Proslo je tocno mjesec dana od zadnjeg teksta i konacno sam uspjeo uloviti vremena i volje da napisem novi. Sjedim trenutno u skoli u svojoj ucionici sa poprilicno dosta vremena na rukama jer su ucenici iz vecine razreda zapalili na izlet u neki od zabavnih parkova, a njihovi mi profesori (moji kolege i kolegice) nisu uspjeli javiti dan ranije.
Tako sam dosao tu u pola devet, imao 15 minuta predavanja sa 5C i sad cekam do pola deset za sljedeci razred. A pitanje je da li ce i toga razreda biti. No, da sam ostao doma ne bi radio nista bitno drugacije pa ustvari niti nema bas previse veze.
Nije bas bilo previse dogadjanja u zadnjih mjesec dana. Vise manje sve je uobicajeno osim sto je Ana pocela davati instrukcije iz engleskog jednoj djevojcici. I svaka joj cast na tome jerbo su instrukcije u nedjelju ujutro, sat vremena od kuce.
Jedna od zanimljivijih stvari u proteklih mjesec dana bila je vecera sa jednom od Aninih kolegica i njenim prijateljicama. Dvije su Amerikanke i jedna je Kanadjanka i medju sobom Ana i ja ih zovemo "Debela i deblja". Naime, Anina kolegica Allison iz New Yorka je (ne)ugodno popunjena po nasim nekim standardima, medjutim njezine prijateljice Amanda i Vicky su jos vece. Vicky nekako pase u one Amerikance u vicevima o debelim ljudima. Sve to meni ne smeta ni najmanje jerbo su prilicno ugodno drustvo, ali ono kaj mi je zapalo za oko i sto me pomalo zivcira je sto smo se nasli na veceri u "steak house"-u, a potonje dvije gospodje su si narucile jedan odrezak i dva tanjura. Vele da odrezak tak kasno navecer deblja. Ali su zato narucile ekstra pommes frites i preljev za salatu koji je na bazi majoneze. Ne znam koga zavaravaju osim same sebe (ocito je da svaka moze ubit barem jedan cijeli odrezak), ali sve i da ima istine u njihovom shvacanju osnova prehrane mislim da im je mrvicu kasno brinuti se o debljini. Prilicno veliku mrvicu.
No, dosta o Amerikancima. Vec par mjeseci znamo da cemo krajem veljace postati tetak i tetka zahvaljujuci Aninom bratu i njegovoj zeni. E pa u utorak smo saznali da cemo dobiti necaka i da ce se zvati Josip. Prvo pa musko. Radost i sreca obuzima nas pri pomisli na malog Jozu.
S obzirom da se osim americkih prehrambenih dilema i malog Joze nista previse zanimljiva nije desilo u zadnjih mjesec dana (osim par neuspjesnih pokusaja prehlade da nas svlada), ovaj ce tekst biti jedan od najkracih od samih pocetaka mojih kvazi literarnih pokusaja.
Sljedece se nase javljanje moze ocekivati, najvjerojatnije, negdje u prosincu prije odlaska u zemlju Khmera. A nakon povratka u sijecnju stizu putopisi i hrpe fotki.
Do tada lijepi pozdrav i nemojte bit stranci. E-mail, skype, msn, facebook...pravo je cudo na koliko nacina ljudska bica mogu komunicirati u zadnje vrijeme i to sa svih krajeva svijeta. A cak i ovdje mozete ostaviti poruku.
V&A
Nema komentara:
Objavi komentar