srijeda, 24. kolovoza 2011.

Novi pocetci

Uf, proslo je dva i pol, skoro tri mjeseca od zadnjeg teksta. Evo bas se spotam. Puno se dogadjalo u to vrijeme sto je i razlog tako dugom odsustvu iz svijeta pisane rijeci.

Od 13. lipnja, kada je objavljen zadnji tekst, redovna je skola privedena kraju i pocela je ljetna skola koja je u mojem slucaju bila iznimno zabavna jer je tema ljetne skole bila SVEMIR. Barem je na pocetku bilo zabavno jerbo je kasnije postala prilicno repetitivna i iskreno pred kraj mi je prilicno dopizdilo raditi sesti put iste stvari i pretvarati se pred klincim kao da je to nekaj nevjerovatno fantasticno.

Ono kaj je bilo posebno zanimljivo u to cijelom procesu je sto sam bio ukljucen u organizaciju i logistiku cijele ljetne skole sto je ukljucivalo puno rada u uredu i za  kompjuterom, sto mnogima dize kosu na glavi, ali meni recimo iznimno pase. Ured, kompjuter i komunikacija sa humanoidima starijim od 12 godina pred kojima ne treba stalno glumiti klauna i trenirati strogocu.

Ljetni je kamp poceo u DBS (Dicoesan Boys School) sto je jako poznata i navodno najbolja lokalna skola u Hong Kongu te puna prilicno pametnih klinaca. Ono sto nismo znali prije ulaska u skolu i pocetka kampa je da klinci nisu samo pametni nego su i sebicni i prava mala govna. Medjutim, kada smo, nakon prva dva dana, lupili vojnickom cizmom po nedisipliniranim guzicama stvari su se bitno promijenile. Klinci su se iz govana pretvorili u....pa, prdec.

Ono sto je, u stvari, bitnije od svega ovoga, a sto sam ispustio iz svih ranijih tekstova, pa i usmenih javljanja, a prilicno je bitno je da sam neposredno prije uskrsnjih praznika doznao da bih na ljeto mogel ostati bez posla. Razlog tomu nije bilo nezadovoljstvo mojih poslodavaca ili skole u kojoj sam radio, vec cinjenica da je u skoli nastupila snaga i volja nove ravnateljice koja je, ne bi li ostavila dublji trag u 123 godina dugoj povijesti skole, odlucila redovnu nastavu engleskog zamijeniti dramom. Dakle, umjesto ucenja vokabulara, zvukova i gramatike klinci buju ucili engleski kroz dramu iliti stvaranje predstave.

Uslijedili su sok i nevjerica te proklinjanje svega kineskog kao i cijele indutrije u kojoj sam zaglavio. Ubrzo sam shvatio da od kukanja ne bu niceg korisnog pa sam pristupio zavrsavanju TEFL tecaja i nostrifikaciji diplome ne bi li si olaksao trazenje i dobivanje drugog posla.

Proces trazenja posla je nesto sto iznimno, iz dna duse, iskreno i sa svim srcem MRZIM. Svi vi koji ste to prosli znate o cem pricam. Vi koji niste, niste nis ni zgubili i vjerojatno ste se rodili bez pimpeka. Naravno, kao i obicno i ovaj puta je taj proces krenuo sa uobicajenim rezultatima. A onda, iz vedra neba dosao je poziv iz jedne skole gdje neki frendovi rade i gdje se javilo navodno 900 ljudi. Sto je jos smijesnije, poziv je dosao dok sam pripremao dan za rad sa malim govnima koje sam spomenul ranije.

I tako ljudi moji, upravo sjedim u informatickoj sobi moje nove skole. Jedan sam od 8 NET-ova (Native English Teacher), od kojih 3 znam od ranije. Placa mi je porasla 35% i jedini je nedostatak sto je na doslovno drugom kraju grada (cca Samobor - Sesvete).


Cudno je kako se zivot ponekad pocne kreati u smjerovima za koje smo nekada bili sigurni da njima nikada necemo krociti. Ili, pak, nismo niti znali da postoje. Sjecam se jednog trenutka u osnovnoj skoli; nisam siguran u kojem smo razredu bili, mozda sesti ili sedmi, ali siguran sam da je bio sat povijesti kod prof. Egidije Hibser. Iz nekog se razloga govorilo o nasoj buducnosti, poslovima za koje cemo se skolovati i sl. U to sam vrijeme bio siguran da ce se moja buducnost vrtjeti oko hrane i ugostiteljstva iako jos nisam bio sasvim odlucan na koji cu nacin to ostvariti. Jedino sam samo bio siguran tog trenutka. Moj mi je unutarnji glas, s kojim sam s vremena na vrijeme porpical malo, rekao: “Vedrane Gospodaru (bilo je u redu da me bar netko tak zove) od svih poslova koje ljudi obavljaju na ovoj zemlji jedini za koji smo ovog trenutka sigurni da Vasa Velicanstvenost nece obavljati je posao Ucitelja u skoli! FUJ FUJ!!!”.

U trenutku sam se odlucio sloziti sa svojim pametnim i podanim Umom. Pa tko bi pobogu htio raditi medju ovakvom napornom bagrom ciji sam i ja clan bio. I to za takve male nofce. Ubrzo nakon toga je odluceno da cu krenuti u smjeru konobarskog zanimanja, sto je bilo sasvim logicno jerbo me drzalo u svijetu hrane koji me neobicno privlacio i za razliku od, recimo, kuhara nije ukljucivao probavanje raznih odvratnosti kao rajcica, gljiva, cikle i slicnog. Bljak! Uz to bio bih u neposrednom kontaktu sa novcima i ljudima. Ne mres bolje.
Prolaze mi svi ti trenutci upravo sada kroz glavu i izvlace mi osmijeh na lice. Bila su to lijepa vremena. Skolska i kasnije konobarska. Onda dignem glavu gore da pogledam koliko je sati i shvatim da sam na svom radnom mjestu u zbornici osnovne skole u Hong Kongu. Razmislimo malo o tome. Kao klinac nisam htjeo doma biti ucitelj nego raditi u ugostiteljstvu i onda me zivot cijelim nizom uzrocno-posljedicnih dogodovstina i situacija odvede u jugoistocnu Aziju, tocnije Hong Kong, dakle podrucje koje je poznato po turizmu i hoteljerstvu.A svemir je odlucio da bi bilo bas dobro da ja ovdje budem ucitelj. Ironija sa dozom cinizma i necega sto bi se moglo usporediti sa bratskom ljubavi koja nalaze da svom bliznjem zelimo sam najbolje al i da eventualno uguramo koji vritnjak ili slicnu pizdariju, onak usput.

Da se razumijemo, ne zalim se. Odlicno je kad se uspostavi kontakt sa klincima koji ti kasnije pisu poruke i placu kada im prestajes biti ucitelj. Takodjer, godisnji odmori i blizina svih egzoticnih destinacija je mrak kao i cinjenica da zaradjujem kudikamo vise nego doma. Ali, isto tako treba priznati da je to posao koji radim samo zato jer ne mogu raditi ono kaj sam htjeo i da me sutra probudite u tri ujutro i pitate koji mi je posao snova odgovor bi bio: PROFESIONALNI SPORTAS ili HOTELIJER.

Osim svega ovoga jos treba spomenuti i nedavni posjet mog brata i njegove djevojke ovim krajevima. S obzirom da ove godine nismo odlazili u Hrvatsku, kao sto znate, a brat je imal namjeru putovati nekam onda smo zakljucili da bi bilo najbolje da dodju sim. I dosli su. Bila su to odlicna dva tjedna ispunjena posjetima skoro svim znamenitostima i zanimljivostima Hong Konga sa puno hodanja, hrane, pica. Posjetili smo i Shenzhen na drugoj strani granice sa Kinom i Macau tj. azijski Las Vegas. Odradili smo kulturno razgledavanje kao i nocni zivot koji je imao zanimljiv i pomalo neocekivan epilog, ali o tome drugi put.

Vrijeme je da se sada vratimo u kolotecinu svakodnevice i upremo sve snage do bozicnih praznika. I ovdje se naime zivi od praznika do praznika. Mi ove godine zivimo od sada do Filipina za Bozic pa do tko zna cega za kinesku Novu Godinu pa do Nepala za Uskrs pa do Hrvatske na ljeto itd.

Vrijeme je sada, ipak, da odem biti ucitelj. Pozdrav!

Nema komentara:

Objavi komentar