nedjelja, 24. svibnja 2009.

Borneo - 6.dio

Nakon sto smo zavrsili dorucak, uskoro je doslo vrijeme za polazak dalje. Nas vozac i novi prijatelj Bun je ubrzo trebao doci po nas i odvesti nas nazad u odvratni Lahad Datu iz kojega smo i pobjegli ovamo.
Kako je u dva dana koja smo proveli u dzungli kisa prilicno unistila pristupnu cestu, kamioni su nasipavali i "popravljali" cestu te je voznja nazad prosla malo lakse. U Lahad Datu smo trebali uzeti bus do Semporne gdje smo se trebali odmarati na plazama i jednostavno malo uzivati prije povratka u HK. Bun nas je odbacio do autobusnog kolodvora. Autobus kojim smo trebali ici je ustvari minibus u koji stane 12 ljudi. Ono sto je posebno zanimljivo je sto ne krece nikamo prije nego nadje svih 12 ljudi. Mi smo bili jedini zainteresirani za to putovanje.
Takodjer ovo je bio prvi put da smo se osjecali imalo neugodno u cijelom nasem boravku na Borneu. Padao je pljusak a oko nas su bili sve neki cudni likovi te djeca morskih cigana (tako ih oni zovu) za koju su nas upozorili da vole maznuti tu i tamo nesto. Nakon sat vremena cekanja u kojima smo saznali da postoji i veliki bus za Sempornu, ali se nikada ne zna hoce li i kada stati u Lahad Datu, nazvali smo opet Buna koji nas je opet spasio. On ce nas, naime, voziti do naseg odredista.
Na putu do tamo cak je stao u jednoj od svojih kuca i pozvao nas unutra kako bi se malo osvjezili. Kuca je bila puna rodbine. Uglavnom su to bile zene i djeca i svi su bili iznimno ljubazni i gostoljubivi. Djeca su bila prekrasna.

Voznja do Semporne je bila odlicna. Ceste su stvarno dobre i tih 130 km smo presli za malo vise od sat vremena. Kad smo stigli tamo, posjetili smo Bunovu prijateljicu koja ima turisticku agenciju kako bi se malo bolje informirali o mjestu. Nakon male setnje po mjestu i razgledavanja odustali smo od smjestaja koje smo pikirali prema vodicu i odlucili ostati kod Vicky (Bunova prijateljica). Ona naime ima agenciju koja se bavi prvenstveno ronilackim izletima. Ali ima i hotelcic koji se nalazi na jednom koraljnom grebenu na nekih 10-ak min voznje malo jacim camcem.

Vec je bila vecer kada smo sjeli u camac prema hotelu i prizor je bio odlican. Usred mora na drvenim stupovima nalazio se niz drvenih kucica osvjetljenih lampama iz mora. Scena iz filmova i casopisa o turizmu. Sobe su vrlo jednostavne - krevet, vjesalica i stropni ventilator, ali iskreno vise nam nije niti trebalo. Ispred sobe su stajala dva udobna stolca za promatranje pucine uz hladno pivo u ruci.

Izmedju soba i restorana nalazio se poprilican bazen koji je ujedno sluzio i kao akvarij. Bio je pun najrazlicitijih riba od kojih su nek bile vece od prosjecnog psa (labradora recimo). Kasnije smo saznali da sluzi i kao bazen za pocetne lekcije tecaja ronjenja.
Uskoro smo i vecerali. Iako je bila riblja, vecera je bila jako ukusna. A pomogao je i hladan Carlsberg. Nekoliko njih doduse.
Drugi dan smo navratili opet do sela kako bi jos malo provjerili konkurenciju, skocili u ducan, po razglednice, na internet i sl. U medjuvremenu smo upoznali i razgovarali sa Nickom, mladim instruktorom ronjenja iz Austrije koji nas je prilicno zainteresirao za pocetni tecaj koji kosta 200 Kn (haloooo?) i ukljucuje 2 zarona kod jednog od rajskih otoka koji okruzuju ovo podrucje. Uskoro nam je bilo sasvim jasno da je ta ponuda kao i smjestaj kod Vicky jednostavno najbolja na otoku. Usotalom vicky nam je ponudila 30% popusta ko ostanemo kod nje tako da 3 dana smjestaja sa tri obroka dnevno kostaju 150 kn po glavi. Sveukupno, ne dnevno. Popodne smo proveli kupajuci se u nevjerojatno toploj vodi.
Drugo jutro, digli smo se rano za polazak na tecaj, ali kisa nam je omela planove. No uvjeravaju nas da se tu vrijeme mijenja strasno brzo i da pricekamo koji sat. I stvarno nakon kojeg sata vrijeme se okrenulo i mi smo se ukrcali na camac i krenuli prema otoku Sebuan. A tu opet prizor iz filmova - mali otocic usred mora, bijela pjescana plaza, visoke palme i tirkzno more. Razglednica uzivo.

Nakon kratke osnovne obuke u plicaku o opremi i komuniciranju pod vodom krenuli smo na prvi zaron na 3-4 m. Ne cini se puno, ali za prvi puta sa bocama i to medju koraljnim grebenima bilo je vrlo uzbudljivo. Tih 30ak minuta zavrsilo je prebrzo i opet smo bili na plazi na 45 minutnoj pauzi prije sljedeceg zarona. Prilika naravno za tisucu fotografija i trcanje po pijesku. I pokoji troskok cisto za stara vremena. I svega mi mogao bi tako svaki dan.

Doslo je vrijeme konacno i za zaron na 10ak m. Brzo smo se priviknuli na cesto izjednacavanje pritiska ispuhivanjem kroz zatvoreni nos (meni je ucinkovitije bilo gutanje sline) i mogli smo se prepustiti nevjerojatnom i prekrasnom osjecaju plutanja. Iako vjerojatno necu bas uskoro dozivjeti pravo bestezinsko stanje, ako je slicno ovome onda je predobro. Cudesan osjecaj koji se ne moze predobro opisati.
Osim hrpe koralja vidjeli smo cak tri kornjace te cijelu nisku riba i ribica. Iskreno i bez silnog morksog zivota iskustvo bi mi bilo jednako znaimljivo i dobro. Jer za 200-tinjak kuna ronili smo na jednom od najboljih svjetskih ronilackih odredista, vidjeli zivotinje koje se ne vide na svakom zaronu i probali nesto o cemu mnogi mastaju. Treba napomenuti da je Vicky na pocetku inzistirala da osnovnu obuku prodjemo u njezinom bazenu, ali je Nick inzistirao da sve obavimo na otvorenom. Srecom instruktori su ti koji prodaju tecaju pa i diktiraju stvari.
Ostatak dana smo provli relaksirajuci se i gledajuci podvodne slike na Inesinom foticu. Bilo je vrijeme za jos jednu veceru i jos jednu partiju bele uz prekrasan zalazak sunca.
Sljedece, ujedno i zadnje jutro na Borneu, opet smo imali rano dizanje. Sa jednim smo starim stricekom u mjestu dogovorili da nas voza cijeli dan po okolnim otocima za koje smo culi da su "najbolji" za ronjenje na dah. Stricek je dosao cak i pola sata ranije te smo ubrzonakon dorucka krenuli. Od Vicky smo iznajmili opremu i bili smo spremni i orni za razgledavanje. Prva destinacija je bila otok Matabuan. Kao i na svakom otoku i ovdje smo se morali prvo javiti vojsci koja, nakon slucaja otmice unazad nekoliko godina, cuva sve okolne otoke. Kontrola je bila rutinska i brzo smo otkrivali cari podmorja. I, opet, bilo je prerkasno. Cijeli niz morskih biljaka i zivotinja koje smo inace mogli vidjeti samo ako smo uhvatili nesto sto je odabrao Djelo Hadjiselimovic, a citao Miljenko Kokot.
Preko nekoliko Nemo ribica i njihovih crnih prijatelja koji ih ocito stite. Pa onda cudne bijele ribe, koralji, nekoliko tuceta zvjezdaca raznih boja i svasta nesto sto nemamo pojma sto je bilo. Nakon nekih sat i nesto vremena ronjenja i slikavanja bilo je vrijeme za odmor pa smo opremu ostavili kod sofera na cuvanje i otisli napraviti krug oko otoka. Sunce je bilo nemilosrdno. Nikada nisam osjetio takvu vrucinu na suncu. Isprva nam je bilo cudno, ali sjetili smo se da je Borneo na ekvatoru. Sve nam je bilo jasno. Otok je prekrasan...doslovno kao iz filma. Bijeli pijesak finiji od bilo kojeg po kojem sam skakao u karijeri, tirkizno more, visoke palme i, sto je najvaznije, nigdje nikoga. Samo mi, more i ribe.

Dok smo zavrsili krug oko otoka, sunce nas je vec dobro opalilo. Postajalo je nesnosljivo. Ubrzo smo se svi okupili i nastavili sa brodicem dalje. Cica nas je odbacio na jos jedan otok po njegovom izboru ovaj puta gdje smo pojeli svoj pakirani rucak. Odlucili smo obuci majice na sebe i kupati se u njima jerbo smo se crvenili kao kuhani rakovi. Tu nismo ronili, samo smo rucali i malo se banjali u plicaku. Naravno fotografiranje je bilo neizbjezno.
Kao i uvijek i ovaj rajski posjet je prebrzo zavrsio i krenuli smo dalje. Kako smo prilicno odmakli sa camcom cekalo nas je dobrih dva sata drndanja natrag do hotela, a i oblaci su se poceli vracati iznad nas. Negdje na pola puta, sa desne strane primijetili smo kornjacu kako nas prolazi. Nedugo zatim prosla je jos jedna. Osobno nisam znao da kornjace mogu tako brzo plivati. no, dve kornjace bile su nam dovoljan povod. Vedran i ja smo brzo uzeli maske i skocili za njima. Usotalom to smo i prizeljkivali vidjeti na ovom izletu. Plivali smo dobrih 20ak minuta juzno od broda i nismo nasli ama bas nista. K tome su jos valovi i kisa uzburkali pijesak na dnu (okok 1,5 m) i vidljivost je bila nikakva. Vratili smo se do camca da bi nam cure rekle da je, cim smo skocili, na suprotnoj strani prosla jos jedna kornjaca. No krasno.
Voznji je ubrzo dosao kraj kao i nasem boravku kod Vicky. Nakon zadnjeg rucka doslo je vrijeme da se pakiramo i udarimo put pod noge. Nakon kupnje suvenira otisli smo na veceru koja bi nas trebala drzati do kraja osmosatne voznje busom koja je bila pred nama. Na veceri smo tek skuzili koliko smo pocrvenili i koliko nas sve to pece. Vedran i ja smo na zadnjem otoku pametno navukli majice, ali su nam zato noge prilicno pocrvenile. Sve nas je peklo i boljelo.
No vecera je bila odlicna, iskoristili smo cak i internet cafe za zadnje javljanje doma i uputili se prema busu. Vicky nam je rekla da su busevi koji voze na nasoj relaciji, za razliku od ostalih, veliki i moderni. I bila je u pravu. Odlican bus cekao nas je na kolodvoru. Cim smo dosli do busa, vidjevsi nasu ljetnu odjecu, jedan od "posade" nam je rekao da si uzmemo nesto toplo jer je u busu jako hladno. Malo smo podcijenili njegove rijeci. Nikada u zivotu mi nije bilo toliko hladno toliko dugo vremena. Sa dobrih 30ak stupnjeva vani usli smo u 20 unutra i jos smo ktome bili opeceni sto je pogorsavalo situaciju. Do kraja putovanja kvocali smo kao pingvini. Strasno.

Ni barem je kraj naseg odmora bio jednako neocekivan i zanimljiv kao i ostalih dvanaest dana. Slijedio je povratak u normalu. Povratak na posao ili trazenje istoga. Ali neopisivo i prekrasno iskustvo napunilo nam je baterije i obnovilo volju za sve sto nas ceka.

Nema komentara:

Objavi komentar