Borneo - 5. dio

Barake su bile kao u ljetnim kampovima iz americkih filmova. U svakoj je 48 kreveta, odjeljenih u 12 sobica te sa zastorom umjesto vrata. I sto je jos zanimljivije, nema mjesanja spolova da se znanstveni umovi ne bi slucajno pomutili razvratnim mislima i, ne daj boze, djelima. Jedna je baraka tako za muske, druga za zenske. Ubrzo smo se smjestili i osvjezili te krenuli nazad do recepcije po jos par informacija.

Na recepciji smo saznali da kroz dzunglu postoji nekoliko oznacenih puteva kojima se moze hodati, ali za sva osim jednoga nam je preporuceno da ne idemo bez vodica. Dobro smo pretpostavili da niti znanstvenicima na Borneu ne nedostaje poslovnog duha. Vodic bez kojega se ne moze nikamo kosta odredjeni iznos po satu. Najkraca setnja je 3 - 4 sata.

U ducanu pokraj recepcije smo se opskrbili opremom za borbu sa pijavicama. Lokalna je dzungla nime krcata pijavicama. I iako iste nisu posebno opasne (cak ih se niti ne osjeti jer izlucuju neku vrst anestetika) rane tesko zacjeljuju i dugo treba da se zaustavi krvarenje. A idu i na zivce. Oprema koju smo kupili ukljucuje: sintetske "carape" dokoljenke, duhan i sprej protiv insekata. Lijepo opremljeni krenuli smo mi ipak prema dzungli. Dosli smo ubrzo do raskrsca na kojem smo ipak zakljucili da mozda ipak nije najbolja ideja uci u dzunglu ne znajuci niti sto nas ceka. Vratili smo se prema kucici u kojoj se inace posluzuju obroci za malu okrijepu. Tamo smo pak naisli na nekolicinu znanstvenika izmedju ostalog i dva mlada Engleza koji su nam objasnili da se svim tim putevima kojima se nismo usudili hodati, moze zapravo hodati bez brige. Samo treba paziti na markacije na drvecu kako ne bi skrenuli s oznacenog puta. Nakon sto se kisa koja je u medjuvremenu pocela, malo stisala, krenuli smo nazad prema dzungli ohrabreni rijecima i uputama Englezica. Prema njihovom savjetu izabrali smo put koji vodi do slapa koji bi trebao biti vise nego lijep za oko.

Krenuli smo u setnju sa kabanicama koje su jos povecavale osjecaj vrucine. U pocetku smo bili vrlo zabrinuti pijavicama pa smo stajali svakih par minuta i pregledavali jedan durgoga ne bi li spazili koju malu bestiju. I nasli smo ih poprilicno puno. Nije bio nikakav problem kada bi ih nasli na tenisici ili nogavici. Nakon cvegera letjele bi ko spriheri. Medjutim bilo je situacija kada bi se nekako neprimjecene docepale unutrasnjosti kabanice ili cak dogmizale do remena na hlacama. Nama deckim su se cak neke smjestile na "osjetljivom mjestu". Ipak nisu ugrizle nikoga od nas. Ali ipak i sama prisutnost krvozednih glista pruzala nam je malu nervozu.

Negdje na pola puta sreli smo jos dvoje radoznalih avanturista. Nakon pozdrava krenulo je ispitivanje: "Where are you from" rekose. "Europe" uzvratismo. "Which country?" nastavili su. "Croatia!" odgovaramo, a ona na nase iznenadjenje uzvraca: "Ma daj otkud?". Trenutak nevjerice bio nam je dosta da shvatimo kako smo usred dzungle u jugositocnoj Aziji nasli vjerojatno jedinu Hrvaticu u tom dijelu svijeta. Irena, kako smo je nazvali iako joj to nije pravo ime, setala je sumom sa Svenom (ne zove se zapravo Sven) iz Svedske. Saznali smo da je jos kao skolarka otisla sa roditeljima iz Rijeke u Australiju, a sada radi na postdoktoratu u Singapuru. Sven je pak Svedjanin koji zivi u Australiji.

Nismo dugo cavrljali jerbo su pijavice gmizale radosno prema sada sest nepomicnih izvora svjeze, slatke i uglavnom hrvatske krvi. Nastavili smo dalje i nakon sveukupno tri i pol sata konacno dosli na kraj, inace dvosatne setnje. Bilo je lijepo vidjeti slap usred dzungle, iako nakon Plitvica i sa mojim, kako Ana kaze, neskromnim ocekivanjima nije bas tako lijepo kako su opisali. No, svejedno.

Put nazad trajao je dosta krace. Shvatili smo da puno manje pijavica uspije dogmizati do nasih krvozilnih sustava ako se krecemo brze. Po povratku u kantinu natocili smo si kave i caja te se opustali uz razgovor sa prisutnim znanstvenicima. Jedan od njih je bio i ne bas simpatican i prilicno povuceni Francuz koji je svoji godisnji odmor dosao provoditi u promatranju malih pticica. Inace, kad radi, isto promatra ptice. Covjek je u svom poslu pronasao istinsku srecu.

Hrana je sva tri dana u kantini bila prilicno ukusna i tu smo rado dolazili nakon svih setnji po ranim putevima. Sljedeci dan smo krenuli ujutro sa vodicem. Odlucili smo ga platiti u nadi da ce barem on uspjeti spaziti nesto divljeg zivota po sumi kada vec mi nismo uspjeli. I vrijedi napomenuti da, dok smo bili obuceni kao komandosi i brinuli zbog "strasnih" pijavica, nas vodic je na nogama imao obicne startasice. Prvo smo krenuli na tzv. "Coffin Trail" ili ti Put lijesova koji ime nosi zbog nekoliko, vjerovali ili ne, starih tradicionalnih lijesova koji se nalaze na kraju puta. Tim istim putem svakodnevno, rano ujutro prolaze i slonovi. Iako smo mi krenuli rano ujutro ipak je bilo prerano da spazimo kojega. Ali spazili smo njihove svjeze tragove (i to odraslog i malog slona) kao i znakove njihove zdrave probave. Nekoliko puta se osjetio i snazan miris i vodic je cak zastao kao da ih cuje, ali od slonova ni S.

Nakon neuspjele potrage za Dumbom krenuli smo do promatracnice. To je platforma podignuta na jednom od visokih drveca na visini od 30 m. Iako zvuci visoko i ocekuje se panoramski pregled cijele sume, iznad platforme je bilo jos 15 ak metara drva, a ni okolno drvece nije bilo manje od 50 ak m. Ipak, pogled je bio fascinantan. Na zalost niti tu nismo primjetili znakove zivotinjskog svijeta.

Nakon iscrpljujuceg hodanja dzunglom osvjezili smo se na plazi na rijeci koja tece pored centra. Spazili smo tablu na kojoj pise "plaza" odmah prvi dan po dolasku ali smo iz nekog ralozga pretpostavili da to nije prava plaza za kupanje. Mladi engleski istrazivaci su nam otrkili tu, u stvari, odlicnu pijescanu plazu. Srecom tu takodjer nismo nasli nikakve divlje zivotinje. Kazem srecom jer smo ranije nedaleko od te plaze na obali rijeke uocili Monitor gustera dugog oko 2 m.

Zadnje jutro digli smo se jako rano, oko 5 sati, jer smo rezervirali voznju do jedne druge, puno manje, promatracnice kako bi vidjeli izlazak sunca. Voznja je bila ocekivano neugodna, ali srecom ne i predugacka. Ubrzo smo dosli do tornja od nekih 5 metara te na vrhu cekali izlazak zute kugle. Prizori su bili fantasticni. Kako je cijeli taj dio dzungle na povisenom brijegu oblaci cinilo se kao da dijelovi dzungle plove na oblacima. A boje koje je sunce rasipalo po horizontu bile su fenomenalne. Sasvim drukciji ugodjaj onome od dan ranije.

Za vrijeme dorucka par Engleza sa dalekozorima primijetili su orangutana u krosnji nedaleko kantine. Svi su se uzbudili, neki su pojurili skroz do tog dijela sume. Mi smo ostali promatrati sa terase. Englez nam je cak posudio dalekozor i bilo je stvarno interesantno promatrati te simpaticne zivotinje u prirodnom okruzenju. Medjutim nakon 20-ak minuta poziranja orangutani su odlucili nastaviti svojim putem, a mi smo ih ovaj puta odlucili pratiti. I dobro da jesmo jer smo uspjeli okinuti nekoliko vrlo dobrih fotografija.