Sushi vecera

Eto dosao je i taj dan. Konacno smo se odlucili i dogovorili za japansku veceru. Ana navija za sushi vec, pa otkako smo dosli. Sad nam se lagano uklapa u budzet pa smo se zaputili prema jednom nelosem japanskom restoranu na Times Square-u (da u HK postoji Times Square bas kao i onaj u New Yorku). Ana dakle vec jako dugo zeli probati taj sushi jer obozava ribu i sve drugo morsko pa je nekako i logicno da bi ju jela i sirovu. Ja, s druge strane, ribu jedem ako bas nema nista drugo tj. kad nestane svinjetine, janjetine, teletine, piletine itd. U rijetkim trenucima kada se i odlucim na ribu, uglavnom volim da je prilicno dobro termicki obradjena ,po mogucnosti zarom i dimom prastarih fosilnih ostataka koje danas svi popularno nazivamo ugljenom. Takodjer, otprilike sat vremena poslije (ili dva ako je popraceno vinom) pozeljno je da se pri ruci nadje i nesto sto nije plivalo i sto se barem nekako glasalo. Recimo kakva kobasa, pileci batak, snicla i tome slicno.

Nije da ja ribu ne volim, samo puno je to posla sa kostima, a na kraju ionako ostanem najcesce gladan. Svjestan sam da su one zdrave i pune Omega 3 kiselina i proteina i tako dalje. Ali cega god one bile pune, ja njih nikako ne mogu biti pun.

No, kako je industrija hrane i pica ipak jedan od mojih interesa, cak i strasti bilo bi stvarno glupo od mene da ne probam nesto za cime pola svijeta luduje.

U subotu smo se nasli sa Vexom i Agnes koja je i rezervirala mjesta u restoranu te je, osim uvijek ugodnog drustva, tu vecer imala i ulogu glavne savjetnice za sushi i to iz dva razloga. Prvo - kineskinja je pa ce lakse naruciti kaj nam treba, drugo voli sushi pa zna kaj valja.

Sjeli smo u restoran koji je bio zgodno uredjen i odisao je ugodnom atmosferom. Iznenadjujuce bilo je dosta stranaca u njemu. Dobili smo menu-e na kojima je bilo sirove i jos sirovije ribe. Neke su stvari bile toliko sirove da se cinilo kao da se i na slikama jos micu. Skoro cijeli meni se protivio mojoj osnovnoj filozofiji prehrane, a ta je da SVE na tanjuru (osim Tartarskog bifteka) mora biti termicki obradjeno. Srecom u ponudi je bio i jedan Kvisko - peceni govedji odrezak. Fala Bogu.

Agnes je ubrzo narucila naramak raznih stvari da probamo sto vise. Poceli smo naravno sa sake-om. Mali cokanjcic blago tople tekucine lako je skliznuo niz grlo. Postotak alkohola je manji od 20% sto ga cini malo jacim od vina. Okus je negdje izmedju rakije i vina, s tim da malo vise naginje na bijelo vino.

Ubrzo su dosla i prva jela. Sashimi sa skampom, ribljim jajascima i morskim jezom. Ubrzo popraceno sa jos jednim setom sashimia od nekoliko vrsta riba. U nekoj osnovnoj varijanti razlika izmedju suhi-a i sashimi-a je u tome sto sashimi dodje s rizom. Barem su nam tako objasnili. Nije bilo vise puno izbora. Trebalo je to staviti u usta i vidjeti o cemu se radi. Uhvatio sam jedan koji mi je izgledao najmanje odbojno i prenio ga na svoj tanjur. Prvo sam probao samo mali komadic sirove ribe i nije bilo strasno. Onda sam se odvazio i stavio sve ostalo u usta. Moram priznati da nije bilo prestrasno. Osim rize tu je bilo i morske trave naravno, ali i nesto nalik svjezem krastavcu. Nije bilo lose, ali nije me bas potaklo da vristi od uzitka. Niti da uzmem jos jedan.

Ubrzo je na stol doslo i malo pecenog morskog ulova. Bile su to jakobove kapice i lignje (ili sipe nisam siguran). Super, reko, lignje jedem to je spas. Brzo sam piknu jednu i strpao ju medju zube. Ali nakon par sekundi nesto je u mojim ustima pocelo krckati i poceo sam se muciti s tim komadicem lignje. I nikako da prokleta stvar sklizne niz grlo. Badava mi bilo i pivo i sake. Nista nije pomagalo. Uskoro se i moje tijelo pocelo protiviti kontrakcijama misica od trbusnih prema onima u jednjaku. Drugim rijecima dizao mi se zeludac. I suze su mi navrle na oci i nije bilo druge nego izbaciti uljeza na tanjur.

Obicno, nakon takvog iskustva odustanem od daljnjih mini avantura i pojedem nesto iz spektra hrvatske kopnene kuhinje. Ali, kao odlucio sam biti mao hrabriji kaj se tice isprobavanja novih okusa. Kad sam vec dosao u ovaj kraj svijeta bio bi red da i probam kaj se tu klopa, ne. Sljedeca je na red bila jakobova kapica koja je srecom prosla bez problema iako sos kojim je bila prelivena nije bio bas po mom smeku.

Taman negdje u tom trenutku na stol je dosla i tempura od skampi i tjestenina sa piletinom. To je bilo dovoljno da za tu vecer, pa cak i za uvijek, otpisem sushi i sashimi i sve slicne tvorevine sa svog jelovnika. Bilo je tu dovoljno kuhanih i przenih izbora da ne gladujem. Ana, Vedran i Agnes su ionako izrazili lijepe rijeci za sva ta jela koja ja odbijam vise jesti. Pa kako da onda sad ja na silu trpam u sebe i umanjujem njihovo zadovoljstvo i srecu.

Do kraja vecere jos je dosao samo govedji odrezak na japanski nacin. To ukratko znaci da je rezan na tanke trake i tako pecen sa dodatkom raznih klica. Tu japancima skidam kapu. Stvarno ukusno. Poznato je ionako da je japanska govedina jedna od ponajboljih i najcjenjenijih u svijetu (Kobe govedina, Wagyu govedina itd.). Ovaj odrezak vjerojatno nije bio sa jednog od tih masiranih goveda, ali svejedno je bio prilicno ukusan.

Dosao je kraj i toj veceri. Nakon kratke setnje po okolnim ducanima svima nam se htjelo nesto slatko. Srecom u blizini je jedan jako dobar restorancic bas za deserte. Zove se "Pancake colours". Naravno, usli smo unutra. Zgodno uredjen pomalo mracan restoran bio je napola pun (ili poluprazan za pesimiste). Izbor palacinaka je poprilican. Moze se cak birati izmedju americkih debelih palacinki ili nama drazih, europskih "crepes" palacinki. Svi smo se odlucili za europsku varijantu, ali bas tih, na nasu zalost i moje cudjenje, vise nema. Naime ako se ne varam, a vjerujem da sam u pravu, i za jedne i za druge palacinke potrebni su isti sastojci samo ove americke zahtijevaju guscu smjesu. Dakle, rjesenje problemu je pokoja kap mlijeka. Ali, dobra raspolozenja i polupraznog zeluca (no dobro, napola punog) lako smo prihvatili americku varijantu. I nije nam bilo zao. Sve varijante su izgledanle fantasticno, a jednako je dobar dozivljaj bio i na nepcu. Dvije debele palacinke, preljev (borovnica, cokolada, mango ili jedan od mnogo drugih u ponudi) te lijepa kugla sladoleda bili su sasvim lijep kraj jednoj, nazovimo zanimljivoj, veceri.

Sve se ovo odvijalo u srijedu navecer. Dakle vecer, za hrvatsku nogometnu repku, odlucujuce tekme izmedju Ukrajine i Engleske. Iz tog smo razloga produzili prema dijelu grada u kojem caruju kafici, striptiz barovi i klubovi. Omiljeno okupljaliste stranaca pogotovo u dane medjunarodnih, ali i utakmica engleske premier lige. Kako je prijenos utakmice bio ogranicen zbog problemima sa pravima na prijenos, ista se mogla gledati u tek dva snalazljiva kafica koji su bili krcati glasnim pijanim Englezima. Mi smo se tako smjestili na pice u jedan poluprazan kafic odmah pored jednoga sa prijenosom pa smo svako malo odlazili provjeriti situaciju. Kao sto je vecini poznato nije dobro zavrsilo, pa necemo u detalje. "Sigurna" pobjeda Engleza i nas "siguran" prolazak u dodatne kvalifikacije pali su u vodu i potonuli brze nego Titanic.

Dan poslije citam na internetu kako za nasu repku jos ima nade jer da je Andora zaje...na i da bi mogli izvuci nerijeseno sa Ukrajinom. Sanse za to su iste kao i sanse da ja upecam zlatnog morskog psa koji ce mi ispuniti tri zelje. Ja, naime, ne pecam.

No, sto god bilo sa nasom krnjom, pijanom reprezentacijom, mi smo imali zabavnu, ne sasvim ukusnu vecer ispunjenu novim iskustvima. I bas nam je bilo dobro.

Pozdravi svima,

V&A