ponedjeljak, 22. studenoga 2010.

Studeni koji to nije

Kraj je sve blizi...Mislim na godinu, naravno. Vrijeme bozicnih ukrasa je vec stiglo, a uskoro slijede i bozicni popusti, ludnica kupovanja poklona i drugog.

Prilicno je normalno za nasu vrstu da se sve to odvija po nekakvoj hladnoci, sa jaknama na ledjima i salovima oko vrata. Medjutim, ovdje se temperatura ne spusta ispod 20 stupnjeva. Stovise, drzi se na nekih 24. I moram priznati da nam to pase. Mozda smo mrvicu nostalgicni za snjeznim pahuljicama i grudanjem mladje i starije brace, ali nekako mi je draze piti nedjeljnu kavu u kratkim rukavima i sa suncanim naocalama.

Slijedi dio teksta u kojem bih volio napisati kako sam dobio na lotu, ulovio covjeka koji je skocio sa nebodera, ugasio pozar trepavicama ili skocio novi svjetski rekord. Ali nista od toga se nije dogodilo.Mozda jedno; kupio sam novi objektiv (Nikkor 35mm f/1.8 DX).
Nedavno sam saznao pomalo zivicirajucu vijest. Naime, lokalni atletski savez izbacio je raspored iliti satnicu treninga za razdoblje od sijecnja do ozujka sljedece godine. Uprvi mah pomislio sam da je to cisto neke forme radi, medjutim ispostavilo se da u prvih deset dana sljedece godine trening nece biti moguc. Nigdje. I kako je ovim ljudima onda atletika medju najznacajnijim sportovima za nadolazece Azijske Igre, ne znam. Jos bolje, kakva je situacija sa sportovima koji nisu toliko "vazni". Nadodamo li tome moje odsustvo sa staze za vrijeme boravka u Australiji dobijamo brojku od 22 dana bez treninga. I to mjesec i pol dana prije prve tekme. Krasno. Da ne spominjemo kako ce cijeli niz svjeze zaklanih domacih zivotinja utjecati na reakciju vage pri prvom susretu nakon povratka. Ne bu bila sretna.

S obzirom da sam u zadnje vrijeme pomalo nostalgican te da je Anin raspored pomalo kaotican sa obavezama na poslu i na faksu (i sve ispunjava prilicno uredno sa marljivoscu, pohvale vrijednom) odlucio sam vrijeme popuniti ucenjem kantonskog jezika. Odluka se tako i provodi. Ne bas vojnickom disciplinom, ali u jednom rekreativnom tempu. Zavrseno je tako 6 od ukupno 30 lekcija. I moram priznati da se moj poznati talent za ucenje svih svemirskih jezika tesko bori sa ovim mnogoljudnim nacinom pricanja. Mozda znate, a mozda i ne, kantonski jezik raspoznaje 9 tonova (iliti intonacija, izgovora...). Tako da se jedna rijec, koju bi mi napisali kao DO, moze izgovoriti sa 9 razlicitih znacenja (naravno ima ih jos, nije to jedina). Uz to, poredak rijeci u recenici nije niti blizu nasem poimanju pravilnoga. Pitanja se razlikuju od izjavnih recenica jedino po dodatku 'AAAA' na kraju recenice. Nadalje, ne smije se bas pogrijesiti pri izgovoru tona, jer prosjecan Kinez nece uspjeti skuziti sto se ustvari htjelo reci te ce buljiti zbunjeno u govornika. I na kraju ove skracene liste poteskoca, citanje teksta ne moze pomoci jerbo znakova ima kvazilijarda i koliko sam uspio shvatiti medju njima nema nekog pravila.

Ukoliko, po zavrsetku tecaja budem zadovoljan naucenim te uspjesno iskoristim isto medju izvornim govornicima, pocastil bum se velikim pivkanom (kineskim jer cu moci izgovoriti ime bez greske) i onda bum se pravil vazan po ZeGe-u. Samo da znate.

Kako se i studeni blizi kraju tako je i ovaj tekst prisao svojim zadnjim slogovima. Okrecemo glave ususret prosincu i svim njegovim pretjerano marketinziranim skupim potrosackim drazima. Naravno, mi se veselimo putu u zemlju gdje svi vise naopako, voze na krivoj strani ceste, jedu klokane i imaju previse prostora. Ceka nas 30ak stupnjeva bez previse vlage, otvorene ceste i hrpetina hrane. I to mesa. Poslati cemo koju razgldnicu i zaljepiti koju fotku na ove iste stranice kao i na picassu. S obzirom da bumo visili naglavacke ne bute zamjerili na eventualno losem rukopisu, ne. Tko bu htel vidjeti vise fotki od 4 koliko bumo ih objavili na blogu nek se javi komentarom i biti ce obasut fotkama. Mozda.

Do sljedeceg citanja negdje sredinom prosinca. Bok!

Nema komentara:

Objavi komentar