalila lampica iznad glave pa je shvatila da mozda nastavnici i imaju nekog profesionalnog iskustva i soli u glavi te je iznijela prijedlog da mozda ne bi bilo lose ako bi oni mogli vidjeti nastavnu materiju (!!!!). Zakljucili ste naravno, pametno moje citateljstvo, da su kenjali i dizali galamu, a nisu imali pojma sto ce to tocno njihova djeca uopce uciti. Sad su svi odjednom protiv matice zemlje, a ponose se carevima, povijescu i ovim i onim.

I eto, to su nasa zadnja dva tjedna. Nazalost, opet nema fotki, ali mislim da ce vrlo skoro uslijediti post sa nekoliko fotki iz cevterogodisnje arhive.

Pooooooooooooooozdrav!

kuku - ima li koga jos?

Dakle ljudi, brzo u ormare po kapute, salove, rukavice, a izvadite i sanjke jer evo teksta na ovom skoro zaboravljenom mediju. Odlucio sam opet/konacno/ipak napisati koje slovo iako ne znam tko jos navrati u tako udaljene i napustene kutke digitalnog iliti, u nedostatku bolje rijeci, cyber svijeta.

Susa je zavladala na ovim stranicama ponajvise zbog toga sto smo preko nekoliko tjedana i maltene dva mjeseca proveli u Domovini svima nadohvat ruke. Ipak, nismo se sa svima uspjeli posteno rukovati, a s nekima je to bilo skoro u prolazu i zbog toga nam je zao. Svima je jasno da nemremo biti na vise mjesta od jednom pa biramo ona mjesta na kojima ima cevapa i piva (realno bilo kakve hrane...i piva). Isto tak, svi vi imate svoje rasporede i planove pa uskladba nije bila uvijek moguca, ali to je tak. Vise srece sljedeci put, ne?

Inace, ljeto je proslo fino. Vidjeli smo svoje doma i druzili se s njima koliko se to dalo. Bili smo i na moru gdje smo uglavnom dobivali kile uslijed lijenosti i lakog pristupa finim stvarima. Lijenost je bila dodatno motivirana slicnim svjetonazorom mladjeg dijela nasih domacina kao i njihovom udaljenoscu od raznih mjesta zbivanja. Doduse na samo gostoprimstvo nema bas nikakvih primjedbi.

Otkako smo se vratili u ovaj nas kosooki svijet, zivot se, ocekivano, vratio u normalu. Izuzev prvih tjedan dana koje smo proveli spavajuci na pomocnim lezajevima dok je kemijska cistiona micala vlagom uzrokovane mrlje sa poplona i navlake za madrac. Dodatnu radost pruzio mi je motor kojem se preko ljeta ispraznila baterija pa zvijer nije htjela upalit. Bili su to trenutci testiranja elasticnosti mojih zivaca dok sam pokusavao izgurati "Crnog zmaja" navrh male uzbrdice ne bi li dosao do velike nizbrdice i kresnuo ga u drugoj. U jednom je trenutku valjda odlucio da mu je dosta naguravanja pa se odlucio leci otrgnuvsi mi se iz ruku na, srcom, kontra stranu, tako svinuvsi rucicu prednje kocnice. No, ukrotio sam ga kasnije kao sv.Juraj i kaznio sa 60km punjenja baterija.

Kaj jos? Ah, stan. Poznato vam je da nam je stanodavac odlucio povisiti stanarinu sto je izazvalo blagu brigu. Nakon tjedan dana Aninog lutanja po agencijama i razgledavanja raspolozivih i dokucivih stambenih jedinica, odlucili smo da je isplativo ostati gdje jesmo. Gazda je cak nacelno pristao i na promjenu svih prozora. Samo treba naci povoljni termin uzimajuci u obzir trajanje radova, meteoroloske prilike i kolicinu volje da se to istrpi. Po svemu sudeci to ne bu tak skoro.

Vjerujem da ste ovime potpuno obavijesteni (eventualno i zabavljeni). Nastojat cu da tekstovi budu redovitiji nego inace ukoliko ih bude imao tko citati. Nije iskljuceno da dodam neke fotke ovog ljetovanja iako ih je vecina vec skicnula na Liceknjizi. Takodjer, uskoro slijedi i osvjezavanje i novi izgled bloga. Ak mi se bude dalo.

Pozdrav!!!!!!