Evo me opet!

Blogeri nema vas ko sira! Niste se bas isprsili pisuci kak vam fale ovi i ovakvi tekstovi vaseg najdrazeg autora. S obzirom da sam dobar kako jesam i siroke sam ruke, opet dijelim mudrost i humor bez pomisli o nekoj naknadi.

Iskreno, niti ne sjecam se kada sam pisal zadnji tekst. Bilo je to fakat davno. Od onda sam pocel radit novi posel koji zahtijeva dizanje u 5.30 ujutro. Trening u koji sam se opet bacil me drzi van kuce do nekih 21-22h i onda sam pak preumoran da ikaj drugo radim osim da idem corit. Ana je u slicnom ritmu sa svojim faksom i instrukcijama tak da je ovaj blog pal jako nisko na nasoj listi prioritetnih nacenja trosenja energije. Cinjenica da bas nitko od naseg brojnog i cijenjenog citateljstva nije izjasnio potrebu i zelju za citanjem ovih tekstova, isti nisu niti nastali.

U medjuvremenu se izdesavalo nekoliko stvari. Moj brat je bio u posjeti sa svojom boljom polovicom (ili cetvrtinom ako cemo po kilazi) i bila su to odlicna, umarajuca i prilicno vruca dva tjedna sa neobicno lijepim vremenom. Zanimljivo je da je prekrasno vrijeme navodno uzrokovano tj potpomognuto prisilsnim gasenjem tvornica u sirem podrucju zbog istovremene Univerzijade.

Ubrzo nakon njegova posjeta zivot se vration u svoj normalni ritam diktiran uglavnom ritmom zvonjave skolskih zvona i (ne)ucestaloscu skolskih tj. drzavnih praznika. Jedna bitna razlika u odnosu na lanjske godine je novo radno mjesto, a to je (pazi sad) PO LEUNG KOK HONG KONG TAOIST ASSOCIATION YUEN YUEN PRIMARY SCHOOL. Skraceno je to PLK HKTA Yuen Yuen Primary School. To je osnovna skola u kojoj vec radi troje nasih prijatelja i u koju sam vise manje i upao upravo zbog te veze. Naravno, i zbog mojeg ocaravajuceg sarma i iznimne sposobnosti. :-o

To je jedna od rijetkih skola koja koristi engleski kao primarni i jedini jezik. I kurikulum je nesto drukciji i manje intenzivan nego u prosjecnoj lokalnoj skoli. Takodjer, skola ima grupu od cak 8 NET-ova (ucitelja izvornih govornika) sto je u prosjeku 7-8 vise nego u ostalim skolama. Sve u ovoj skoli mi prilicno pase: kolege, nacin rada, raspolozivost materijala, klinci su slatki i pametni, lova je ok itd. Medjutim jedan je prilicno velik nedostatak koji uzima vise danka nego sto sve pozitivne stvari uspijevaju razvuci moj osmijeh. Naime, posao zahtijeva dizanje u 5.30 ujutro i put od 1,5h u svakom smjeru.

Nedavno, smo poceli i s organizacijom hrvatskih veceri. Dosada smo organizirali dvije od kojih je zadnja bila prije 8 dana. Cijela se stvar svodi na okup prijatelja u nasem stanu i gozbi hrvatskih jela poput: cufti, krumpir salati, grah salati, zegrebackom odresku, zagorskim pogacicama od sira, restanom krumpiru i slicno. Reakcije su vise nego odlicne i cijela mi stvar daje preko nekoliko ideja o sljedecim vecerama i o razvoju isti u nesto vise, ali o tom potom.

Kao i obcino treba mi po 3-5 dana da zavrsim jedan tekst i pocetna se ideja i misao razvodni i pretvori u puko nabrajanje dogodovstina bez isuvise smisla. S tim na umu, ovdje bum podvukel crtu i stao za danas. Takodjer ovaj puta bum izostavil fotke jer su one doma, a ja sam u skoli.

Do sljedeceg slusanja/citanja/skype-anja saljemo vam svima veliki pozdrav.

Novi pocetci

Uf, proslo je dva i pol, skoro tri mjeseca od zadnjeg teksta. Evo bas se spotam. Puno se dogadjalo u to vrijeme sto je i razlog tako dugom odsustvu iz svijeta pisane rijeci.

Od 13. lipnja, kada je objavljen zadnji tekst, redovna je skola privedena kraju i pocela je ljetna skola koja je u mojem slucaju bila iznimno zabavna jer je tema ljetne skole bila SVEMIR. Barem je na pocetku bilo zabavno jerbo je kasnije postala prilicno repetitivna i iskreno pred kraj mi je prilicno dopizdilo raditi sesti put iste stvari i pretvarati se pred klincim kao da je to nekaj nevjerovatno fantasticno.

Ono kaj je bilo posebno zanimljivo u to cijelom procesu je sto sam bio ukljucen u organizaciju i logistiku cijele ljetne skole sto je ukljucivalo puno rada u uredu i za  kompjuterom, sto mnogima dize kosu na glavi, ali meni recimo iznimno pase. Ured, kompjuter i komunikacija sa humanoidima starijim od 12 godina pred kojima ne treba stalno glumiti klauna i trenirati strogocu.

Ljetni je kamp poceo u DBS (Dicoesan Boys School) sto je jako poznata i navodno najbolja lokalna skola u Hong Kongu te puna prilicno pametnih klinaca. Ono sto nismo znali prije ulaska u skolu i pocetka kampa je da klinci nisu samo pametni nego su i sebicni i prava mala govna. Medjutim, kada smo, nakon prva dva dana, lupili vojnickom cizmom po nedisipliniranim guzicama stvari su se bitno promijenile. Klinci su se iz govana pretvorili u....pa, prdec.

Ono sto je, u stvari, bitnije od svega ovoga, a sto sam ispustio iz svih ranijih tekstova, pa i usmenih javljanja, a prilicno je bitno je da sam neposredno prije uskrsnjih praznika doznao da bih na ljeto mogel ostati bez posla. Razlog tomu nije bilo nezadovoljstvo mojih poslodavaca ili skole u kojoj sam radio, vec cinjenica da je u skoli nastupila snaga i volja nove ravnateljice koja je, ne bi li ostavila dublji trag u 123 godina dugoj povijesti skole, odlucila redovnu nastavu engleskog zamijeniti dramom. Dakle, umjesto ucenja vokabulara, zvukova i gramatike klinci buju ucili engleski kroz dramu iliti stvaranje predstave.

Uslijedili su sok i nevjerica te proklinjanje svega kineskog kao i cijele indutrije u kojoj sam zaglavio. Ubrzo sam shvatio da od kukanja ne bu niceg korisnog pa sam pristupio zavrsavanju TEFL tecaja i nostrifikaciji diplome ne bi li si olaksao trazenje i dobivanje drugog posla.

Proces trazenja posla je nesto sto iznimno, iz dna duse, iskreno i sa svim srcem MRZIM. Svi vi koji ste to prosli znate o cem pricam. Vi koji niste, niste nis ni zgubili i vjerojatno ste se rodili bez pimpeka. Naravno, kao i obicno i ovaj puta je taj proces krenuo sa uobicajenim rezultatima. A onda, iz vedra neba dosao je poziv iz jedne skole gdje neki frendovi rade i gdje se javilo navodno 900 ljudi. Sto je jos smijesnije, poziv je dosao dok sam pripremao dan za rad sa malim govnima koje sam spomenul ranije.

I tako ljudi moji, upravo sjedim u informatickoj sobi moje nove skole. Jedan sam od 8 NET-ova (Native English Teacher), od kojih 3 znam od ranije. Placa mi je porasla 35% i jedini je nedostatak sto je na doslovno drugom kraju grada (cca Samobor - Sesvete).

Cudno je kako se zivot ponekad pocne kreati u smjerovima za koje smo nekada bili sigurni da njima nikada necemo krociti. Ili, pak, nismo niti znali da postoje. Sjecam se jednog trenutka u osnovnoj skoli; nisam siguran u kojem smo razredu bili, mozda sesti ili sedmi, ali siguran sam da je bio sat povijesti kod prof. Egidije Hibser. Iz nekog se razloga govorilo o nasoj buducnosti, poslovima za koje cemo se skolovati i sl. U to sam vrijeme bio siguran da ce se moja buducnost vrtjeti oko hrane i ugostiteljstva iako jos nisam bio sasvim odlucan na koji cu nacin to ostvariti. Jedino sam samo bio siguran tog trenutka. Moj mi je unutarnji glas, s kojim sam s vremena na vrijeme porpical malo, rekao: “Vedrane Gospodaru (bilo je u redu da me bar netko tak zove) od svih poslova koje ljudi obavljaju na ovoj zemlji jedini za koji smo ovog trenutka sigurni da Vasa Velicanstvenost nece obavljati je posao Ucitelja u skoli! FUJ FUJ!!!”.

U trenutku sam se odlucio sloziti sa svojim pametnim i podanim Umom. Pa tko bi pobogu htio raditi medju ovakvom napornom bagrom ciji sam i ja clan bio. I to za takve male nofce. Ubrzo nakon toga je odluceno da cu krenuti u smjeru konobarskog zanimanja, sto je bilo sasvim logicno jerbo me drzalo u svijetu hrane koji me neobicno privlacio i za razliku od, recimo, kuhara nije ukljucivao probavanje raznih odvratnosti kao rajcica, gljiva, cikle i slicnog. Bljak! Uz to bio bih u neposrednom kontaktu sa novcima i ljudima. Ne mres bolje.

Prolaze mi svi ti trenutci upravo sada kroz glavu i izvlace mi osmijeh na lice. Bila su to lijepa vremena. Skolska i kasnije konobarska. Onda dignem glavu gore da pogledam koliko je sati i shvatim da sam na svom radnom mjestu u zbornici osnovne skole u Hong Kongu. Razmislimo malo o tome. Kao klinac nisam htjeo doma biti ucitelj nego raditi u ugostiteljstvu i onda me zivot cijelim nizom uzrocno-posljedicnih dogodovstina i situacija odvede u jugoistocnu Aziju, tocnije Hong Kong, dakle podrucje koje je poznato po turizmu i hoteljerstvu.A svemir je odlucio da bi bilo bas dobro da ja ovdje budem ucitelj. Ironija sa dozom cinizma i necega sto bi se moglo usporediti sa bratskom ljubavi koja nalaze da svom bliznjem zelimo sam najbolje al i da eventualno uguramo koji vritnjak ili slicnu pizdariju, onak usput.

Da se razumijemo, ne zalim se. Odlicno je kad se uspostavi kontakt sa klincima koji ti kasnije pisu poruke i placu kada im prestajes biti ucitelj. Takodjer, godisnji odmori i blizina svih egzoticnih destinacija je mrak kao i cinjenica da zaradjujem kudikamo vise nego doma. Ali, isto tako treba priznati da je to posao koji radim samo zato jer ne mogu raditi ono kaj sam htjeo i da me sutra probudite u tri ujutro i pitate koji mi je posao snova odgovor bi bio: PROFESIONALNI SPORTAS ili HOTELIJER.

Osim svega ovoga jos treba spomenuti i nedavni posjet mog brata i njegove djevojke ovim krajevima. S obzirom da ove godine nismo odlazili u Hrvatsku, kao sto znate, a brat je imal namjeru putovati nekam onda smo zakljucili da bi bilo najbolje da dodju sim. I dosli su. Bila su to odlicna dva tjedna ispunjena posjetima skoro svim znamenitostima i zanimljivostima Hong Konga sa puno hodanja, hrane, pica. Posjetili smo i Shenzhen na drugoj strani granice sa Kinom i Macau tj. azijski Las Vegas. Odradili smo kulturno razgledavanje kao i nocni zivot koji je imao zanimljiv i pomalo neocekivan epilog, ali o tome drugi put.

Vrijeme je da se sada vratimo u kolotecinu svakodnevice i upremo sve snage do bozicnih praznika. I ovdje se naime zivi od praznika do praznika. Mi ove godine zivimo od sada do Filipina za Bozic pa do tko zna cega za kinesku Novu Godinu pa do Nepala za Uskrs pa do Hrvatske na ljeto itd.

Vrijeme je sada, ipak, da odem biti ucitelj. Pozdrav!

Uskrs na Tajlandu - Ko Phi Phi

  Znam. Sve znam. Tekstovi prebrzo dolaze jedan za drugim i vi to ne mozete pratiti. Razumijem u potpunosti. Evo ovaj tekst cu sporije tipkati jer znam da vi sporo citate.

Znam. Sve znam. Otrcana stara fora. No, svejedno ste se nasmijali, kaj ne? I opet. Rekel sam. Sve znam.

Salu nastranu. U zadnje sam vrijeme nesto zauzet pa nikako da ulovim vremena da otipkam i zadnji dio ove trilogije. U medjuvremenu uletio je i rodjendan koji je, mora se reci, bas kvalitetno proveden pa je vremena bilo jos manje.

No, gdje smo ono stali? Znam. Sve znam. U avionu smo za Ko Phi Phi. Let je bio kao i svaki drugi niskobudzetni blizumetni let. Dosadan i neuzbudljiv. Na Phuket smo sletili oko 1 h ujutro. Nedugo zatim, sjedili smo u kombiju koji nas je sa cijelom skupinom suputnika prema Phuket Town-u. U ovom trenutku, naime, mi nismo bili bas upoznati sa tocnom geografijom i topografijom otoka. Mi smo samo znali da se u Phuketu (sto je vec krivo) dogadja Sodoma i Gomora. Mi nismo znali da je to na dijelu otoka na koji mi ne idemo. Sjedili smo u tom kombiju bez ikakve rezervacije ili blagog pojma o icemu i ocekivali navalu spodoba niskog morala kroz koje cemo se morati probiti ne bi li nasli kakvu rupetinu da precorimo tih par sati do polaska broda.

Nakon nekih 45 min voznje prosli smo tablu na kojoj je jasno pisalo PHUKET TOWN. Medjutim, oko nas je svugdje vladala pustos i niz za nizom zatvorenih ugostiteljskih objekata. To nije moguce, prolazilo nam je kroz glavu. Pa, gdje su ljudi, gdje su kurve, gdje su nakaze ljudskog zivota? Uskoro, grupica od tri ili cetiri Britanki javila se da bi izasle jerbo smo dosli do njihovog hotela. Unaprijed su rezervirale smjestaj i bile su bez brige. Kako mi nismo imali pojma niti gdje smo niti gdje je bilo sto drugo i mi smo izasli s njima sa idejom da udjemo i mi u taj hotelcic i upitamo za koji sobicak. Stajali smo tako s njima nekoliko minuta dok svima nije postalo jasno da im nitko ne dolazi otvoriti vrata te da si sa tom rezervacijom mogu obrisati dupe (u ovom trenu uz odrzavanje skulirane vanjstine u sebi sam se bas lijepo zlobno nasmijao njihovoj nesreci istovremeno si misleci: "A koji kurac bumo mi sad?").

Srecom, ovakva putovanja ne prolaze bez Plave Knjige (iliti vodica Lonely Planet) koji je ugodno ispunjen detaljnim kartama svih vukojebina pa tako i ove. U relativnoj neudaljenosti, prema karti, nalazio se "Hotel OnOn". Zanimljiv po dvije stvari: 1) mozda je otvoren i moci cemo odspavati i 2) prikazan je kratko u sceni u filmu 'Zal' . Nasli smo hotel brzo; bio je prikladno otvoren te neprikladno ukrasen prepijanim Englezima na ulazu. Da stvar bude bolja istovremeno je do hotela stigao i isti onaj kombi iz kojeg smo izasli te izbacio jos par stranaca. Najbolje od svega je cinjenica da u ovom hotelu IMA slobodnih soba. Ubrzo smo rijesili formalnosti oko prijave i uputili se u sobu plativsi unaprijed vrtoglavu cijenu od oko THB 180. Matematicari medju vama brzo ce provaliti da se radi o cifri ekvivalentnoj 35 HRK. Prema cijeni se otprilike moglo znati sto nas ceka iza vrata, ali niti u ludilu nismo ocekivalu ono kaj smo nasli na vratima, a to je veliki zuti lokot. Evo sto nas je docekalo po otvaranju vrata sobe broj 3:

Naravno, spavali smo u kompletnoj odjeci poput mumija drzeci i ruke na prsima, a ne na krevetu. Kad kazem krevetu mislim daskama prevucenim plahtom te gurnutim u jedan kraj sobe. Ventilator na stropu je digitalan sto znaci da ima samo dvije opcije: 1 i 0. A kad radi puse ko sumanut. Po cijelom hotelu odzvanjali su zvukovi pijanog trabunjanja Engleza, spomenutih malo ranije, i noc je prolazila sporo. Jako sporo.

Konacno, stiglo je i jutro. Suncano i vruce vrijeme ublazilo je gadljivost koju smo jos osjecali prema smjestaju. Spustili smo se do recepcije cekati nas prijevoz do trajekta. Redovna jutarnja higijena preskocena je iz higijenskih razloga. Ironicno, zar ne?

Iako ova rupa nosi naziv "Hotel" ne nudi nikakv oblik okrijepe pa smo "dorucak" nasli u obliznjem ducancicu. A dorucak se sastojao od dvije limenke Nes kave. U ducanu je bilo i nekakve "hrane" ali ducan je bio u slicnom stanju kao i rupa u kojoj smo nocili pa smo odlucili preskociti zvakanje sumnjivih tvari.

Nakon prilicno dugih sat vremena, konacno smo sjedili u kombiju koji nas je odveo do luke. Tamo smo se vrlo brzo ukrcali na trajekt i nakon malo cekanja uputili prema nasoj posljednjoj tajlandskoj destinaciji. Na Ko Phi Phi smo stigli nakon nekih sat vremena glatke voznje po mirnom moru. Temperatura se tada (oko 10h) vec popela do crvenih brojki na termometru. Srecom, smjestaj nam je bio rezerviran i trebalo je samo naci hotel. Otok samo po sebi je malen, mjesto u kojem smo odsjeli, pogotovo. Moze se prepjesaciti od kraja do kraja bez puno muke. Medjutim, nakrcan je barovima i hotelcicima, a dio se smjestio i na brdascu. Naravno, i nas je hotel bio na uzvisini i na drugom kraju mjesta od luke. U samoj luci cinilo se da su prisutni predstavnici sve do jednog otockog hotela. Jedini koji nije bio prisutan, pogadjate, je covjek iz naseg hotela. Srecom, velicina mjestasca isla nam je u prilog i nakon 15-ak min lutanja i propitivanja nasli smo hotel te smo se smjestili  u kolibu.

Nismo previse vremena trosili na odmaranje. Nakon brzog presvlacenja vec smo bili na putu prema plazi. A plaza je bogme nesto posebno. Otprilike kilometar duga pjescana plaza u obliku polumjeseca zavucena u uvalu presvucenom palmama i ostlaim tropskim biljem. Trebalo nam je par minuta da slinimo po pjesku i divimo se ljepoti svega, ali sunce je bilo nemilo i tijelo je vabilo za vodenim osvjezenjem. Hodajuci prema moru i dalje smo upijali ljepotu okolisa, avanturisticku romantiku cinjenice da smo u dijelu svijeta koji vecina stanovnistva naziva egzoticnim i upravo se spremamo umociti kopita u tirkizno plavo more. U istom tom trenutku stopala salju signale opekotina prema mozgu. Prva reakcija je da se radi o kakvim zivotinjama ili rastlinju medjutim radilo se samo o vodi. U cijeloj uvali dubina vode ne prelazi 1m (ili tu negdje), ali u prvih 20ak metara voda ne doseze puno preko gleznjeva i na tropskom suncu ugrije se dovoljno da si mozete jaja skuhati za dorucak. Potrcali smo ne bi li sto prije dosli do malo svjezije vode, ali situacija nije bila puno bolja. Jedini nacin na koji se ovdje covjek moze osvjeziti je da si zalije neku hladnu tekucinu niz grlo. Vanjsko rashladjivanje nije bila opcija cak niti u sobi gdje nismo imali klima uredjaj.

Ostatak nasih dana provedenih na otoku su prolazila vise manje jednako. Ustajanje u neko pristojno jutarnje vrijeme, setnja do centra i ispijanje kave uz dorucak. Rostiljanje ne plazi do nekih 13h i povlacenje u hlad barake i odmaranje za vrijeme najvece zege. Povratak na plazu oko 16h. Brckanje i suncanje do 18-19h te izlazak na cugu / veceru. Promatranje brojne populacije svjetske mladezi u bezbriznom opijanju i uzivanju u manjku inhibicija te prisjecanje na vlastite dane lude mladosti. Povlacenje u odaje u kasne vecernje sate.

Raspored vjerojatno zvuci pomalo penzionerski, medjutim osim pokojeg izleta na obliznje male otocice niti nema bas bog zna kaj za raditi. Od kada je g. DiCaprio snimio film na otoku blizancu (film je sniman na Ko Phi Phi Leh, mi smo odsjeli na Ko Phi Phi Don) turizam je buknuo poput crnogoricne sume u susno ljeto. Turisti su vecinom mladjarija koja bjezi od uobicajenih normi i pravila te se odaje raskalasenoj zabavi. I ponuda je sasvim prilagodjena zahtijevima trzista. Dobar primjer su "kantice" koje se prodaju za 30-ak i malo vise kuna. Izgledom iste onim kanticama koje kllinci koriste za igru u pjescaniku, a sadrzajem identicne trgovini alkoholom. Dakle u jednoj kantici dobijete alkohol po izboru (barem 0,5L) sa gaziranim picem po izboru (Cola, Sprite, Red bull) i par slamki.

Kako god bilo, uzivali smo u nasem boravku u egzotici kao, uostalom, i u cijelom ovom putovanju. Naravno, i ovo je putovanje doslo kraju. Za povratak u Bangkok odlucili smo se za autobusnu varijantu (umjesto kombinacije bus+vlak) i bila je to mozda i jedina greska na cijelom putovanju. Dugi put nazad poceo je, razumljivo, trajektom koji nas je odveo do Krabi-a. Nakon sat i pol putovanja trajektom (koji je kasnio u polasku pola sata koje smo takodjer prosjedili) odmah su nas ukrcali u kombi koji nas je odveo do 20ak min udaljenog busa. Kako je cijelo putovanje u organizaciji neke, vjerojatno, upitne kompanije, autobus nije kretao sa autobusnog kolodvora nego iz nekakvog prikrivenog, uvucenog sumarka. Mora se priznati da autobus nije bio los. Uslijedilo je dugo 12 satno putovanje od Krabi-a do Bankoka. Dosadno i naporno do zla Boga. Po obicaju nisam izlazio iz sjedala citavim putem, iako su bila dva stajanja na nekim cudnim te sumnjivim stajalistima. Rezultat je bio duboka venska tromboza ili otecena stopala. Nesto sto sam prije vidjeo kod drugih, ali nikada osobno iskusio. Stanje je to koje ne boli niti smeta, ali izgleda smijesno i odvratno.

U Bangkok smo stigli oko 6 ujutro. Let za Hong Kong smo imali u 16.30. Odlucili smo pojesti dorucak i ostatak vremena provesti na aerodromu. Srecom, na bangkoskom aerodromu postoje mali loung-evi (iliti mjesta za opustanje) opremeljeni ugodnim naslonjacima i velikom telkom sa satelitskim programima. Tako smo sljedecih 5-6 sati upijali informacije o zivotinjskom svijetu sa BBC-evih dokumentaraca.

Po slijetanju  u Hong Kong osjetno umorni i nespremni za dvosatnu voznju u nekoliko autobusa odlucili smo sjesti u taxi i avanturu privesti svom konacnom kraju. Ali, k'o za vraga, sjeli smo bas u jedini taksi u HK u kojem je bilo moguce avanturu nastaviti skroz do kucnih vrata. Ne znamo jos je li covjeku bilo sila na WC ili ga je mozda kuci cekala zena voljna i zeljna, ali nikada se brze po HK u taksiju nismo vozili, a bogami niti sa manje sposobnim vozacem. Ne znam tko mu je izdao vozacku dozvolu, ali ju ovaj sigurno nije zasluzio.

Oko 23h nasa je avantura konacno zavrsila guranjem kljuca u bravu naseg stana. Krepani i neispavani trazili smo samo jedno: horizontalan polozaj i klima uredjaj. To su tehnicki dvije stvari, ali znate na kaj mislim.

Uskrs na Tajlandu - Chiang Mai

Do sad vam se prvi tekst fino usjekao u sive vijuge. Nakon male stanke vrijee je da se tajlandska avantura nastavi dalje.

Vlak iz Bangkoka prema Chiang Mai-u je krenuo navrijeme. Iskreno ne sjecam se vise koje je tocno vrijeme bilo, ali znam da je polazak bio tocan. Pred nama je bilo 12-ak sati voznje u spavacim kolima prema sjeveru Tajlanda.

Prvi dojam po ulasku u vlak nije uopce bio los. Sve se cinilo cisto, a i susjedi su nam bili ok. U vlaku nema kupea, doduse, kao u hrvatskim vlakovima (pa i u vijetnamskim). Naprotiv, kada se sjedala pretvore u krevete u rukama vrlo profesionalnog i ozbiljnog osoblja, cijeli vagon pomalo lici na vojnicku kasarnu ili djacki dom. Treba napomenuti da je i nas drugi prvi dojam (ovog puta dojam kreveta i posteljine) takodjer bio sasvim zadovoljavajuci. Sve je bilo cisto i kreveti su bili sasvim udobni.
Nedostatak je bio sto su kreveti bili slozeni vec oko 21h (mozda i ranije), a nama se jos nije spavalo. Srecom, bili smo samo jedan vagon udaljeni od disko restorana gdje smo proveli maksimalno dugo vremena tj. do njegovog zatvaranja u 22h. Pogadjate da, kad kazem disko restoran, u stvari mislim na vagon sa par stolova u kojem se preglasno pusta tajlandski pop i u kojem je sve puno skuplje nego inace (u tajlandskim okvirima). Ostali gosti restorana kao da su iskocili iz rijecnika sa stranice koja zavrsava sa STEREOTIP. Naime, za jednim stolom je bila grupica mladih zapadnjaka koja je zloupotrebljavala relativno niske cijene alkohola i srljala prema alkoholnom deliriumu, a za drugim je stolom boravio debeli stari bijelac koji je bezuspjesno pokusavao sarmirati zenski dio restoranskog osoblja (ovaj ubija dva stereotipa jednim udarcem - debeli stari pohotni stranac bi bio prvi, a drugi se tice stanja uma u kojem je fukanje brkate konobarice u borosanama jos uvijek nesto hvalisanja vrijedno).

Nakon ugodno prospavane noci i sa skoro dva sata kasnjenja, stigli smo u Chiang Mai. Docekala nas je blaga kisica i ocekivani skup blago napornih tuk-tuk vozaca. Nas gornji limit cijene koju smo bili voljni platiti za prijevoz do autobusnog kolodvora brzo je isfiltrirao napuhane ponudjace prijevoznih usluga koji ocekuju posjetitelje zapadnijih potrosnih navika. Nas je vozac pristao na cijenu od 80 THB (ca 12 Kn) i za desetak minuta vec smo sjedili u autobusu spremni na jos 1,5h puta (autobus kosta nevjerojatnih 6 Kn). Nakon skoro 15 sati puta, vjerojato ocekujete da smo stigli na konacno odrediste. U krivu ste. Bus nas je doveo u Chiang Dao, mirno malo mjestasce okruzeno brdima i trecim najvisim vrhom u Tajlandu i odavdje smo trebali istrpiti jos 15 min voznju lokalnom varijantom taksija. Zanimljivo, ovih je 15 min kostalo vise (150 THB / ca 25 Kn) jerbo se placa cijeli taksi, a mi smo bili jedini na cijelom autobusnom kolodvoru.

No, ubrzo smo stigli u nas hotelcic koji se sastoji od nekoliko bungalova uvucenih u prekrasno zelenilo podno brdasca. Prizor kao iz kakvog pustolovnog romana ili dokumentarca. Ubrzo po dolasku smo dogovorili i detalje izleta koji nas je cekao sljedece jutro i prepustili smo se uzivanju u miru i tisini. Uzivanje se nekako nametnulo samo po sebi iz vise razloga. Prvo, bili smo umorni od dugackog putovanja i nuzno nam je bilo potrebno ozvjezenje. Drugo, u ovom dijelicu svijeta nema bas nista za raditi osim uzivati u miru i tisini. Vlasnici hotela su jos k tome posveceni ocuvanje prirode kakva je i nastoje raditi uz minimalno uznemiravanje prirodnog ustroja stvari, sto je pohvalno i osvjezavajuce, ali i znoaci da nema niti muzike, cak niti rasvjete ispred hotela. Rezultat takvih nazora bio je povlacenje u horizontalni vecernji polozaj vec oko 20h (!!!), nakon odlicne (vrlo odlicne) vecere. Hotel je naime poznat nasiroko po uradcima svoja dva restorana (dva su naime "kampusa" jedan sa tajlandskim, drugi sa zpadnjackim restoranom).

Sljedece smo jutro krenuli na dugo ocekivani i zeljeni izlet. U planu i programu nas je cekalo jahanje slona, posjet tipicnim plemenskim selima (pet razlicitih plemena) te voznja rijekom na splavi od bambusa. Cijeli izlet, kao i cijeli nas boravak u Tajlandu, moze se ocijeniti istovremeno odlicnim i blago razocaravajucim. Krenimo redom:

• sama cinjenica da sjedimo slonu na plecima je fantasticna. jedina moja prethodna iskustva sa slonovima su proizasla iz posjeta zagrebackom zooloskom vrtu i nisu bila bas uzbudljiva. biti na slonu koji uz to slusa naredbe svog trenera poput psa je nezaboravno
• sjediti slonu na plecima na drvenoj klupici sa naslonom od zeljeznih sipki ni po kojim standardima ne moze se opisati kao udobno. ravnanje ionako ravne kicme nema smisla i ne ostavlja ni tracak zelje za ponavljanjem tog iskustva
• jednako tako posjet plemenima koja sam prije mogao vidjeti iskljucivo ne jednom od programa koje je g. Hadziselimovic pomno birao je nesto o cemu smo mogli samo sanjati
• ali u tim programima clanovi plemena se cak pojavljuju pred kamerom i bave se necime te razglabaju o svojoj egzistenciji. u nasem privatno programu sa prijenosom u zivo, vecina je sela bila prazna i nas je posjet vise slicio razgledavanju nekretnina nego posjetu ljudima. Kljucno posjet ne ukljucuje selo plemena "White Karen" poznato po zenama sa prstenjem na vratu, kako smo mi ocekivali i kako je bilo prethodnih godina
• konacno, voznja na splavi od bambusa. fantasticno, drukcije, interesantno; istovremeno: "rijeka" je samo do koljena duboka sa brizno uredjenim i betonski osiguranim obalama te je na taj nacin blago nezanimljiva

Mora se reci da je sam izlet bio sasvim solidno organiziran. Nas je vodic bio iskusan, zanimljiv i nenametljiv. Dobili smo i lunch paket koji je bio odlican (neka varijanta tajlandskoh pileceg gulasa sa "ljepljivom" rizom, salatom i vocem). U hotel smo se vratili oko 14h na iznenadjenje nase domacice popraceno pitanjem "Vec ste  se vratili?". Ocekivali su da cemo se u selima zadrzati duze, medjutim kako u selima nije bilo seljana nismo smatrali da ima kaj za vidjeti.

Ostatak dana proveli smo ne radeci nista iz vec ranije poznatih razloga, ali smo vecer odlucili provesti u restoranu sa zapadnjackom kuhinjom. Iako se ispostavilo da je taj restoran prilicno skup (u tajlandskim okvirima naravno) bili smo izuzetno zadovoljni. Ja sam cak, iz jos neutvrdjenih razloga, za predjelo narucio salatu (Pomelo - slicno grejpu, sa pecenim spekom i vinegretom) i jednoglasno odlucio da je to najbolja salata  ( a i opcenito jelo) koju sam ikada pojeo. Slicni su zakljucci doneseni za sve ostalo kaj smo tu vecer pojeli.

Nakon jos jedne, dobro prospavane, noci u oazi mira i tisine, krenuli smo nazad prema Chiang Mai-u. Ovaj puta imali smo i posebnu misiju. Cim prije naci agenciju koja nam moze organizirati posjet autenticnom selu prstenastog plemena (izmisljeni naziv radi lakseg pisanja). Nevjerojatnom srecom u prvoj agenciji na koju smo naisli, teta je bila izuzetno ljubazna i susretljiva i nasla nam je covjeka koji nam je glumio taksista ostatak dana i cuvala nase torbetine. Sve bez ijednog naplacenog novcica. Cica nas je vozio do 30-ak min udaljenog sela. Platili smo ulaz (500 THB po osobi, ca 85 Kn) i usli u, sto se jedino moze opisati, kao ljudski zooloski vrt. Pripadnici nekoliko razlicitih plemena postrojeni uz standove sa "autenticnim" suvenirima spremni cekaju turiste i nasmijeseni poziraju pred objektivima. Navodno clanovi plemena tu stvarno zive i rade cijelu godinu, ali ovo je jos jedan primjer utjecaja masovnog turizma na "autentican" zivot lokalnog stanovnistva.

No, bili smo prilicno zadovoljni vidjenim te smo ubrzo krenuli nazad istim putem. S obzirom da smo imali jos hrpu vremena (bilo je tek oko 11h, a avion nam je letio oko 20h), a i taksist je radio po flat rate-u, odlucili smo se za neplanirano skretanje. Naime, ne putu prema plemenskom selu, primijetili smo natpis "TIGER KINGDOM". Bilo je vrijeme za ispunjavanje jako stare i trajne zelje. Usli smo u kavez sa zivim, pravim, odraslim tigrom. Prvo i mozda jedino iskustvo na cijelom putovanju kojem ne mogu pripisati niti jednu crticu pod rubriku "razocaravajuce". Jednostavno fantasticno.

Ostatak dana do naseg leta na jug proveli smo uzivajuci u fantasticnoj tajlandskoj hrani, opustajucoj tajlandskoj masazi (sat vremena oko 16-17 Kn !!!!) te jednostavno besciljnom salabajzanju gradom. Ustanovili smo da nam se ovo mjestasce prilicno svidja te da, ukoliko se budemo vracali u Tajland, ovo ce biti vjerojatna destinacija.

Konacno, navecer, sjeli smo u avion i uputili se prema posljednjoj i mozda najvise egzoticnoj destinaciji u nasem otkrivanju Tajlanda - Ko Phi Phi. Ali o tome vise u sljedecem tekstu.

Uskrs na Tajlandu - Bangkok

Krenuli smo na Veliki Cetvrtak, kao i obicno, sa velikim ruksakom na ledjima i malim ruksakom na prsima. Inace nastojimo putovati navecer zadnjeg radnog dana kako ne bi gubili niti minute godisnjeg odmora na poznati teritorij. Ovaj smo puta kretali dan kasnije. Cijelo smo jutro proveli opustenog uma pripremajuci sebe i kucu za put. Zadnja dva tjedna vec pazimo koliko i koje hrane ima u kuci kako ne bi morali bacati nista sto bi se pokvarilo dok nas nema.

No, krenuli smo prema aerodromu. Odlucili smo se na bus umjesto taksija jer smo kontali da nam se nikamo ne zuri. Naravno, busa bas i nije bilo i na kraju smo skoro trcali do aviona. I to je druga od tri razlika ovog odmora od nasih ostalih dosadasnjih putovanja. Zadnje sto se razlikuje od naseg uobicajenog rituala putovanja je cinjenica da smo ovaj puta unaprijed rezervirali skoro sve sto nam treba. Inace imamo rezervirane jedino karte za let nazad kuci, no ovaj smo puta rezervirali sav smjestaj od prvog do zadnjeg dana. Prednost u tome je sto ne moramo brinuti hocemo li naci stogod zadovoljavajuceg. Nedostatak je sto, s obzirom da je dobar dio i placen unaprijed, nema mijenjanja ukoliko nam se ne svidi.

U Bangkok smo stigli malo prije jedan ujutro. Cak i prije planiranog dolaska. Nazalost, dobro raspolozenje je ubzrzo splasnulo jer smo na kontroli putovnica proveli vjecnost. Kao u po zivot opasnim situacijama cijeli mi je zivot proletio pred ocima dok smo cekali  redu. Ali za razliku od takovih opasnih situacija kada cijeli zivot mozete pregledati u par sekundi, meni se film odvijao u stvarnom vremenu, minutu za minutu. Ne treba spominjati, naravno, da je nas red bio najsporiji na cijelom aerodromu. Ljudi koji su krenuli na put tjedan dana kasnije prestigli su nas ovdje. Bio je to los znak za sve sto nas ceka.

Srecom, nisam praznovjeran (jer to donosi losu srecu), a i sve se promijenilo bitno nabolje vec sa voznjom taksijem do hotela. Sama voznja je bila znatno (u Tajlandskim odnosima) jeftinija od predvidjene, a i hotel je bio na visini zadatka. I osoblje koje nas je docekalo u dva ujutro nasmijeseno i srdacno, a i soba koju smo rezervirali.

Prvo je jutro pocelo rano, doruckom u jednoj od najprometnijih ulica u gradu, drzavi i sire. Srecom to nije toliko izrazeno ujutro. Htjeo bih vam docarati tu ulicu, koja je istovremeno fascinantno odlicna i odvratno dobojna, ali hrvatskog ekvivalenta nema. Niti blizu. Zamislite sve zagrebacke klubove i popularne kafice na jednom mjestu. Sada to poduplajte dva puta. Dodajte Hreljic i Konjscinsku na isto mjesto. U drugi red postavite niz hostela i hotelcica. Ubacite atmosferu sa, recimo, Zrca. Na vrh dodajte odlicnu ulicnu hranu. To je to. Otprilike.

Nakon solidnog dorucka uputili smo se u razgledavanje Bangkoka. Zadnji put kada smo bili tu, jedan nas je lik navuko na foru i ostavio usred grada. Tada smo brzo izgubili volju i otisli nedovrsenog posla. Ovoga puta htjeli smo nadoknaditi propusteno i konacno vidjeti famoznu Veliku Palacu i najveceg lezeceg Buddhu na svijetu. Na putu prema Palaci, opet su nas salijetali razni muljatori nudeci famozna razgledavanja grada za 10 THB (oko 1,5 KN). Znali smo da je to samo navlakusa, ali smo zaboravili na jedan bitan detalj te navlakuse. Naime, muljatori pocinju pricu kako je bas danas budisticki blagdan i bas je taj hram u koji smo mislili ici do rucka zatvoren samom za Tajlandjane i njihovu molitvu. Blago razocarani sto smo opet naletili bas na blagdan krenuli smo u setnju oko Palace. Naravno, bilo je pakleno vruce i mi smo jos bili obuceni u duge hlace jerbo se drukcije ne moze u Palacu. Nakon otprilike dva sata lutanja i patnje na vrucini slucajno smo dosli na straznji ulaz jednog od hramova na nasem itineraru i unutra vidjeli hrpu stranaca. Lampice su nam se odmah upalile i bili smo ljuti na vlastitu naivnost.

Sljedecih nekoliko sati proveli smo razgledavajuci tri najvaznije  turisticke atrakcije u Bangkoku: Veliku Palacu, Wat Pho (Hram lezeceg Buddhe) i Wat Arun (nase slike pogledajte ovdje ili skocite ovdje, ovdje i ovdje). Fotke ce vam reci vise o ljepoti i nevjerojatnom kicu tih hramova vise nego sto bih ja mogao rijecima opisati.

Poslijepodne smo proveli u bazenu na krovu naseg hotela. Neopisivo olaksanje i uzivancija. Kipuce sunce i osvjezavajuca voda uz skoro neposrednu blizinu klimatiziranog kreveta. Tako se bogami moze.

Nakon osvjezavanja i popodnevnog ubijanja oka, uslijedila je vecera u vrlo zivom i krcatom Khao San Road-u. Pileci kebab za 10-ak, fantasticne proljetne rolade (eng Spring rolls) za 5 ili Pad Thai za 8-9 Kn. Fantasticno i neponovljivo bilo gdje osim u Bangkoku.

Sljedece je jutro uslijedio posjet jos jednoj Bangkokskoj (a i jugoistocno azijskoj) atrakciji - plutajucoj trznici. Svi smo vec vidjeli te scene u brojnim dokumentarcima, a mi smo htjeli i dozivjeti to na vlastitoj kozi. Dan je poceo u 7 ujutro dolaskom kombija koji nas je zatim vozio do nekih sat i pol vremena udaljenog mjesta gdje smo se ukrcali u longboat. Njime smo se pak vozili jos dodatnih 20ak min do same trznice gdje smo (oko 9.30h) presjeli u drugi istovjetan camac, ali ovaj puta pokretan jednom ljudskom umjesto nekoliko konjskih snaga. Dozivljaj je bio istovremeno fascinantan i vrlo blago razocaravajuci.

Impresivno je kako ljudi prakticki zive na camcima ili malim plutajucim kucicama, ali i rade u njima i iz njih. Prodaju suvenire, odjecu, cak i kuhaju hranu. Imaju prave male kuhinjice na tim camcima. Mora se reci da su neki od tih camaca opremljeni bolje od nekih stanova koje smo svojevremeno obilazili tu po Hong Kongu. Juhe, tjestenine, rostilj ili topli napitci. Sve je tu spremno za par sekundi i, iako malo skuplje nego u BKK, jos uvijek prilicno jeftino.

Blago razocaravajuci dio je cinjenica da je i ovo mjesto, kao i sve turisticki hiper popularne destinacije, poprimilo umjetni genericki turisticki izraz. Sve je krcato suvenirima iz hiper produkcije koji se prodaju kao lokalni, ali na koje smo naisli i u drugim zemljama. Ponuda se prilagodjava turistima (medju kojima je sve vise i vise Kineza) i gubi se autenticnost koju svi hrle vidjeti. To je medjutim boljka svih turistickih destinacija i veliki nedostatak iliti nuspojava msovnog turizma koja se ne moze izbjeci.

Ipak, bili smo zadovoljni vidjenim (iako sam ja ulazeci u camac popusio naocale) i skinuli smo jos jednu destinaciju sa popisa mjesta o kojima smo prije samo sanjali.


Uslijedio je povratak u Bangkok gdje smo imali taman dovoljno vremena za ugodan rucak i malo odmora. Tu smo vecer imali rezerviran vlak za Chiang Mai na sjeveru Thailanda. Za taj dio avanture morati cete malo pricekati.