Borneo - 3. dio

Prije nego nastavim sa avanturama sa Bornea, mala obavijest i objasnjenje za kasnjenje sa tekstovima. Naime od proslog sam tjedna uspjesno zaposlen i to na dva posla. Preko tjedna radim za Vedranovu firmu u osnovnim skolama, a subotom radim u jednom centru za ucenje gdje klincima predajem engleski kao vanskolsku aktivnost. A sada nastavak avanture:

Nakon visesatne, zanimljive voznje konacno smo stigli u Sandakan. Gradic je to na sjevernoistocnom dijelu Bornea iz kojega turisti odlaze u posjet Sepiloku - rezervatu za rehabilitaciju napustenih mladih orangutana te Turtle Island-u - otoku na koji kornjace redovno dolaze polagati jaja. Namjera nam je bila posjetiti obje destinacije, ali se ispostavilo da je posjet kornjacama malo skuplji nego smo ocekivali i postoji velika sanas da necmo vidjeti niti jednu kornjacu. Njihovo redovno polaganje jaja ipak nije sasvim redovno. Tako ce orangutani biti jedina atrakcija koju cemo posjetiti. Kao i ostali gradovi na Borneu i Sandakan je za nase pojmove zmazan. Ima dosta smeca po cesti, zgrade su stare i ocajno im treba obnova, stakori su velicine malih pasa, ali to je ovdje normalno i ljudi su sretni. Uostalom, malo kasnije ce se uspostaviti da ima i prljavije od prljavog, ali o tome malo kasnije.

Stigli smo u Sandakan negdje u popodnevnim satima. Unatoc losem snalazenju naseg vozaca u Sandakanu, pomocu naseg vjernog 'Lonely planet' vodica lako smo nasli zeljeno prenociste.. Vodic navodi ljubazno i vrlo informirano osoblje, vrlo povoljne cijene i veliki izbor filmova (?) za gledanje. Usli smo u hotel koji izvana podsjeca na lose "jednosatne" hotele iz losih americkih filmova. Na recepciji nas je, kao i u spomenutim filmovima, docekao stariji kineski gospodin u potkosulji sa cackalicom u ustima. Ali tu sve slicnosti sa filmovima niskog morala i budzeta prestaju. Cica je bio vrlo ozbljan i sluzben, ali srecom imao je slobodne dvije sobe. Na samo dva dana doduse, ali ionako smo planirali treci dan nastaviti dalje. Dok smo ga ispitivali o atrakcijama i prijevozu cinilo se kao da nema pitanja na koji cica nema odgovora. Znao je cak i udaljenosti medju pojedinim mjestima tocno u kilometar, koji bus vozi kamo i koliko traje i koliko kosta voznja. Cak nam je rekao da bi na voznji rijekom koju zelimo obaviti trebali vidjeti slona 100% i krokodila 50%. Majmuni i ptice se podrazumijevaju. Dok smo cavrljali s "tatom" (tako smo ga kasnije nazvali zbog strogog, ali fer pristupa) primijetili smo ogromnu vitrinu krcatu dvd-ima i to pazljivo kategoriziranim. Bilo je tamo akcijskih filmova, komedija, drama, filomva sa Steven Seagalom, Jean Claude Van Dammom i najzinimljivija kategorija filmova sa divovskim zivotinjama (Gigantic Animal Movies).

Pomalo iscrpljeni i umorni zurili smo u sobe kako bi se osvjezili. Sobe su bile pravo iznenadjenje. Mala sobica sa bracnim krevetom uredno slozenim. Namjestaj i pod odavali su starost hotela, ali zato je u kutu bio novi novcati LCD Samsung TV sa satelitiskim programima, ispod njega novi novcati Sony DVD player i u kutu na zidu novi Panasonic klima uredjaj. Odjednom je bilo jasno cemu filmovi. U glavi su nam se sukobljavali prizori vanjstine hotela sa ovim komadima tehnologije. Na zidovima su stajale jasne upute sto se smije i sto se ne smije u sobama. "Tata" toliko drzi do toga, da kada smo ga pozvali da nam nesto pokaze na klima uredjaju, odmah je primijetio bocu vode na krevetu i jasno, cak vrlo jasno, nam je rekao da je to prilicno nedopustivo.

Nakon sto smo se osvjezili i presvukli, otisli smo svi zajedno na veceru i pice. Kao i uvijek, i sada smo se vodili nasim vodicem, ali i tatinim savjetima za dobar provod. Zavrsili smo na rivi na kojoj se nalazi nekoliko restorana pa i jedan vrlo hvaljen u knjizici. Ispostavilo se da knjiga ne laze. Ugodno zavaljeni uz more, sa mjesecinom na pucini i cak ugodnom muzikom svih zanrova, pijuckali smo pivce i lizali sladoled od kukuruza i slatkog krumpira.

Po povratku u hotel iskoristili smo internet koji je "tata" omogucio na tri kompa na katu za sitnicu od 6 kn po satu. Nakon tocno sat vremena, nakon sto smo se javili doma i napravili zadnje provjere za neke od sljedecih destinacija posli smo na pocinak. Medjutim, "tata" nije dao u sobu dok nismo podmirili racun za internet. "You pay me know" rece. I platismo naravno i krenusmo prema sobi. Opet. "And your friends, too" zacusmo. I platismo i za njih. Nakon sto smo se pripremili za krevet shvatili smo da bi bila prava steta ne iskoristiti ogroman LCD TV u sobi i kako bi bilo krasno zaspati uz film. Izasao sam iz sobe da nam izaberem nesto prikladno. Cica je u medjuvremenu izbacio nekakvu dasku iz supe i prebacio ju preko stolaca ispred recepcije. Sada je lezao na tom improviziranom lezaju i masirao si lice kao da nije njegovo. Nije me cuo da sam stao pored njega i na moje pitanje da li jos mozemo uzeti film, odgovara kratko i jasno: "No! Too late!". Nije mi preostalo drugo nego da se okrenem na petama i podvijena repa vratim gospodji u krevet praznih ruku.

Sljedeci dan zaputili smo se ujutro u Sepilok. To je naziv i mjesto u kojem se nalazi Centar za rehabilitaciju mladih i napustenih orangutana. Zajedno sa jos hrpicom turista usli smo unutra promatrati njihovo redovno hranjenje. Sve je bilo prilicno zanimljivo i ocekivano udaljeno. Kada je hranjenje zavrsilo turisti su se uputili prema svojim busevima, a mi smo ostali jos malo prosetati okolo. Dok smo se pokusavali sakriti od kise koja je pocela, primijetili smo na jednoj grani sasvim nedaleko od nas, majmuna. Sjedio je na grani i pio vodu drzeci list na kisi i prinoseci ga potom ustima. Odjednom, poceo se kretati i sisao sasvim medju nas. Svi smo ustuknuli pred svakim njegovim pokretom ne znajuci tocno kako ce se ponasati, ali samo nas je prosao i nastavio svojim putem. Pratili smo ga koliko smo mogli, ali onda je nestao u drvecu. Slicno se ponovilo i za vrijeme popodnevnog hranjenja. Orangutani su dolazili na hraniliste, turisti su slikali. Sve uobicajeno. Vex i ja smo otisli napraviti krug ne bi li nasli jos stogod zanimljivo i naisli smo na jednog orangutana koji je na samom ulazu u park visio sa grane. Bilo je izuzetno zanimljivo biti tako blizu jednoj zivotinji koju sam prije toga vidjao samo uz Davida Attenborougha i slicne voditelje ranih dokumentarnih filmova. I bilo je nevjerojatno promatrati koliko su nam nalik.

Ubrzo je dosao kraj nasem posjetu Orangutanima te smo se vratili u hotel. "Tata" je i dalje bio u potkosulji, ali nekako raspolozeniji. Dok smo ga ponovno ispitivali o detaljima naseg daljnjeg puta saznali smo nekoliko zaniljivosti o njemu: 1. iako izgleda kao 50-godisnjak, "Tata" ima 72 godine, 2. ne da se slikati jer to skrcuje zivot - nece kaze zivjeti 100 g nego samo 95, 3. dojadila mu gospodja pa joj je otvorio restoran da bude zakupljena, 4. nije bio niti na jednom od mjesta na koja mi idemo, a o kojima zna sve, 5. zivi i radi u hotelu, spava u sobi u kojoj drzi i zalihe toalet papira i sredstava za ciscenje.

Sredili smo se i izasli opet na veceru na rivu. Ovaj smo put dosli malo ranije, a zadrzali smo se malo vise. Moram reci da je 'Tiger 'pivo sasvim nelose, a nargila koju smo sasvim slucajno otkrili dosta jaca od onoga na sto smo se navikli. U nargili je bio samo aromatizirani duhan (barem smo mi samo to trazili), ali nakon par dimova osmijeh mi se razvukao od usta do usta. A najbolje je sto smo to zadovoljstvo platili oko 15 kn. U Hong Kongu, za usporedbu, takve stvari kostaju oko 100 Kn. I tako se uz nargilu, pivicu i ribu sa rostilja priblizio kraj nasem boravku u Sandakanu.

Drugo jutro cim smo se probudili izasli smo iz sobe. Culi smo poznati "You pay me now" i podmirili racun.

Nakon dorucka uputili smo se prema sljedecoj stanici - mjestu Sukau gdje cemo obaviti voznju rijekom i promatranje zivotinja. "Tata" je obecao slonove i krokodile.