Borneo - 2.dio

Dragi nas je cica odbacio do autobusne stanice, ljubazno pozdravio i bio iskreno iznenadjen kada smo mu dali napojnicu. Iako realno napojnica nije bila velika (protuvrijednost 30 kn) dragi je cica imao blagi izraz nevjerice.

Tako smo sada cekali na autobusnoj stanici ne znajuci tocno kada ce autobus proci, jer vozni red ovdje nije bas prevelika institucija. Takodjer nismo znali niti da li ce u njemu biti mjesta.Nakon sto smo 10-ak minuta pratili znatizeljne poglede iz prolazecih automobila (nevjerojatno koliko pick-upova ima ovdje) odlucili smo dici palac u nadi da nam netko mozda stane. I za ne povjerovati, prvi auto kojem smo "pokazali prst" je odlucio stati. Cica u nekakvom prastarom jednovolumenu bio je opak pregovarac. Nije htio cuti za manje od 60 RM-a. Mi smo nudili najvise 50. Odlucili smo ga pustiti da nastavi svojim putem i okusati srecu sa sljedecim kvazi taksistom. Medjutim, cim smo se okrenuli prema klupici na kojoj smo i proveli zadnjih 10-ak minuta, cica je osjetio kako mu pare cure iz ruku te je ipak pristao na tih 50 RM. Vrijedilo bi ovdje napomenuti kako se cica izvlacio na skupo gorivo, povratak nazad bez putnika i tome slicno. Gorivo na Borneu kosta cijelih 0,75 RM po litri. To izadje oko 1,10 Kn po litri. Da, istina je,1,10 Kn. Zvuci nevjerojatno, ali Malezija se ipak ponosi Petronas-om i bogata je naftom. Kasnije smo saznali da su i automobili otprilike upola jeftiniji nego u Hrvatskoj.

I tako nas je cica poveo u svom vozilu sa znackom Ferrarija na kontrolnoj ploci prema Kota Beludu. Ta destinacija nije bila u nasim originalnim planovima, ali nas je nas domacin sa pocetka price uputio tamo kako bi si skratili i pojeftinili putovanje.

Nakon par sati skoro ugodne voznje (curke su, kao i obicno na ovom putovanju, malo i odspavale) te izbjegavanja krava po cesti pred selom, Schumacher nas je izbacio kod "autobusnog kolodvora". Tu nas je, prema uputama, trebao docekati cijeli naramak autobusa i taksija koji voze po cijelom Borneu. Medjutim, nije nas docekalo nista. Samo selo puno lokalnih ljudi koji kao da inace ne vide puno bijelaca. Na upit o lokaciji busa sa Sandakan (nase sljedece odrediste) svi se podsmjehuju i govore: "KK. Only KK". Tu smo informaciju primili sa nevjericom i blagim uzasom. KK je naime kratica za Kota Kinabalu - grad iz kojeg smo krenuli prvog dana u Borneu i u koji smo se mislili vratiti prije nego nas je dragi cica uputio prema ovamo. Povratak u KK bi znacio dodatnih 4-5 sati voznje te kao takvo nije dolazilo u obzir.

Nakon 15-ak minuta potrage uspjeli smo pronaci trazenu 'Shell' benzinsku pumpu i iza nje nekoliko taksija sa jako ambicioznim i energicnim vozacima. Ali niti jedan od njih nije htio niti cuti za Sandakan. Uglavnom se sve vrtilo oko KK-a. I tako dok smo mi medju sobom razgovarali sto cemo i kako cemo, oko nas se skupila grupica ljudi sve uglavnom vozaci. Svi su bili jako dragi i samo su nam se smjeskali. Uglavnom zbog toga jer su, prema nasem iskustvu, svi ljudi na Borneu jednostavno dragi i dobri i zele pomoci, ali i zbog toga sto ne govore ni slova engleskog. Ali uskoro se medju njima izdvoji jedan, ocito svetski covek, koje je, opet ocito, vec i prije tog ljepog proljetnog dana, vidio vise od 4 bijelca te pokupio koju rijec anglestine.

Uspjeli smo, nakon malo muke, uvjeriti naseg novog prijatelja kako nema razloga da nas netko ne vozi do Sandakana iako to inace ne radi. "Ceste postoje i aute imate", tvrdili smo. Samo je pitanje cijene. Slozio se i bubnuo: "It is 500 km, so we charge 500 RM". Otvorili smo mu Lonely planet vodic u kojem jasno pise udaljenost: Kota Belud - Sandakan = 338 km. Nasmijao se i kaze: "Yes, 338 km. That is 400 RM". I nama se razvukao osmijeh preko usta. Nasa prijedlog je bio 300RM. U to se pojavio jedan od mnogih iz skupine, navodno frend naseg "Engleza" i ponudio 350RM za zeljeno putovanje. Bio je fino sredjen - roza suljica, fine hlacke, spic papak od krokodilske koze, TopGun cvike...Nije ga uznemiravalo sto je vani 40 stupnjeva. Bio je to skoro prihvatljiv prijedlog. Uostalom, sunce je vec cinilo svoje. Bili smo zedni i gladni, i vec pomalo iscrpljeni. Nakon par minuta vjecanja i jos malo pregovaranja prihvatili smo tu cijenu.

Kad nas je "Frajer" odveo do svog auta (jednovolumen naravno, ali fino ocuvan, skoro k'o nov, bez klime...) Vex i ja smo otisli do ducana po osvjezenje a cure su ostale sa ekipom i zadatkom da spuste cijenu na 320RM. I ne budi lud, zensko cavrljanje i lokalna ocaranost plavusama urodila je plodom. Konacna cijena 320 RM.
Sjeli smo u srebrnu pilu i krenuli. Nakon pola sata bili smo skroz na pocetku od kuda smo i krenuli. Toliko nam je naime trebalo da majstor natanka gorivo i kupi rezervnu gumu. Ali, konacno smo krenuli na trosatnu voznju do Sandakana. Voznja je bila sasvim ugodna. Nije bilo dodatnih putnika, sjedala su bila sasvim ugodna, a i vozac nije bio los. Nije bez razloga on jedini u selu sa cipelama od krokodilske koze. Najzanimljiviji dio voznje bio je stajanje na jednoj benzinskoj stanici da bi ohladili kocnice. To nije bilo stoga sto je nas vozac toliko savjestan i pedantan vec zbog toga sto je tokom voznje imao problema sa kocenjem i auto je ostavljao trag dima iza sebe. Nakon sto je kocnice zalio ogromnim kolicinama hladne vode ocekivali smo da ce nastaviti umjerenim tempom dalje kako ne bi riskirao ponovno zagrijavanje kocnica. Ali nas je Ayrton Senna odvalio po gasu kao da nas je ukrao i kao da sa kocnicama nikada nista nije bilo. I nakon sveukupno 6 sati stigli smo na odrediste. Primijetili ste, vjerojatno, kako se odjednom nase trosatno putovanje pretvorilo u 6 sati na cesti. To je tu naime normalno. Sat, dva ili tri. To su sitnice oko kojih se ne treba uznemiravati. Poznati otocki pristup zivotu. No, glavno je da smo ipak stigli. Zivi, zdravi i unutar budzeta. Gradic Sandakan biti ce nam privremeni dom sljedecih dva dana i polaziste za neke od mnogih atrakcija koje Borneo pruza.

Borneo - 1. dio

Kada vam se, po dolasku sa godisnjeg odmora, tijelo konacno opusti mozete znati kakav vam je GO bio. Ako se osjecate malo usporeni, ali zdravi i mozda koju kilicu deblji, onda ste se dobrano odmorili i nemate razloga prigovarati po povratku na posao. No, ako ste se poceli razbolijevati poput mene, vjerojatno znaci da je GO bio sve samo ne odmor. Jer se tijelo nakon silnih uzbudjenja jednostavno preda i kaze: "eto vam bakterije, pizda vam strinina, cekali ste...eto vam".

Tocno se to dogodilo i meni. Bili smo 12 dana na sjevernom dijelu Bornea (malezijska drzava Sabah) i prosli smo toliko toga da je prehlada po povratku bila sasvim normalna. Bilo je to uzbudljivih i jako ineresantnih 12 dana, nimalo nalik nasim uobicajenim ljetovanjima, kojih iskreno bas nije niti bilo previse.

Do Bornea smo letili iz Hong Konga preko Kuala Lumpura sa AirAsia (nisko budzetna kompanija). U Kota Kinabalu smo stigli rano ujutro te nakon kratke setnje i rucka krenuli traziti prijevoz prema Kudatu na sjevernoj tocci otoka. U blizini toga gradica se nalaze tradicionalne kuce tzv. longhouses u kojima turisti borave na stari tradicionalni nacin sa obiteljima koje u tim kucama i zive. Tu smo se i upoznali sa funnkcioniranjem prijevoza na Borneu. Naime, busevi voze skoro posvuda, ali samo u jutarnjim satima i ne bas posve prema voznom redu. Ali, zato su tu taksiji svih velicina i oblika sa kojima se cijena moze dogovarati ovisno o udaljenosti i broju osoba. Tu smo uspjeli dogovoriti razumnu cijenu za prijevoz direktno do kuca u kojima cemo odsjesti (da smo isli sa busom morali bi pjesaciti nekih 4 km). Taman kada smo se udobno smjestili u vozilo (nekakav jednovolumen) i pripremili na sljedeca dva sata voznje po ne bas dobrim cestama, vozac i njegov partner su odlucili pokupiti jos par putnika. Taj dio nije bio dogovoren, ali na godisnjem smo, ne? Nema nervoze. Na kraju nas se devet vozilo (plus dva vozaca) u tom malom autu, stisnuti poput sardina.

No, konacno smo stigli na odrediste, iako uz jos malo natezanja oko tocne cijene i tocnog mjesta iskrcavanja. Po dolasku docekao nas je jedan od domacina. Uputio nas je prema lijepoj drvenoj kuci gdje nam je jedna zena pripremila krevete. Nakon toga, ostali smo potpuno sami. Nigdje nikoga. Inace poznato turisticko boraviste zjapilo je potpuno prazno. Nakon sto smo se malo osvjezili, krenuli smo u setnju ne bi li nasli malo zivota u blizini. Ali nigdje nikoga nije bilo. Vratili smo se u kucu pomalo zbunjeni. No, nakon malo cekanja koje smo proveli slikajuci kucu i okolis, vratio se ljubazni cica koji nas je docekao. Objasnio nam je kako su bas taj dan imali sprovod pa je cijelo selo moralo ici.

Ubrzo smo dobili i veceru koja je bila jako ukusna i obilna. Na menu-u je bila riza, par vrsta kuhanog povrca, riba sa zara i piletina u umaku. Odlicno.

Nakon vecere sve je opet malo utihnulo. Bas krasan pocetak puta, mislili smo. Dodjemo u turisticku atrakciju, a tamo niti turista niti atrakcije. Medjutim, uskoro se ispostavilo da je dobro sto smo bili jedini turisti tamo. Pojavilo se naime skoro cijelo selo ubrzo i priredilo nam privatni show. Zene su se obukle u tradicionalne nosnje. Cak su i Anu i Ines obukle u isto, te su nam prikazali tradicionalni ples praceni muzikom sa tradicionalnih gongova i necega nalik mandolini. Sve su nas ukljucili u ples i igre koje su uslijedile.

S obzirom da muskarci ne plesu, tako nismo niti Vedran niti ja, ali smo svi isprobali njihovu tradicionalnu igru. Cetvero ljudi drze ukupno 4 velika bambusova stapa i udaraju njima u ritmu po dva lezeca stapa sireci ih i skupljajuci dok "igraci" skakucu izmedju njih pazeci da im se stapovi ne poklope po nogama. Naravno ritam se konstantno ubrzava i igra traje dok neko konacno ne dobije po nogama. A to boli. Jako. Taman kada smo mislili da se vecer blizi kraju nakon ukusne vecere, plesa i igara nas jako ljubazni domacin dosao nam je pokazati jos jednu tradicionalnu igru. Ustvari to nije bila toliko igra koliko prakticna zagonetka. Najjednostavnije, radi se o dvije spage i tri drvena, nazovimo ih gumba, koji su isprepleteni na nacin da kroz jedini crni gumb prolaze obadvije spage, a kroz dva svijetla gumba prolazi po jedna, naravno, razlicita spaga. Nekada davno od svih dosljaka se trazilo da rijese tu zagonetku kako bi zavrijedili boravak u kuci. Ukoliko to nisu uspjeli i to u prilicno kratkom roku od desetak minuta, ne samo da im boravak nije bio dozvoljen nego su im ljubazni domacini skidali glavu s ramena. Srecom ta je tradicija ostala jos samo u glavama najstarijih seljana u obliku prica. Kazem srecom jer mi tu zagonetkicu rijesili tek nakon pola sata mucenja i to uz spore i detaljne upute naseg domacina.

Kada smo konacno uspjesno rijesili teski problem koji ovdje i djeca rjesavaju u manje od deset minuta, domacini su se ljubazno povuklli u svoje odaje i rekli laku noc. I mi smo nakon cijelog dana putovanja i uzbudljive vecere vec osjecali umor. Obavio nas je mrkli mrak i vec smo zagazili duboko u noc. Tako smo barem vjerovali. Bilo je jedva deset sati. Nasi moderni obicaji nam govore da je jos prerano za krevet. Tko je vidio tako rano ici leci i to jos na godisnjem odmoru. Ali preko 6 sati leta, 6 sati cekanja na aerodormu u Kuala Lumpuru bez mogucnosti spavanja te na kraju tijesan taxi i bogata vecer ucinili su svoje. Uostalom sutradan imamo rani pocetak dana. Moramo hvatati prijevoze i nastaviti sa putovanjem.

Jutro je svarno pocelo rano. Domacini su se poceli dizati i prije sest sati. Mi smo bili na nogama oko, za nas jos uvijek ranih, 7.30. I, kao u najboljim hotelima, dorucak nas je cekao spreman. Neocekivano, ukusan dorucak dapace. Razna przena punjena peciva i kuhana jaja. I sto je jos bolje i jos manje ocekivano - kava. Prilicno fina i ukusna kava i caj. Prekrasan kraj odlicnog iskustva i ujedno i odlican pocetak dana. Taman ono sto nam treba za nastavak avanture.

Nakon jos malo uzivanja i setnje po okolnoj prirodi, ubrzo smo spakirali ruksake i nastavili put. Ljubaznost domacina nije stala niti nakon sto smo platili i sluzbeno prestali biti gostima. S obzirom da je od kuce do glavne ceste nekih 4 km, umjesto da pjesacimo sat vremena, ljubazni nas je cica odbacio ne samo do glavne ceste nego skroz do autobusne stanice koja je jos par stotina metara nize. Odlicno.

Uskoro stize i nastavak NEVJEROVATNIH AVANTURA NA DRUGOM KRAJU SVIJETA.