Jos malo stvari

Interes citatelja je nevjerojatan i skoro me rastrgali povlaceci me za rukav u zelji da sto prije objavim jos jedan od svojih "nevjerojatno dobrih tekstova". Samo citiram ovdje, da ne mislite da sam umisljen. Naime, umisljenosti sam se odrekao za Korizmu. Tako da sam sada savrsen.

Dakle, broj citatelja se povecao za kolosalnih 50%. Rast kojem se nadaju i najvece svjetske publikacije, ali im je naravno neodstizan. Ipak, pravi se talent ne moze naci na cesti. Uostalom, povecati broj citatelja sa dva na tri nije neki problem.

No, dosta sa losim starim forama. Evo jedna nova fora: jeste li ikada primijetili kako su zvijezde Hollywood-a udomacene u svim dijelovima svijeta. Postaju nam toliko bliski da su nam kao obitelj. Djeca u cijelom svijetu gledaju u njih kao u clanove svoje obitelji. Mozete zamisliti dijete u, recimo, Kambodzi, kako gleda u sliku Angeline Jolie, pruza ruku prema slici i kaze: "Mama!".

Dobra, jelda?! Iako nije moj original. Dozvolio sam si prepricati vic kojeg je originalno ispricao Ricky Gervais na dodjeli "Golden Globe"-a ove godine.

Sad kad sam vas zagrijal, evo novosti. Konacno sam se dakle odlucio upustiti u treniranje atletike. OPET. Mislim da mi je ovo vec tristosezdeset mlijunti put da se vracam na tartan. I nekoliko je razloga za to:

1. Nakon vec 18ak godina treniranja sa malim pauzama takav mi trening stvarno pase i uglavnom se osjecam odlicno

2. Teretana je jako suhoparna, trcanje na traci je iznimno dosadno

3. Teretane su pune ljudi koji nemaju pojma kaj rade (u HK je cak nerijetko doci u teretanu u hlacam i cipelama)

4. Mrzim guzvu u teretani

5. Zadnji put kada sam se vratio na tartan sam nakon 3 mjeseca bio u formi zivota i osvojio srebro na PH

Svi ti razlozi natjerali su me da se opet aktiviram u Kraljici sportova i probam naslovu prvaka Hrvatske dodati i naslov prvaka Hong Konga.

Kada se covjek malo provoza po Hong Kongu, jedna od stvari koju zasigurno primijeti je da svaki kvart ima svoj atletski stadion od kojih je svaki barem velicine onoga na Mladosti u Zagrebu. Dakle sa tribinom za par tisuca ljudi. Isti taj covjek bi, nakon sto se provoza, pomislio da je na svakom od tih stadiona moguce trenirati atletiku. E pa taj bi covjek bio prilicno u krivu. Na tim se stadionima moze trckarati iliti joggirati. Travnjak ili nedaj Boze pjescana jama su prilicno nedodirljivi.

Treniranje atletike u Hong Kongu je moguce samo na dva stadiona. I oba su od naseg stana udaljena poprilicno (otprilike kao da netko sa zapadnog dijela Zagreba, recimo Jaruna, trenira u Maksimiru). I nakon sto sam odlucio pristati na toliki put do rekreacije, jos me ceka cijeli proces prije nego sto mogu krociti na tartan.

Cijeli sam taj proces htio zapoceti jos u sijecnju sto bi mi omogucilo da se spremim za eventualna natjecanja u lipnju. Medjutim, neocekivano, odgovori na sve moje upite mailom koje sam uputio u atletski savez HK-a i klubove nisu nikada stigli. Trebalo mi je stoga dosta vremena da napokon dokucim sto moram uciniti kako bih konacno mogao poceti sa svojim najdrazim hobijem. Evo kako to hoda ovdje:

• prvo je potrebno uclaniti se u atletski klub, pa sam tako nedavno postao clan Atletskih Veterana Hong Konga sa clanarinom od cca 100 Kn godisnje
• potom je potrebno ispuniti prijavnicu za atletski savez koju klub mora ovjeriti i proslijediti u savez
• clanarina u savezu je cca 60 Kn godisnje plus 70 Kn za koristenje teretane (za koju je potrebno potpisati da niko u savezu nije odgovoran ako mi uteg padne na nogu)
• dva tjedna kasnije iskaznica stize doma i trening moze poceti na stadionu u Wanchai-u od ponedjeljka do petka izmedhe 18 i 21h i tu je moguce i koristenje teretane ili na stadionu u Sham Shui Po-u izmedju srijede i petka (?) od 18 - 20h i to bez teretane

U tom sam se cijelom procesu i ja malo zaje..l jerbo sam prijavnicu za savez poslao direktno u savez umjesto u klub, pa sam izgubio tjedan dana dok su mi ju jako ljubazno vratili. Trenutno cekam da mi iskaznica stigne kuci. ocekujem ju krajem ovog tjedna ili pocetkom sljedeceg. Nazalost, tartan me nece vidjeti do kraja travnja.

Sigurno se pitate - "Zasto krajem travnja? Kreni prije...Zlatna liga pocinje vec u lipnju..." E, pa za tocno tjedan dana stizu nam nasi prvi gosti. Anina mama i mladji brat dolaze k nama na 12 dana i dani ce nam biti prilicno ispunjeni pa tu bilo kakav sport ne dolazi u obzir. Nakon sto nas oni napuste i podju opet svojim putevima ja pak stizem u Zagreb kumovati na svadbi svojeg dugogodisnjeg i najboljeg frenda. I to je jos 12 dana u kojima se nece puno raditi osim malo provocirati jetru te kafenisati sa preko nekoliko ljudi u ispod nekoliko jedinica vremena te naravno druziti se sa roditeljima, bratom, nedavno rodjenim necakom (sin Aninog manje mladjeg brata)...

Eto, zato krajem travnja. Zlatnu ligu bumo jos ove godine pustili drugima nek uzivaju. A do tada me bas zanima kakva je atmosfera na tim stadionima za vrijeme atletskih treninga. Koliko Kineza se uopce bavi atletikom, kako se ponasaju na stadionu, jesu li uopce dobri, hocu li izgledati kao Jonathan Edwards ili samo kao jos jedan rekreativac...O svemu tome cu vas pravovremeno izvijestiti kada do toga dodje.

I konacno za kraj evo vam par interesantnih linova za osobe i dogadjaje iz ovog texta:

Ricky Gervais - tvorac engleskog "Office"-a, "Extras" i sl...najkomicniji komicar za mene

http://www.youtube.com/watch?v=E_EXqdJ4L7I

Atletika u Hong Kongu

avohk.org/

http://www.hkaaa.com/hkaaa/eindex.html

I konacno stranica mog kuma, da mu malo poguram novootvoreni poso:

bdizajn.com

Kineska Nova Godina u Vijetnamu

Vjerujem da su svi citatelji ovog bloga s nestrpljenjem cekali novi tekst. Koristim ovdje izraz "svi" citatelji iako su ih vjerojatno dvoje. I oboje se prezivaju Zoricic. No dobro, tko mi kriv kad su mi unosi redovni k'o placanje racuna u hrvatskom gospodarstvu. Ipak, doslo je vrijeme da vam obojici napisem tekst o putovanju po Vijetnamu.

Krenuli smo na put u vecer 12og veljace. Hotel u Hanoi-u u kojem smo rezervirali prvu nocu organizirao je auto da nas pokupi sa aerodroma. Knjige kazu da je to pametno napraviti kako nas razno razni pametnjakovici ne bi zajebali kao sto znaju pa glume taxi i odfuraju razne naivce negdje u pizdu strininu gdje mu sogor ima kolibu koju naziva hotelom. Stigli smo u hotel oko 1.30 ujutro i odjurili u krpe. Hotel se zove Rendezvous i vode ga dvoje australaca. I bogami rade dobar posao. Mali je to hotel sa 20ak soba i odise prijateljskom atmosferom. Prica koju Luke i Sarah imaju, jako je zanimljiva i zrcalno suprotna od nase (moje tocnije). Naime oni su dosli u Vijetnam sa namjerom da predaju engleski 6 mjeseci, ali su se u medjuvremenu popiknuli na malog zutog koji im je ponudio da mu vode jedan od hotela, jerbo stranci vole odsjesti u hotelu sa stranim menadzerima.

Ujutro za doruckom smo se sreli sa Davidom i Michelle. Par koji ce nam raditi drustvo na ovom putovanju. David (iz Londona) je moj kolega, a Michelle (SAD – polu Koreanka) je njegova djevojka. Oboje su zabavni i zanimljivi i oboje mogu popit cuda. Prvi smo dan iskoristili razgledavajuci Hanoi. Tocnije, staru cetvrt Hanoi-a. Prilicno se lako snaci. Nas je peh (ili sreca) sto smo dosli tamo u vrijeme njihove Nove Godine (ista kao i kineska samo ju ovdje zovu Vijetnamska) pa je vecina ducana bila zatvorena na tjedan dana i bilo je kudikamo manje prometa. A promet je fascinantan. I sa ovako oslabljenim prometom prelazenje ceste je avantura. Rojevi skutera i motocikala samo zuje uokolo i ne staju nikome kao ni automobili. Zvuk truba koje bi trebale upozoravati druge vozace na dolazece vozilo, je sveprisutan i stalan. Ali toliko ih je da ne ostvaruju zamisljenu svrhu. Tajna prelaska ceste je zakoraciti i ne stati dok se ne stigne na drugu stranu. Motori se uglavnom prilagode i izbjegnu nesrecu. Uglavnom. Hrana i pice su toliko jeftini da je to zapanjujuce. Lokalna hrana ne prelazi cijenu od 1 US$ po osobi, a cak i u malo boljim restoranima obrok za dvoje sa picem dodje oko 5US$. Par puta smo se zatekli kako se zidovimo i cjenkamo oko 25-50 centi. Inace naravno ne bi ni gledali u brojke sa desne strane zareza. Ali kad si u Rimu (dobro, Vijetnamu u ovom slucaju) cini kako Rimljani cine. Mislim vijetnamci, ne?

Za razliku od ostalih nasih putovanja na kojima smo si sami organizirali sve izlete u Vijetnamu smo sve bukirali preko hotela. Razlog je iskljucivo nedostatak vremena za eventualne zajebe, a i puno je kvazi agencija koje prodaju muda pod bubrege. Nakon svih izleta bili smo vise nego zadovoljni organizacijom istih, a i kvalitetom onoga sto smo platili.

Prvu smo se vecer ukrcali na nocni vlak za Sapu na sjeveru Vijetnama gdje smo trebali provesti 4 dana i 5 noci (dvije u vlaku) setajuci i razgledavajuci krajobraz. Kombi nas je docekao na kolodvoru u Lai Ci-u i prevezao do Sape. I skidamo kapu soferu jerbo je vozio kroz maglu da mu se nin brisaci nisu vidjeli. I nije se stedio. U kombiju je naravno vladala grobna tisina. Svi smo gledali film. Svako onaj o svom zivotu u privatnom kinu svoje glave. Nitko od nas vjerojatno po takvoj magli ne bi digao guzicu iz kauca, kamoli izasao iz kuce. A pogotovo ne bi vozio auto sa deset putnika sat vremena. Ali stigli smo zivi i sa ojacanim osjecajem prolaznosti zivota i stvarnih vrijednosti. Trebalo je to isprati nekim oblikom alkohola. Ali bilo je ipak prerano za takve stvari. Nas je plan puta podrazumijevao 4 dana pjesacenja i spavanje kod lokalnih ljudi u njihovim kucama, ali su nas sve iskrcali prvo u Global hotel gdje su nam ljubazne djelatnice objasnile da od naseg plana ne bu nis jerbo je cijeli taj dio planine po kojem smo kanili hodat pod pozarom. Jebi ga. Nismo se mogli zaliti. Visa sila. Prihvatili smo promijenjeni plan i nakon dorucka se uputili na 6-satno pjesacenje na istok umjesto na zapad. Vrijeme je za promjenu bilo fantasticno. Suncano i toplo. Ubrzo smo svi bili u kratkim rukavima. Setnja je bila fantasticna. Skoro ljetno vrijeme ucinilo je ionako prekrasan krajobraz jos boljim. Nismo mogli stati ispucavati fotke. Doslovno iza svakog ugla pejzaz koji je vec bio za screen saver (iliti pozadinu zaslona racunala za one puriste) postao bi jos ljepsi.

Negdje na pola puta kratko smo zastali u selo Ma Tra gdje nas je jedan od seniora pozvao u svoju kucu na cokanjcic "Vesele vode". I s obzirom da je tesko zabu u vodu natjerati, trebalo nam je cak par sekundi da podjemo za njim. "Kuca" je zanimljiva, da ne velim sokantna. Mozda je to bilo i za ocekivati s obzirom da smo u kuci u siromasnom dijelu jedne od najsiromasnijih zemalja ovog podrucja. Uglavnom, u jednoj prostoriji od 30-40 m2 cijela familija, koja broji preko nekoliko clanova, spava, kuha, jede, radi, transira meso i, ocito je, upusta se u razmnozavanje. Na podu je cvrsta zemlja, zidovi i namjestaj su od sirovog drva itd. Rakija je bila ok. Bilo je to ustvari rizino vino. Iskusno konobarsko nepce, koje radi kao precizna laboratorijska masina, kaze mi da je udio alkohola bio oko 20%.

Oko 4 ili 5 popodne konacno smo, nakon dugog marsa te zajedno sa drugom grupom turista, stigli u kucu u kojoj cemo prenociti. Domacini su nam bili clanovi lokalne familije iz plemena Crveni Dzao (prethodno je selo bilo selo Crnih Hmonga). Docekali su nas sa toplim cajem i velikim smjeskom na licima. Ubrzo smo se smjestili u nase odaje (cure posebno – ko sardine, a decki posebno – svaki na svom kraljevskom krevetu) i cekali veceru. A vecera je bila prava gozba. Jeli smo zajedno sa nasim domacinima kojima je ta vecer bila posebno vazna jer je bio dan Vijetnamske Nove Godine iliti Tat. I ovdje su domacini iznijeli bocu "Vesele vode" te smo svaki pojedinacno nazdravili i sa gazdom i sa gazdaricom. Okrenuli smo cokanjcic iz zgloba k'o stari sankeri i protresli se k'o da nas je netko prikljucio na struju. Naime, ovaj je gazda ili bogatiji u odnosu na onog ranije ili jednostavno bolje pece rakijetinu. Ova je bila bas kao i nasa brlja. 40% sto posto. Sto je ustvari bilo i dobro jerbo nakon sto je sunce zaslo postalo je LEDENO. A "Vesela voda" grije i grije.

Do ostatka naseg boravka u ovom dijelu Vijetnama imali smo jos kratko hodanje do glavne ceste te prijevoz u hotel u kojem smo proveli jos jednu noc prije povratka u Hanoi.

Nakon jos jednog dana setanja po Hanoiu bilo je vrijeme za izlet u Ha Long Bay. Jedno je to od 7 prirodnih svijetskih cuda. Poseban je po brojnm klisurama koje vire iz mora. Prvi smo dan proveli na brodu uzivajuci u maglovitom pogledu i hrani. Posjetili smo "Nevjerojatnu pecinu" koja je poprilicno velika i lijepo uredjena. Imali smo, cak, vremena i da se malo provozamo u kajacima sto je bilo prilicno zabavno, ali i hladno jerbo su kajaci losi i cijele su nam guzice bile mokre. Naravno vani nije bilo toplo. Dapace, bilo je prilicno frisko. Na svu srecu brodske kabine su bile odlicne i u kupaonicama se moglo otusirati toplom vodom. Hrana na brodu je bila odlicna, sto se nije moglo reci i za zabavu. Naime i Vijetnamci, kao ocito i cijela Azija, iz nepoznatog razloga vole Karaoke. Prilicno su ludi za tim i takvim vidom zabave. Pod takvom prijetnjom ubrzo smo se svi razbjezali k'o rakova djeca i povukli u svoje odaje.

Sljedece jutro uputili smo se brodom prema otoku Cat Ba na kojem cemo provesti dan i prespavati. Stali smo i u nacionalnom parku u kojem smo se popeli na vidikovac sa kojega se pruza pogled na okolna brda i brdasca. U rano poslije podne stigli smo i do gradica Cat Ba i naseg hotela. Na sveopce iznenadjenje odsjeli smo u hotelu sa 4 zvijezdice (Azijske 4 zvijezdice nisu ni priblizno toliko dobre kao europske). Popodne smo proveli razgledavajuci gradic (sto je trajalo oko 10 min, jer je gradic mali i prazan ko rupa) te pijuci pivice na terasi jednog malog kafica (opet u birtiji veliko pivo za 0,75 US$). Poslije obilne i odlicne vecere povukli smo se u sobu zajedno sa Davidom i Michelle i nasu pretposljednju vecer ovog godisnjeg odmora kartajuci, pijuci Dzus votke i smijuci se glupim natjecateljima na show-u Paris Hilton. Vec i prije nego smo krenuli na ovo putovanje znali smo da nasi prijatelji mogu poprilicno popiti, ali tu vecer su zasjali u punom svijetlu. Kartanje je naime bilo samo izgovor za alkohol. Igrali smo razne igre u kojima gubitnik pije. Ubrzo je boca vodke nestala, da bi Michelle izjavila kako joj to nije ni blizu dosta i da mora ici kupiti jos jednu bocu. KAJ!!!??? Ajde dobro, ak bas moras... Podsjetila me ta vecer na neke iz studentskih dana. Sljedece su jutro David i Michelle hodali s ocitim znakovima glavobolje na licu. Dok smo Ana i ja, srecom, bili skroz ok.

Nakon dorucka smo krenuli za Hanoi gdje smo proveli popodne kupujuci suvenire. I kupujuci suvenire skoro smo ostali bez jednog fotica. Naime, Ana je fotic nakon slikanja, umjesto u ruksak, spremila u svoj dzep i vezica joj je virila van dzepa. Ulazeci u jedan ducancic izmedju nas dvoje je prolazio jedan postariji cica. I inace je tu uvijek guzva i ljudi se provlace jedan pokraj drugoga, pa u startu nije bilo nista cudno. Dok nisam primjetio da dedina ruka krece prema Aninom dzepu. Biti ce da deda gubi svoje izostrene osjete i reflekse jerbo se usro ko grlica kada sam ga uhvatio za ramena i protreso ko krpu.

Ta je nasa zadnja vecer rano zavrsila jerbo se trebalo dici u 4 ujutro da uhvatimo let nazad u realnost Hong Konga.