Uskrs na Tajlandu - Ko Phi Phi

  Znam. Sve znam. Tekstovi prebrzo dolaze jedan za drugim i vi to ne mozete pratiti. Razumijem u potpunosti. Evo ovaj tekst cu sporije tipkati jer znam da vi sporo citate.

Znam. Sve znam. Otrcana stara fora. No, svejedno ste se nasmijali, kaj ne? I opet. Rekel sam. Sve znam.

Salu nastranu. U zadnje sam vrijeme nesto zauzet pa nikako da ulovim vremena da otipkam i zadnji dio ove trilogije. U medjuvremenu uletio je i rodjendan koji je, mora se reci, bas kvalitetno proveden pa je vremena bilo jos manje.

No, gdje smo ono stali? Znam. Sve znam. U avionu smo za Ko Phi Phi. Let je bio kao i svaki drugi niskobudzetni blizumetni let. Dosadan i neuzbudljiv. Na Phuket smo sletili oko 1 h ujutro. Nedugo zatim, sjedili smo u kombiju koji nas je sa cijelom skupinom suputnika prema Phuket Town-u. U ovom trenutku, naime, mi nismo bili bas upoznati sa tocnom geografijom i topografijom otoka. Mi smo samo znali da se u Phuketu (sto je vec krivo) dogadja Sodoma i Gomora. Mi nismo znali da je to na dijelu otoka na koji mi ne idemo. Sjedili smo u tom kombiju bez ikakve rezervacije ili blagog pojma o icemu i ocekivali navalu spodoba niskog morala kroz koje cemo se morati probiti ne bi li nasli kakvu rupetinu da precorimo tih par sati do polaska broda.

Nakon nekih 45 min voznje prosli smo tablu na kojoj je jasno pisalo PHUKET TOWN. Medjutim, oko nas je svugdje vladala pustos i niz za nizom zatvorenih ugostiteljskih objekata. To nije moguce, prolazilo nam je kroz glavu. Pa, gdje su ljudi, gdje su kurve, gdje su nakaze ljudskog zivota? Uskoro, grupica od tri ili cetiri Britanki javila se da bi izasle jerbo smo dosli do njihovog hotela. Unaprijed su rezervirale smjestaj i bile su bez brige. Kako mi nismo imali pojma niti gdje smo niti gdje je bilo sto drugo i mi smo izasli s njima sa idejom da udjemo i mi u taj hotelcic i upitamo za koji sobicak. Stajali smo tako s njima nekoliko minuta dok svima nije postalo jasno da im nitko ne dolazi otvoriti vrata te da si sa tom rezervacijom mogu obrisati dupe (u ovom trenu uz odrzavanje skulirane vanjstine u sebi sam se bas lijepo zlobno nasmijao njihovoj nesreci istovremeno si misleci: "A koji kurac bumo mi sad?").

Srecom, ovakva putovanja ne prolaze bez Plave Knjige (iliti vodica Lonely Planet) koji je ugodno ispunjen detaljnim kartama svih vukojebina pa tako i ove. U relativnoj neudaljenosti, prema karti, nalazio se "Hotel OnOn". Zanimljiv po dvije stvari: 1) mozda je otvoren i moci cemo odspavati i 2) prikazan je kratko u sceni u filmu 'Zal' . Nasli smo hotel brzo; bio je prikladno otvoren te neprikladno ukrasen prepijanim Englezima na ulazu. Da stvar bude bolja istovremeno je do hotela stigao i isti onaj kombi iz kojeg smo izasli te izbacio jos par stranaca. Najbolje od svega je cinjenica da u ovom hotelu IMA slobodnih soba. Ubrzo smo rijesili formalnosti oko prijave i uputili se u sobu plativsi unaprijed vrtoglavu cijenu od oko THB 180. Matematicari medju vama brzo ce provaliti da se radi o cifri ekvivalentnoj 35 HRK. Prema cijeni se otprilike moglo znati sto nas ceka iza vrata, ali niti u ludilu nismo ocekivalu ono kaj smo nasli na vratima, a to je veliki zuti lokot. Evo sto nas je docekalo po otvaranju vrata sobe broj 3:

Naravno, spavali smo u kompletnoj odjeci poput mumija drzeci i ruke na prsima, a ne na krevetu. Kad kazem krevetu mislim daskama prevucenim plahtom te gurnutim u jedan kraj sobe. Ventilator na stropu je digitalan sto znaci da ima samo dvije opcije: 1 i 0. A kad radi puse ko sumanut. Po cijelom hotelu odzvanjali su zvukovi pijanog trabunjanja Engleza, spomenutih malo ranije, i noc je prolazila sporo. Jako sporo.

Konacno, stiglo je i jutro. Suncano i vruce vrijeme ublazilo je gadljivost koju smo jos osjecali prema smjestaju. Spustili smo se do recepcije cekati nas prijevoz do trajekta. Redovna jutarnja higijena preskocena je iz higijenskih razloga. Ironicno, zar ne?

Iako ova rupa nosi naziv "Hotel" ne nudi nikakv oblik okrijepe pa smo "dorucak" nasli u obliznjem ducancicu. A dorucak se sastojao od dvije limenke Nes kave. U ducanu je bilo i nekakve "hrane" ali ducan je bio u slicnom stanju kao i rupa u kojoj smo nocili pa smo odlucili preskociti zvakanje sumnjivih tvari.

Nakon prilicno dugih sat vremena, konacno smo sjedili u kombiju koji nas je odveo do luke. Tamo smo se vrlo brzo ukrcali na trajekt i nakon malo cekanja uputili prema nasoj posljednjoj tajlandskoj destinaciji. Na Ko Phi Phi smo stigli nakon nekih sat vremena glatke voznje po mirnom moru. Temperatura se tada (oko 10h) vec popela do crvenih brojki na termometru. Srecom, smjestaj nam je bio rezerviran i trebalo je samo naci hotel. Otok samo po sebi je malen, mjesto u kojem smo odsjeli, pogotovo. Moze se prepjesaciti od kraja do kraja bez puno muke. Medjutim, nakrcan je barovima i hotelcicima, a dio se smjestio i na brdascu. Naravno, i nas je hotel bio na uzvisini i na drugom kraju mjesta od luke. U samoj luci cinilo se da su prisutni predstavnici sve do jednog otockog hotela. Jedini koji nije bio prisutan, pogadjate, je covjek iz naseg hotela. Srecom, velicina mjestasca isla nam je u prilog i nakon 15-ak min lutanja i propitivanja nasli smo hotel te smo se smjestili  u kolibu.

Nismo previse vremena trosili na odmaranje. Nakon brzog presvlacenja vec smo bili na putu prema plazi. A plaza je bogme nesto posebno. Otprilike kilometar duga pjescana plaza u obliku polumjeseca zavucena u uvalu presvucenom palmama i ostlaim tropskim biljem. Trebalo nam je par minuta da slinimo po pjesku i divimo se ljepoti svega, ali sunce je bilo nemilo i tijelo je vabilo za vodenim osvjezenjem. Hodajuci prema moru i dalje smo upijali ljepotu okolisa, avanturisticku romantiku cinjenice da smo u dijelu svijeta koji vecina stanovnistva naziva egzoticnim i upravo se spremamo umociti kopita u tirkizno plavo more. U istom tom trenutku stopala salju signale opekotina prema mozgu. Prva reakcija je da se radi o kakvim zivotinjama ili rastlinju medjutim radilo se samo o vodi. U cijeloj uvali dubina vode ne prelazi 1m (ili tu negdje), ali u prvih 20ak metara voda ne doseze puno preko gleznjeva i na tropskom suncu ugrije se dovoljno da si mozete jaja skuhati za dorucak. Potrcali smo ne bi li sto prije dosli do malo svjezije vode, ali situacija nije bila puno bolja. Jedini nacin na koji se ovdje covjek moze osvjeziti je da si zalije neku hladnu tekucinu niz grlo. Vanjsko rashladjivanje nije bila opcija cak niti u sobi gdje nismo imali klima uredjaj.

Ostatak nasih dana provedenih na otoku su prolazila vise manje jednako. Ustajanje u neko pristojno jutarnje vrijeme, setnja do centra i ispijanje kave uz dorucak. Rostiljanje ne plazi do nekih 13h i povlacenje u hlad barake i odmaranje za vrijeme najvece zege. Povratak na plazu oko 16h. Brckanje i suncanje do 18-19h te izlazak na cugu / veceru. Promatranje brojne populacije svjetske mladezi u bezbriznom opijanju i uzivanju u manjku inhibicija te prisjecanje na vlastite dane lude mladosti. Povlacenje u odaje u kasne vecernje sate.

Raspored vjerojatno zvuci pomalo penzionerski, medjutim osim pokojeg izleta na obliznje male otocice niti nema bas bog zna kaj za raditi. Od kada je g. DiCaprio snimio film na otoku blizancu (film je sniman na Ko Phi Phi Leh, mi smo odsjeli na Ko Phi Phi Don) turizam je buknuo poput crnogoricne sume u susno ljeto. Turisti su vecinom mladjarija koja bjezi od uobicajenih normi i pravila te se odaje raskalasenoj zabavi. I ponuda je sasvim prilagodjena zahtijevima trzista. Dobar primjer su "kantice" koje se prodaju za 30-ak i malo vise kuna. Izgledom iste onim kanticama koje kllinci koriste za igru u pjescaniku, a sadrzajem identicne trgovini alkoholom. Dakle u jednoj kantici dobijete alkohol po izboru (barem 0,5L) sa gaziranim picem po izboru (Cola, Sprite, Red bull) i par slamki.

Kako god bilo, uzivali smo u nasem boravku u egzotici kao, uostalom, i u cijelom ovom putovanju. Naravno, i ovo je putovanje doslo kraju. Za povratak u Bangkok odlucili smo se za autobusnu varijantu (umjesto kombinacije bus+vlak) i bila je to mozda i jedina greska na cijelom putovanju. Dugi put nazad poceo je, razumljivo, trajektom koji nas je odveo do Krabi-a. Nakon sat i pol putovanja trajektom (koji je kasnio u polasku pola sata koje smo takodjer prosjedili) odmah su nas ukrcali u kombi koji nas je odveo do 20ak min udaljenog busa. Kako je cijelo putovanje u organizaciji neke, vjerojatno, upitne kompanije, autobus nije kretao sa autobusnog kolodvora nego iz nekakvog prikrivenog, uvucenog sumarka. Mora se priznati da autobus nije bio los. Uslijedilo je dugo 12 satno putovanje od Krabi-a do Bankoka. Dosadno i naporno do zla Boga. Po obicaju nisam izlazio iz sjedala citavim putem, iako su bila dva stajanja na nekim cudnim te sumnjivim stajalistima. Rezultat je bio duboka venska tromboza ili otecena stopala. Nesto sto sam prije vidjeo kod drugih, ali nikada osobno iskusio. Stanje je to koje ne boli niti smeta, ali izgleda smijesno i odvratno.

U Bangkok smo stigli oko 6 ujutro. Let za Hong Kong smo imali u 16.30. Odlucili smo pojesti dorucak i ostatak vremena provesti na aerodromu. Srecom, na bangkoskom aerodromu postoje mali loung-evi (iliti mjesta za opustanje) opremeljeni ugodnim naslonjacima i velikom telkom sa satelitskim programima. Tako smo sljedecih 5-6 sati upijali informacije o zivotinjskom svijetu sa BBC-evih dokumentaraca.

Po slijetanju  u Hong Kong osjetno umorni i nespremni za dvosatnu voznju u nekoliko autobusa odlucili smo sjesti u taxi i avanturu privesti svom konacnom kraju. Ali, k'o za vraga, sjeli smo bas u jedini taksi u HK u kojem je bilo moguce avanturu nastaviti skroz do kucnih vrata. Ne znamo jos je li covjeku bilo sila na WC ili ga je mozda kuci cekala zena voljna i zeljna, ali nikada se brze po HK u taksiju nismo vozili, a bogami niti sa manje sposobnim vozacem. Ne znam tko mu je izdao vozacku dozvolu, ali ju ovaj sigurno nije zasluzio.

Oko 23h nasa je avantura konacno zavrsila guranjem kljuca u bravu naseg stana. Krepani i neispavani trazili smo samo jedno: horizontalan polozaj i klima uredjaj. To su tehnicki dvije stvari, ali znate na kaj mislim.