Borneo - 6.dio

Nakon sto smo zavrsili dorucak, uskoro je doslo vrijeme za polazak dalje. Nas vozac i novi prijatelj Bun je ubrzo trebao doci po nas i odvesti nas nazad u odvratni Lahad Datu iz kojega smo i pobjegli ovamo.

Kako je u dva dana koja smo proveli u dzungli kisa prilicno unistila pristupnu cestu, kamioni su nasipavali i "popravljali" cestu te je voznja nazad prosla malo lakse. U Lahad Datu smo trebali uzeti bus do Semporne gdje smo se trebali odmarati na plazama i jednostavno malo uzivati prije povratka u HK. Bun nas je odbacio do autobusnog kolodvora. Autobus kojim smo trebali ici je ustvari minibus u koji stane 12 ljudi. Ono sto je posebno zanimljivo je sto ne krece nikamo prije nego nadje svih 12 ljudi. Mi smo bili jedini zainteresirani za to putovanje.

Takodjer ovo je bio prvi put da smo se osjecali imalo neugodno u cijelom nasem boravku na Borneu. Padao je pljusak a oko nas su bili sve neki cudni likovi te djeca morskih cigana (tako ih oni zovu) za koju su nas upozorili da vole maznuti tu i tamo nesto. Nakon sat vremena cekanja u kojima smo saznali da postoji i veliki bus za Sempornu, ali se nikada ne zna hoce li i kada stati u Lahad Datu, nazvali smo opet Buna koji nas je opet spasio. On ce nas, naime, voziti do naseg odredista.

Na putu do tamo cak je stao u jednoj od svojih kuca i pozvao nas unutra kako bi se malo osvjezili. Kuca je bila puna rodbine. Uglavnom su to bile zene i djeca i svi su bili iznimno ljubazni i gostoljubivi. Djeca su bila prekrasna.

Voznja do Semporne je bila odlicna. Ceste su stvarno dobre i tih 130 km smo presli za malo vise od sat vremena. Kad smo stigli tamo, posjetili smo Bunovu prijateljicu koja ima turisticku agenciju kako bi se malo bolje informirali o mjestu. Nakon male setnje po mjestu i razgledavanja odustali smo od smjestaja koje smo pikirali prema vodicu i odlucili ostati kod Vicky (Bunova prijateljica). Ona naime ima agenciju koja se bavi prvenstveno ronilackim izletima. Ali ima i hotelcic koji se nalazi na jednom koraljnom grebenu na nekih 10-ak min voznje malo jacim camcem.

Vec je bila vecer kada smo sjeli u camac prema hotelu i prizor je bio odlican. Usred mora na drvenim stupovima nalazio se niz drvenih kucica osvjetljenih lampama iz mora. Scena iz filmova i casopisa o turizmu. Sobe su vrlo jednostavne - krevet, vjesalica i stropni ventilator, ali iskreno vise nam nije niti trebalo. Ispred sobe su stajala dva udobna stolca za promatranje pucine uz hladno pivo u ruci.

Izmedju soba i restorana nalazio se poprilican bazen koji je ujedno sluzio i kao akvarij. Bio je pun najrazlicitijih riba od kojih su nek bile vece od prosjecnog psa (labradora recimo). Kasnije smo saznali da sluzi i kao bazen za pocetne lekcije tecaja ronjenja.

Uskoro smo i vecerali. Iako je bila riblja, vecera je bila jako ukusna. A pomogao je i hladan Carlsberg. Nekoliko njih doduse.

Drugi dan smo navratili opet do sela kako bi jos malo provjerili konkurenciju, skocili u ducan, po razglednice, na internet i sl. U medjuvremenu smo upoznali i razgovarali sa Nickom, mladim instruktorom ronjenja iz Austrije koji nas je prilicno zainteresirao za pocetni tecaj koji kosta 200 Kn (haloooo?) i ukljucuje 2 zarona kod jednog od rajskih otoka koji okruzuju ovo podrucje. Uskoro nam je bilo sasvim jasno da je ta ponuda kao i smjestaj kod Vicky jednostavno najbolja na otoku. Usotalom vicky nam je ponudila 30% popusta ko ostanemo kod nje tako da 3 dana smjestaja sa tri obroka dnevno kostaju 150 kn po glavi. Sveukupno, ne dnevno. Popodne smo proveli kupajuci se u nevjerojatno toploj vodi.

Drugo jutro, digli smo se rano za polazak na tecaj, ali kisa nam je omela planove. No uvjeravaju nas da se tu vrijeme mijenja strasno brzo i da pricekamo koji sat. I stvarno nakon kojeg sata vrijeme se okrenulo i mi smo se ukrcali na camac i krenuli prema otoku Sebuan. A tu opet prizor iz filmova - mali otocic usred mora, bijela pjescana plaza, visoke palme i tirkzno more. Razglednica uzivo.

Nakon kratke osnovne obuke u plicaku o opremi i komuniciranju pod vodom krenuli smo na prvi zaron na 3-4 m. Ne cini se puno, ali za prvi puta sa bocama i to medju koraljnim grebenima bilo je vrlo uzbudljivo. Tih 30ak minuta zavrsilo je prebrzo i opet smo bili na plazi na 45 minutnoj pauzi prije sljedeceg zarona. Prilika naravno za tisucu fotografija i trcanje po pijesku. I pokoji troskok cisto za stara vremena. I svega mi mogao bi tako svaki dan.

Doslo je vrijeme konacno i za zaron na 10ak m. Brzo smo se priviknuli na cesto izjednacavanje pritiska ispuhivanjem kroz zatvoreni nos (meni je ucinkovitije bilo gutanje sline) i mogli smo se prepustiti nevjerojatnom i prekrasnom osjecaju plutanja. Iako vjerojatno necu bas uskoro dozivjeti pravo bestezinsko stanje, ako je slicno ovome onda je predobro. Cudesan osjecaj koji se ne moze predobro opisati.

Osim hrpe koralja vidjeli smo cak tri kornjace te cijelu nisku riba i ribica. Iskreno i bez silnog morksog zivota iskustvo bi mi bilo jednako znaimljivo i dobro. Jer za 200-tinjak kuna ronili smo na jednom od najboljih svjetskih ronilackih odredista, vidjeli zivotinje koje se ne vide na svakom zaronu i probali nesto o cemu mnogi mastaju. Treba napomenuti da je Vicky na pocetku inzistirala da osnovnu obuku prodjemo u njezinom bazenu, ali je Nick inzistirao da sve obavimo na otvorenom. Srecom instruktori su ti koji prodaju tecaju pa i diktiraju stvari.

Ostatak dana smo provli relaksirajuci se i gledajuci podvodne slike na Inesinom foticu. Bilo je vrijeme za jos jednu veceru i jos jednu partiju bele uz prekrasan zalazak sunca.

Sljedece, ujedno i zadnje jutro na Borneu, opet smo imali rano dizanje. Sa jednim smo starim stricekom u mjestu dogovorili da nas voza cijeli dan po okolnim otocima za koje smo culi da su "najbolji" za ronjenje na dah. Stricek je dosao cak i pola sata ranije te smo ubrzonakon dorucka krenuli. Od Vicky smo iznajmili opremu i bili smo spremni i orni za razgledavanje. Prva destinacija je bila otok Matabuan. Kao i na svakom otoku i ovdje smo se morali prvo javiti vojsci koja, nakon slucaja otmice unazad nekoliko godina, cuva sve okolne otoke. Kontrola je bila rutinska i brzo smo otkrivali cari podmorja. I, opet, bilo je prerkasno. Cijeli niz morskih biljaka i zivotinja koje smo inace mogli vidjeti samo ako smo uhvatili nesto sto je odabrao Djelo Hadjiselimovic, a citao Miljenko Kokot.

Preko nekoliko Nemo ribica i njihovih crnih prijatelja koji ih ocito stite. Pa onda cudne bijele ribe, koralji, nekoliko tuceta zvjezdaca raznih boja i svasta nesto sto nemamo pojma sto je bilo. Nakon nekih sat i nesto vremena ronjenja i slikavanja bilo je vrijeme za odmor pa smo opremu ostavili kod sofera na cuvanje i otisli napraviti krug oko otoka. Sunce je bilo nemilosrdno. Nikada nisam osjetio takvu vrucinu na suncu. Isprva nam je bilo cudno, ali sjetili smo se da je Borneo na ekvatoru. Sve nam je bilo jasno. Otok je prekrasan...doslovno kao iz filma. Bijeli pijesak finiji od bilo kojeg po kojem sam skakao u karijeri, tirkizno more, visoke palme i, sto je najvaznije, nigdje nikoga. Samo mi, more i ribe.

Dok smo zavrsili krug oko otoka, sunce nas je vec dobro opalilo. Postajalo je nesnosljivo. Ubrzo smo se svi okupili i nastavili sa brodicem dalje. Cica nas je odbacio na jos jedan otok po njegovom izboru ovaj puta gdje smo pojeli svoj pakirani rucak. Odlucili smo obuci majice na sebe i kupati se u njima jerbo smo se crvenili kao kuhani rakovi. Tu nismo ronili, samo smo rucali i malo se banjali u plicaku. Naravno fotografiranje je bilo neizbjezno.

Kao i uvijek i ovaj rajski posjet je prebrzo zavrsio i krenuli smo dalje. Kako smo prilicno odmakli sa camcom cekalo nas je dobrih dva sata drndanja natrag do hotela, a i oblaci su se poceli vracati iznad nas. Negdje na pola puta, sa desne strane primijetili smo kornjacu kako nas prolazi. Nedugo zatim prosla je jos jedna. Osobno nisam znao da kornjace mogu tako brzo plivati. no, dve kornjace bile su nam dovoljan povod. Vedran i ja smo brzo uzeli maske i skocili za njima. Usotalom to smo i prizeljkivali vidjeti na ovom izletu. Plivali smo dobrih 20ak minuta juzno od broda i nismo nasli ama bas nista. K tome su jos valovi i kisa uzburkali pijesak na dnu (okok 1,5 m) i vidljivost je bila nikakva. Vratili smo se do camca da bi nam cure rekle da je, cim smo skocili, na suprotnoj strani prosla jos jedna kornjaca. No krasno.

Voznji je ubrzo dosao kraj kao i nasem boravku kod Vicky. Nakon zadnjeg rucka doslo je vrijeme da se pakiramo i udarimo put pod noge. Nakon kupnje suvenira otisli smo na veceru koja bi nas trebala drzati do kraja osmosatne voznje busom koja je bila pred nama. Na veceri smo tek skuzili koliko smo pocrvenili i koliko nas sve to pece. Vedran i ja smo na zadnjem otoku pametno navukli majice, ali su nam zato noge prilicno pocrvenile. Sve nas je peklo i boljelo.

No vecera je bila odlicna, iskoristili smo cak i internet cafe za zadnje javljanje doma i uputili se prema busu. Vicky nam je rekla da su busevi koji voze na nasoj relaciji, za razliku od ostalih, veliki i moderni. I bila je u pravu. Odlican bus cekao nas je na kolodvoru. Cim smo dosli do busa, vidjevsi nasu ljetnu odjecu, jedan od "posade" nam je rekao da si uzmemo nesto toplo jer je u busu jako hladno. Malo smo podcijenili njegove rijeci. Nikada u zivotu mi nije bilo toliko hladno toliko dugo vremena. Sa dobrih 30ak stupnjeva vani usli smo u 20 unutra i jos smo ktome bili opeceni sto je pogorsavalo situaciju. Do kraja putovanja kvocali smo kao pingvini. Strasno.

Ni barem je kraj naseg odmora bio jednako neocekivan i zanimljiv kao i ostalih dvanaest dana. Slijedio je povratak u normalu. Povratak na posao ili trazenje istoga. Ali neopisivo i prekrasno iskustvo napunilo nam je baterije i obnovilo volju za sve sto nas ceka.

Borneo - 5. dio

Barake su bile kao u ljetnim kampovima iz americkih filmova. U svakoj je 48 kreveta, odjeljenih u 12 sobica te sa zastorom umjesto vrata. I sto je jos zanimljivije, nema mjesanja spolova da se znanstveni umovi ne bi slucajno pomutili razvratnim mislima i, ne daj boze, djelima. Jedna je baraka tako za muske, druga za zenske. Ubrzo smo se smjestili i osvjezili te krenuli nazad do recepcije po jos par informacija.

Na recepciji smo saznali da kroz dzunglu postoji nekoliko oznacenih puteva kojima se moze hodati, ali za sva osim jednoga nam je preporuceno da ne idemo bez vodica. Dobro smo pretpostavili da niti znanstvenicima na Borneu ne nedostaje poslovnog duha. Vodic bez kojega se ne moze nikamo kosta odredjeni iznos po satu. Najkraca setnja je 3 - 4 sata.

U ducanu pokraj recepcije smo se opskrbili opremom za borbu sa pijavicama. Lokalna je dzungla nime krcata pijavicama. I iako iste nisu posebno opasne (cak ih se niti ne osjeti jer izlucuju neku vrst anestetika) rane tesko zacjeljuju i dugo treba da se zaustavi krvarenje. A idu i na zivce. Oprema koju smo kupili ukljucuje: sintetske "carape" dokoljenke, duhan i sprej protiv insekata. Lijepo opremljeni krenuli smo mi ipak prema dzungli. Dosli smo ubrzo do raskrsca na kojem smo ipak zakljucili da mozda ipak nije najbolja ideja uci u dzunglu ne znajuci niti sto nas ceka. Vratili smo se prema kucici u kojoj se inace posluzuju obroci za malu okrijepu. Tamo smo pak naisli na nekolicinu znanstvenika izmedju ostalog i dva mlada Engleza koji su nam objasnili da se svim tim putevima kojima se nismo usudili hodati, moze zapravo hodati bez brige. Samo treba paziti na markacije na drvecu kako ne bi skrenuli s oznacenog puta. Nakon sto se kisa koja je u medjuvremenu pocela, malo stisala, krenuli smo nazad prema dzungli ohrabreni rijecima i uputama Englezica. Prema njihovom savjetu izabrali smo put koji vodi do slapa koji bi trebao biti vise nego lijep za oko.

Krenuli smo u setnju sa kabanicama koje su jos povecavale osjecaj vrucine. U pocetku smo bili vrlo zabrinuti pijavicama pa smo stajali svakih par minuta i pregledavali jedan durgoga ne bi li spazili koju malu bestiju. I nasli smo ih poprilicno puno. Nije bio nikakav problem kada bi ih nasli na tenisici ili nogavici. Nakon cvegera letjele bi ko spriheri. Medjutim bilo je situacija kada bi se nekako neprimjecene docepale unutrasnjosti kabanice ili cak dogmizale do remena na hlacama. Nama deckim su se cak neke smjestile na "osjetljivom mjestu". Ipak nisu ugrizle nikoga od nas. Ali ipak i sama prisutnost krvozednih glista pruzala nam je malu nervozu.

Negdje na pola puta sreli smo jos dvoje radoznalih avanturista. Nakon pozdrava krenulo je ispitivanje: "Where are you from" rekose. "Europe" uzvratismo. "Which country?" nastavili su. "Croatia!" odgovaramo, a ona na nase iznenadjenje uzvraca: "Ma daj otkud?". Trenutak nevjerice bio nam je dosta da shvatimo kako smo usred dzungle u jugositocnoj Aziji nasli vjerojatno jedinu Hrvaticu u tom dijelu svijeta. Irena, kako smo je nazvali iako joj to nije pravo ime, setala je sumom sa Svenom (ne zove se zapravo Sven) iz Svedske. Saznali smo da je jos kao skolarka otisla sa roditeljima iz Rijeke u Australiju, a sada radi na postdoktoratu u Singapuru. Sven je pak Svedjanin koji zivi u Australiji.

Nismo dugo cavrljali jerbo su pijavice gmizale radosno prema sada sest nepomicnih izvora svjeze, slatke i uglavnom hrvatske krvi. Nastavili smo dalje i nakon sveukupno tri i pol sata konacno dosli na kraj, inace dvosatne setnje. Bilo je lijepo vidjeti slap usred dzungle, iako nakon Plitvica i sa mojim, kako Ana kaze, neskromnim ocekivanjima nije bas tako lijepo kako su opisali. No, svejedno.

Put nazad trajao je dosta krace. Shvatili smo da puno manje pijavica uspije dogmizati do nasih krvozilnih sustava ako se krecemo brze. Po povratku u kantinu natocili smo si kave i caja te se opustali uz razgovor sa prisutnim znanstvenicima. Jedan od njih je bio i ne bas simpatican i prilicno povuceni Francuz koji je svoji godisnji odmor dosao provoditi u promatranju malih pticica. Inace, kad radi, isto promatra ptice. Covjek je u svom poslu pronasao istinsku srecu.

Hrana je sva tri dana u kantini bila prilicno ukusna i tu smo rado dolazili nakon svih setnji po ranim putevima. Sljedeci dan smo krenuli ujutro sa vodicem. Odlucili smo ga platiti u nadi da ce barem on uspjeti spaziti nesto divljeg zivota po sumi kada vec mi nismo uspjeli. I vrijedi napomenuti da, dok smo bili obuceni kao komandosi i brinuli zbog "strasnih" pijavica, nas vodic je na nogama imao obicne startasice. Prvo smo krenuli na tzv. "Coffin Trail" ili ti Put lijesova koji ime nosi zbog nekoliko, vjerovali ili ne, starih tradicionalnih lijesova koji se nalaze na kraju puta. Tim istim putem svakodnevno, rano ujutro prolaze i slonovi. Iako smo mi krenuli rano ujutro ipak je bilo prerano da spazimo kojega. Ali spazili smo njihove svjeze tragove (i to odraslog i malog slona) kao i znakove njihove zdrave probave. Nekoliko puta se osjetio i snazan miris i vodic je cak zastao kao da ih cuje, ali od slonova ni S.

Nakon neuspjele potrage za Dumbom krenuli smo do promatracnice. To je platforma podignuta na jednom od visokih drveca na visini od 30 m. Iako zvuci visoko i ocekuje se panoramski pregled cijele sume, iznad platforme je bilo jos 15 ak metara drva, a ni okolno drvece nije bilo manje od 50 ak m. Ipak, pogled je bio fascinantan. Na zalost niti tu nismo primjetili znakove zivotinjskog svijeta.

Nakon iscrpljujuceg hodanja dzunglom osvjezili smo se na plazi na rijeci koja tece pored centra. Spazili smo tablu na kojoj pise "plaza" odmah prvi dan po dolasku ali smo iz nekog ralozga pretpostavili da to nije prava plaza za kupanje. Mladi engleski istrazivaci su nam otrkili tu, u stvari, odlicnu pijescanu plazu. Srecom tu takodjer nismo nasli nikakve divlje zivotinje. Kazem srecom jer smo ranije nedaleko od te plaze na obali rijeke uocili Monitor gustera dugog oko 2 m.

Zadnje jutro digli smo se jako rano, oko 5 sati, jer smo rezervirali voznju do jedne druge, puno manje, promatracnice kako bi vidjeli izlazak sunca. Voznja je bila ocekivano neugodna, ali srecom ne i predugacka. Ubrzo smo dosli do tornja od nekih 5 metara te na vrhu cekali izlazak zute kugle. Prizori su bili fantasticni. Kako je cijeli taj dio dzungle na povisenom brijegu oblaci cinilo se kao da dijelovi dzungle plove na oblacima. A boje koje je sunce rasipalo po horizontu bile su fenomenalne. Sasvim drukciji ugodjaj onome od dan ranije.

Za vrijeme dorucka par Engleza sa dalekozorima primijetili su orangutana u krosnji nedaleko kantine. Svi su se uzbudili, neki su pojurili skroz do tog dijela sume. Mi smo ostali promatrati sa terase. Englez nam je cak posudio dalekozor i bilo je stvarno interesantno promatrati te simpaticne zivotinje u prirodnom okruzenju. Medjutim nakon 20-ak minuta poziranja orangutani su odlucili nastaviti svojim putem, a mi smo ih ovaj puta odlucili pratiti. I dobro da jesmo jer smo uspjeli okinuti nekoliko vrlo dobrih fotografija.

Borneo - 4 dio

Otisli smo iz Sandakana busom do raskrsca za Sukau. Na raskrscu se skupljaju prijevoznici koji onda voze dalje do konacnog odredista. Nakon uobicajenog pregovaranja postigli smo zeljenu cijenu i prilicno se komotno vozili skroz do malog sela Sukau. Ceste su na ovom dijelu Bornea iznenadjujuce dobre. I to ne samo po njihovim standardima.

Po dolasku u selo cekalo nas je par kilometara pjesacenja do malog konacista u kojem smo namjeravali odsjesti. Ali sreca nam se opet osmijehnula. Ovaj puta u obliku simpaticnog Buna u malom kricavom zelenom autu. Naime, ponudio se da nas besplatno odbaci do motela. Objerucke smo prihvatili neocekivanu ponudu i sjeli u auto. Za vrijeme kratke voznje saznali smo da nas vozac ima dvije kceri, ne moze hodati od prometne nesrece prije 6 godina (pedale u autu stiskao je stakom) i vlasnik je jedne od tri male trgovine u selu. Cinio nam se sasvim simpatican (kasnije ce nam njegova pomoc biti presudna). Bio je jako zahvalan na realno maloj napojnici. Odmah smo se dogovorili za sutrasnji prijevoz prema daljnjem odredistu.

Kad smo stigli u prenociste (sluzbeno Bed & Breakfast) docekala nas je simpaticna mlada dama. Pokazala nam je sobe i prije nego nam je servirala rucak lijepo i sa smijeskom izrecitirala sva pravila odsjedanja kod njih kao i raspored dogadjanja tj. voznji rijekom. Tijestenina sa jajem koju smo dobili za rucak bila je sasvim ukusna i sasvim dobrodosla. Odlicno okrijepljeni uputili smo se u setnju do sela. Udaljenost koju smo autom presli u 10ak minuta prepjesacili smo za sat vremena. Selo je bilo prazno sa tek pokojim djetetom koje pretrcava cestu poput suhog zbunja u vestern filmovima. Bili smo u potrazi za telefonom kako bi napravili zadnje provjere i rezervacije za smjestaj u istrazivackom centru u dzungli kamo smo namjeravali krenuti sljedeci dan. Telefon nije bilo moguce naci jer ga nitko u selu nema. Nema uopce niti telefonskog kabela. Svi se sluze mobitelom. Ali zato, kad nas je ulovio pljusak, sklonili smo se u maloj kucici usred sela i u njoj otkrili novo uredjeni kompjuter centar. Mala kucica sa dvije sobe skriva 20ak novih, odlicnih racunala sa internetom, printerom i svim popratnim priborom. Jedan od seljana ovdje odrzava nastavu za lokalnu djecu kako bi ih naucio koristiti racunala. I tako smo u selu u zabacenom dijelu Bornea koje nema niti telefona sve poslove obavili putem interneta. I to prilicno brzog interneta.

Po povratku nazad opustali smo se pred veceru. Uz redovnu veceru koja je ukljucena u cijenu odlucili smo se pocastiti pa smo narucili porciju skampa sa rostilja. Medjutim kad su isti dosli imali smo sto vidjeti. To nisu bili oni skampi koje mozemo kupiti smrznute u supermarketu sa repom velicine djetotovog malog noznog prsta. Ovo su bili ozbiljni kapitalci teske kategorije. U rangu sa famoznim i fantomskim Jadranskim skampima, ako ne i veci od njih. Bili su nam jako ukusan desert i inace finoj veceri. Siti i zadovoljenih nepaca ubrzo smo sjeli u camac i sa vodicem krenuli u nocnu voznju rijekom u potragu za divljim zivotinjama. Prisjecali smo se "tatinih" rijeci: "elephant 100%, crocodile 50%". U dva sata voznje, zahvaljujuci isklucivo oku sokolovom naseg vodica, vidjeli smo jedno krokodilovo oko koje je ubrzo zaronilo, jednu sovu, dva majmuna i tucet sarenih malih pticica. Sposobnost vodica da u ogromnim mracnim krosnjama spazi male, bojom kamuflirane zivotinje, zapanjujuca je.

No, ipak zadovoljni vidjenim vratili smo se u hotel i nakon partije bele krenuli na pocinak. Trebalo se rano dici za jutarnju voznju rijekom u zoru. Zakljucili smo kako sve zivotinje u zoru dolaze na pojilo pa cemo imati vise srece. A gdje ima zivlja na pojilu ima i krokodila koji u ovom kraju svijeta trebali biti prilicno veliki. U dva sata jutarnje voznje, osim lijepih slika izlaska sunca, vidjeli smo preko nekoliko majmuna, tucet malih sarenih pticica i tek nekoliko vecih ptica. "Tatini" slonovi i krokodili ostali su tek neostvarena zelja. No, upoznali smo Australca 'Vladu '(pravim imenom Harley) koji je na prvom ujedno i probnom godisnjem odmoru od kada je pokrenuo svoju malu marketinsku agenciju. Barem malo "egzotike".

Ubrzo je simpaticni Bun dosao u dogovoreno vrijeme da nas odbaci do Lahad Datu-a. Naseg sljedecg odredista iz kojega bi trebal upecati prijevoz za dzunglu. Na putu do LD-a iskrsnula je ideja da nas Bun odbaci od LD-a do dzungle. Tu relaciju potrebno je naime prijeci iskljucivo u terenskom vozilu, a on bas ima prijatelja koji posjeduje bas takvo vozilo. Ali kako nikada tu relaciju nije vozio pustio je nama da se raspitamo koliko to kosta pa ce se on prilagoditi cijeni.

Lahad Datu je bio iznenadjenje posebne vrste. Odsjeli smo u Tabbin Lodge-u, ali nakon prilicnog razmisljanja. Na kraju smo zakljucili da cemo ionako tu samo odspavati, a plahte su barem ciste. Usotalom za 60 kn po sobi ne moze niti biti Sheraton, ne?

Krenuli smo ubrzo u setnju gradom i naletili na Danca koji tu vodi dobrotvornu organizaciju koja djeci koja to inace ne bi mogla dobiti osigurava skolovanje gradnjom skola i dovodjenjem profesora. On je, majstor, cijelu obitelj doselio tu. Odista simpatican covjek puno nam je pomogao savjetima i kratkim opisom zivota. Njegova nam je zena cak, nakon sto potraga za prijevozom do dzungle nije urodila plodom, nazvala naseg Buna i dogovorila nam prijevoz za 30% manje nego sto sam istrazivacki centar, u kojem cemo odsjesti, nudi u vlastitoj organizaciji. Preporucili su nam svakako da prosecemo rivom i pojedemo nesto u tamosnjem restoranu.

Setnja rivom i cijelim gradom bila je "ocaravajuca". Tako prljavi grad nisam nigdje prije vidio. I ljudi su bili pomalo cudni. Imali smo dojam kao da tuda bijelci ne dolaze. Nikada. Svugdje smo bili atrakcija i po cijelom gradom svi su nam dovikivali: "Hello, friend! What are you doing?" razvlaceci osmijeh od uha do uha. Doduse nigdje nismo osjecali nikakvu opasnost, ali paznja koju smo privlacili bila je neobicna. Nakon kratkog gableca za vrijeme pljuska u jednom restoranu, otkrivanja internet caffe-a te setnje trznicom, konacno smo se, ipak pokisli, uputili prema restoranu. Na samoj "plazi", iznad vode cak je zracio nekom pozitivnom atmosferom. Medjutim, sa svjezim prizorima sa trznice u glavi te odvratnom plazom i morem punim smeca nismo se usudili naruciti bilo sto sto je nekad hodalo, letjelo ili plivali. "Rizu s povrcem, cetiri puta molim! I svjeze voce za desert!" - glasila je narudzba. I bilo je ukusno, mora se priznati.

Sljedece jutro, vozac je stigao tocno u dogovoreno vrijeme. I Bun je bio sa njim. Morao je doci da vidi svojim ocima kakva je voznja da bi ju mogo eventualno prodavati i kasnije. Saznali smo u medjuvremenu da, iako je invalid, ima 3 auta koja uglavnom voze drugi i od kojih zivi prevozeci uglavnom turiste. I odmah mala digresija, Toyota Hilux u kojoj smo se vozili na Borneu kosta 120 000 Kn, a cijene u Hrvatskoj pogledajte ovdje (gledajte double cab varijantu). Odnos je isti za sve marke i tipove.

Krenuli smo prema dzungli i ubrzo nakon desetak km stigli do rampe na ulasku u dzunglu. Vozac je pokazao dozvolu koju smo mu morali priskrbiti i vozili smo se u dzungli. Cesta kojom smo se vozili uglavnom sluzi ogromnim kamionima koji tuda svakodnevno voze tegleci ogromne trupce. Visak je to koji nastaje zbog krcenja dzungle kako bi se posadile plantaze palmi. Palmino je ulje jedan od najvecih malezijskih izvoznih proizvoda. Tih smo se 80 km vozali dva sata. I ako niste bili stvarno u voznji nekim brdima i sumama ne mogu vam docarati to iskustvo. Kao da jasete konja zatvoreni u kutiju sa ostrim rubovima.

No nakon napornih dva sata konacno smo stigli na odrediste i nakon malo raspitivanja na recepciji stigli smo konacno u barake u kojima cemo spavati. Nova avantura moze poceti...