Vlak iz Bangkoka prema Chiang Mai-u je krenuo navrijeme. Iskreno ne sjecam se vise koje je tocno vrijeme bilo, ali znam da je polazak bio tocan. Pred nama je bilo 12-ak sati voznje u spavacim kolima prema sjeveru Tajlanda.
Nedostatak je bio sto su kreveti bili slozeni vec oko 21h (mozda i ranije), a nama se jos nije spavalo. Srecom, bili smo samo jedan vagon udaljeni od disko restorana gdje smo proveli maksimalno dugo vremena tj. do njegovog zatvaranja u 22h. Pogadjate da, kad kazem disko restoran, u stvari mislim na vagon sa par stolova u kojem se preglasno pusta tajlandski pop i u kojem je sve puno skuplje nego inace (u tajlandskim okvirima). Ostali gosti restorana kao da su iskocili iz rijecnika sa stranice koja zavrsava sa STEREOTIP. Naime, za jednim stolom je bila grupica mladih zapadnjaka koja je zloupotrebljavala relativno niske cijene alkohola i srljala prema alkoholnom deliriumu, a za drugim je stolom boravio debeli stari bijelac koji je bezuspjesno pokusavao sarmirati zenski dio restoranskog osoblja (ovaj ubija dva stereotipa jednim udarcem - debeli stari pohotni stranac bi bio prvi, a drugi se tice stanja uma u kojem je fukanje brkate konobarice u borosanama jos uvijek nesto hvalisanja vrijedno).
Nakon ugodno prospavane noci i sa skoro dva sata kasnjenja, stigli smo u Chiang Mai. Docekala nas je blaga kisica i ocekivani skup blago napornih tuk-tuk vozaca. Nas gornji limit cijene koju smo bili voljni platiti za prijevoz do autobusnog kolodvora brzo je isfiltrirao napuhane ponudjace prijevoznih usluga koji ocekuju posjetitelje zapadnijih potrosnih navika. Nas je vozac pristao na cijenu od 80 THB (ca 12 Kn) i za desetak minuta vec smo sjedili u autobusu spremni na jos 1,5h puta (autobus kosta nevjerojatnih 6 Kn). Nakon skoro 15 sati puta, vjerojato ocekujete da smo stigli na konacno odrediste. U krivu ste. Bus nas je doveo u Chiang Dao, mirno malo mjestasce okruzeno brdima i trecim najvisim vrhom u Tajlandu i odavdje smo trebali istrpiti jos 15 min voznju lokalnom varijantom taksija. Zanimljivo, ovih je 15 min kostalo vise (150 THB / ca 25 Kn) jerbo se placa cijeli taksi, a mi smo bili jedini na cijelom autobusnom kolodvoru.
No, ubrzo smo stigli u nas hotelcic koji se sastoji od nekoliko bungalova uvucenih u prekrasno zelenilo podno brdasca. Prizor kao iz kakvog pustolovnog romana ili dokumentarca. Ubrzo po dolasku smo dogovorili i detalje izleta koji nas je cekao sljedece jutro i prepustili smo se uzivanju u miru i tisini. Uzivanje se nekako nametnulo samo po sebi iz vise razloga. Prvo, bili smo umorni od dugackog putovanja i nuzno nam je bilo potrebno ozvjezenje. Drugo, u ovom dijelicu svijeta nema bas nista za raditi osim uzivati u miru i tisini. Vlasnici hotela su jos k tome posveceni ocuvanje prirode kakva je i nastoje raditi uz minimalno uznemiravanje prirodnog ustroja stvari, sto je pohvalno i osvjezavajuce, ali i znoaci da nema niti muzike, cak niti rasvjete ispred hotela. Rezultat takvih nazora bio je povlacenje u horizontalni vecernji polozaj vec oko 20h (!!!), nakon odlicne (vrlo odlicne) vecere. Hotel je naime poznat nasiroko po uradcima svoja dva restorana (dva su naime "kampusa" jedan sa tajlandskim, drugi sa zpadnjackim restoranom).
Sljedece smo jutro krenuli na dugo ocekivani i zeljeni izlet. U planu i programu nas je cekalo jahanje slona, posjet tipicnim plemenskim selima (pet razlicitih plemena) te voznja rijekom na splavi od bambusa. Cijeli izlet, kao i cijeli nas boravak u Tajlandu, moze se ocijeniti istovremeno odlicnim i blago razocaravajucim. Krenimo redom:- sama cinjenica da sjedimo slonu na plecima je fantasticna. jedina moja prethodna iskustva sa slonovima su proizasla iz posjeta zagrebackom zooloskom vrtu i nisu bila bas uzbudljiva. biti na slonu koji uz to slusa naredbe svog trenera poput psa je nezaboravno
- sjediti slonu na plecima na drvenoj klupici sa naslonom od zeljeznih sipki ni po kojim standardima ne moze se opisati kao udobno. ravnanje ionako ravne kicme nema smisla i ne ostavlja ni tracak zelje za ponavljanjem tog iskustva
- jednako tako posjet plemenima koja sam prije mogao vidjeti iskljucivo ne jednom od programa koje je g. Hadziselimovic pomno birao je nesto o cemu smo mogli samo sanjati
- ali u tim programima clanovi plemena se cak pojavljuju pred kamerom i bave se necime te razglabaju o svojoj egzistenciji. u nasem privatno programu sa prijenosom u zivo, vecina je sela bila prazna i nas je posjet vise slicio razgledavanju nekretnina nego posjetu ljudima. Kljucno posjet ne ukljucuje selo plemena "White Karen" poznato po zenama sa prstenjem na vratu, kako smo mi ocekivali i kako je bilo prethodnih godina
- konacno, voznja na splavi od bambusa. fantasticno, drukcije, interesantno; istovremeno: "rijeka" je samo do koljena duboka sa brizno uredjenim i betonski osiguranim obalama te je na taj nacin blago nezanimljiva
Mora se reci da je sam izlet bio sasvim solidno organiziran. Nas je vodic bio iskusan, zanimljiv i nenametljiv. Dobili smo i lunch paket koji je bio odlican (neka varijanta tajlandskoh pileceg gulasa sa "ljepljivom" rizom, salatom i vocem). U hotel smo se vratili oko 14h na iznenadjenje nase domacice popraceno pitanjem "Vec ste se vratili?". Ocekivali su da cemo se u selima zadrzati duze, medjutim kako u selima nije bilo seljana nismo smatrali da ima kaj za vidjeti.
Ostatak dana proveli smo ne radeci nista iz vec ranije poznatih razloga, ali smo vecer odlucili provesti u restoranu sa zapadnjackom kuhinjom. Iako se ispostavilo da je taj restoran prilicno skup (u tajlandskim okvirima naravno) bili smo izuzetno zadovoljni. Ja sam cak, iz jos neutvrdjenih razloga, za predjelo narucio salatu (Pomelo - slicno grejpu, sa pecenim spekom i vinegretom) i jednoglasno odlucio da je to najbolja salata ( a i opcenito jelo) koju sam ikada pojeo. Slicni su zakljucci doneseni za sve ostalo kaj smo tu vecer pojeli.
Nakon jos jedne, dobro prospavane, noci u oazi mira i tisine, krenuli smo nazad prema Chiang Mai-u. Ovaj puta imali smo i posebnu misiju. Cim prije naci agenciju koja nam moze organizirati posjet autenticnom selu prstenastog plemena (izmisljeni naziv radi lakseg pisanja). Nevjerojatnom srecom u prvoj agenciji na koju smo naisli, teta je bila izuzetno ljubazna i susretljiva i nasla nam je covjeka koji nam je glumio taksista ostatak dana i cuvala nase torbetine. Sve bez ijednog naplacenog novcica. Cica nas je vozio do 30-ak min udaljenog sela. Platili smo ulaz (500 THB po osobi, ca 85 Kn) i usli u, sto se jedino moze opisati, kao ljudski zooloski vrt. Pripadnici nekoliko razlicitih plemena postrojeni uz standove sa "autenticnim" suvenirima spremni cekaju turiste i nasmijeseni poziraju pred objektivima. Navodno clanovi plemena tu stvarno zive i rade cijelu godinu, ali ovo je jos jedan primjer utjecaja masovnog turizma na "autentican" zivot lokalnog stanovnistva.
No, bili smo prilicno zadovoljni vidjenim te smo ubrzo krenuli nazad istim putem. S obzirom da smo imali jos hrpu vremena (bilo je tek oko 11h, a avion nam je letio oko 20h), a i taksist je radio po flat rate-u, odlucili smo se za neplanirano skretanje. Naime, ne putu prema plemenskom selu, primijetili smo natpis "TIGER KINGDOM". Bilo je vrijeme za ispunjavanje jako stare i trajne zelje. Usli smo u kavez sa zivim, pravim, odraslim tigrom. Prvo i mozda jedino iskustvo na cijelom putovanju kojem ne mogu pripisati niti jednu crticu pod rubriku "razocaravajuce". Jednostavno fantasticno.
Ostatak dana do naseg leta na jug proveli smo uzivajuci u fantasticnoj tajlandskoj hrani, opustajucoj tajlandskoj masazi (sat vremena oko 16-17 Kn !!!!) te jednostavno besciljnom salabajzanju gradom. Ustanovili smo da nam se ovo mjestasce prilicno svidja te da, ukoliko se budemo vracali u Tajland, ovo ce biti vjerojatna destinacija.
Konacno, navecer, sjeli smo u avion i uputili se prema posljednjoj i mozda najvise egzoticnoj destinaciji u nasem otkrivanju Tajlanda - Ko Phi Phi. Ali o tome vise u sljedecem tekstu.
Nema komentara:
Objavi komentar