Borneo - 4 dio

Otisli smo iz Sandakana busom do raskrsca za Sukau. Na raskrscu se skupljaju prijevoznici koji onda voze dalje do konacnog odredista. Nakon uobicajenog pregovaranja postigli smo zeljenu cijenu i prilicno se komotno vozili skroz do malog sela Sukau. Ceste su na ovom dijelu Bornea iznenadjujuce dobre. I to ne samo po njihovim standardima.

Po dolasku u selo cekalo nas je par kilometara pjesacenja do malog konacista u kojem smo namjeravali odsjesti. Ali sreca nam se opet osmijehnula. Ovaj puta u obliku simpaticnog Buna u malom kricavom zelenom autu. Naime, ponudio se da nas besplatno odbaci do motela. Objerucke smo prihvatili neocekivanu ponudu i sjeli u auto. Za vrijeme kratke voznje saznali smo da nas vozac ima dvije kceri, ne moze hodati od prometne nesrece prije 6 godina (pedale u autu stiskao je stakom) i vlasnik je jedne od tri male trgovine u selu. Cinio nam se sasvim simpatican (kasnije ce nam njegova pomoc biti presudna). Bio je jako zahvalan na realno maloj napojnici. Odmah smo se dogovorili za sutrasnji prijevoz prema daljnjem odredistu.

Kad smo stigli u prenociste (sluzbeno Bed & Breakfast) docekala nas je simpaticna mlada dama. Pokazala nam je sobe i prije nego nam je servirala rucak lijepo i sa smijeskom izrecitirala sva pravila odsjedanja kod njih kao i raspored dogadjanja tj. voznji rijekom. Tijestenina sa jajem koju smo dobili za rucak bila je sasvim ukusna i sasvim dobrodosla. Odlicno okrijepljeni uputili smo se u setnju do sela. Udaljenost koju smo autom presli u 10ak minuta prepjesacili smo za sat vremena. Selo je bilo prazno sa tek pokojim djetetom koje pretrcava cestu poput suhog zbunja u vestern filmovima. Bili smo u potrazi za telefonom kako bi napravili zadnje provjere i rezervacije za smjestaj u istrazivackom centru u dzungli kamo smo namjeravali krenuti sljedeci dan. Telefon nije bilo moguce naci jer ga nitko u selu nema. Nema uopce niti telefonskog kabela. Svi se sluze mobitelom. Ali zato, kad nas je ulovio pljusak, sklonili smo se u maloj kucici usred sela i u njoj otkrili novo uredjeni kompjuter centar. Mala kucica sa dvije sobe skriva 20ak novih, odlicnih racunala sa internetom, printerom i svim popratnim priborom. Jedan od seljana ovdje odrzava nastavu za lokalnu djecu kako bi ih naucio koristiti racunala. I tako smo u selu u zabacenom dijelu Bornea koje nema niti telefona sve poslove obavili putem interneta. I to prilicno brzog interneta.

Po povratku nazad opustali smo se pred veceru. Uz redovnu veceru koja je ukljucena u cijenu odlucili smo se pocastiti pa smo narucili porciju skampa sa rostilja. Medjutim kad su isti dosli imali smo sto vidjeti. To nisu bili oni skampi koje mozemo kupiti smrznute u supermarketu sa repom velicine djetotovog malog noznog prsta. Ovo su bili ozbiljni kapitalci teske kategorije. U rangu sa famoznim i fantomskim Jadranskim skampima, ako ne i veci od njih. Bili su nam jako ukusan desert i inace finoj veceri. Siti i zadovoljenih nepaca ubrzo smo sjeli u camac i sa vodicem krenuli u nocnu voznju rijekom u potragu za divljim zivotinjama. Prisjecali smo se "tatinih" rijeci: "elephant 100%, crocodile 50%". U dva sata voznje, zahvaljujuci isklucivo oku sokolovom naseg vodica, vidjeli smo jedno krokodilovo oko koje je ubrzo zaronilo, jednu sovu, dva majmuna i tucet sarenih malih pticica. Sposobnost vodica da u ogromnim mracnim krosnjama spazi male, bojom kamuflirane zivotinje, zapanjujuca je.

No, ipak zadovoljni vidjenim vratili smo se u hotel i nakon partije bele krenuli na pocinak. Trebalo se rano dici za jutarnju voznju rijekom u zoru. Zakljucili smo kako sve zivotinje u zoru dolaze na pojilo pa cemo imati vise srece. A gdje ima zivlja na pojilu ima i krokodila koji u ovom kraju svijeta trebali biti prilicno veliki. U dva sata jutarnje voznje, osim lijepih slika izlaska sunca, vidjeli smo preko nekoliko majmuna, tucet malih sarenih pticica i tek nekoliko vecih ptica. "Tatini" slonovi i krokodili ostali su tek neostvarena zelja. No, upoznali smo Australca 'Vladu '(pravim imenom Harley) koji je na prvom ujedno i probnom godisnjem odmoru od kada je pokrenuo svoju malu marketinsku agenciju. Barem malo "egzotike".

Ubrzo je simpaticni Bun dosao u dogovoreno vrijeme da nas odbaci do Lahad Datu-a. Naseg sljedecg odredista iz kojega bi trebal upecati prijevoz za dzunglu. Na putu do LD-a iskrsnula je ideja da nas Bun odbaci od LD-a do dzungle. Tu relaciju potrebno je naime prijeci iskljucivo u terenskom vozilu, a on bas ima prijatelja koji posjeduje bas takvo vozilo. Ali kako nikada tu relaciju nije vozio pustio je nama da se raspitamo koliko to kosta pa ce se on prilagoditi cijeni.

Lahad Datu je bio iznenadjenje posebne vrste. Odsjeli smo u Tabbin Lodge-u, ali nakon prilicnog razmisljanja. Na kraju smo zakljucili da cemo ionako tu samo odspavati, a plahte su barem ciste. Usotalom za 60 kn po sobi ne moze niti biti Sheraton, ne?

Krenuli smo ubrzo u setnju gradom i naletili na Danca koji tu vodi dobrotvornu organizaciju koja djeci koja to inace ne bi mogla dobiti osigurava skolovanje gradnjom skola i dovodjenjem profesora. On je, majstor, cijelu obitelj doselio tu. Odista simpatican covjek puno nam je pomogao savjetima i kratkim opisom zivota. Njegova nam je zena cak, nakon sto potraga za prijevozom do dzungle nije urodila plodom, nazvala naseg Buna i dogovorila nam prijevoz za 30% manje nego sto sam istrazivacki centar, u kojem cemo odsjesti, nudi u vlastitoj organizaciji. Preporucili su nam svakako da prosecemo rivom i pojedemo nesto u tamosnjem restoranu.

Setnja rivom i cijelim gradom bila je "ocaravajuca". Tako prljavi grad nisam nigdje prije vidio. I ljudi su bili pomalo cudni. Imali smo dojam kao da tuda bijelci ne dolaze. Nikada. Svugdje smo bili atrakcija i po cijelom gradom svi su nam dovikivali: "Hello, friend! What are you doing?" razvlaceci osmijeh od uha do uha. Doduse nigdje nismo osjecali nikakvu opasnost, ali paznja koju smo privlacili bila je neobicna. Nakon kratkog gableca za vrijeme pljuska u jednom restoranu, otkrivanja internet caffe-a te setnje trznicom, konacno smo se, ipak pokisli, uputili prema restoranu. Na samoj "plazi", iznad vode cak je zracio nekom pozitivnom atmosferom. Medjutim, sa svjezim prizorima sa trznice u glavi te odvratnom plazom i morem punim smeca nismo se usudili naruciti bilo sto sto je nekad hodalo, letjelo ili plivali. "Rizu s povrcem, cetiri puta molim! I svjeze voce za desert!" - glasila je narudzba. I bilo je ukusno, mora se priznati.

Sljedece jutro, vozac je stigao tocno u dogovoreno vrijeme. I Bun je bio sa njim. Morao je doci da vidi svojim ocima kakva je voznja da bi ju mogo eventualno prodavati i kasnije. Saznali smo u medjuvremenu da, iako je invalid, ima 3 auta koja uglavnom voze drugi i od kojih zivi prevozeci uglavnom turiste. I odmah mala digresija, Toyota Hilux u kojoj smo se vozili na Borneu kosta 120 000 Kn, a cijene u Hrvatskoj pogledajte ovdje (gledajte double cab varijantu). Odnos je isti za sve marke i tipove.

Krenuli smo prema dzungli i ubrzo nakon desetak km stigli do rampe na ulasku u dzunglu. Vozac je pokazao dozvolu koju smo mu morali priskrbiti i vozili smo se u dzungli. Cesta kojom smo se vozili uglavnom sluzi ogromnim kamionima koji tuda svakodnevno voze tegleci ogromne trupce. Visak je to koji nastaje zbog krcenja dzungle kako bi se posadile plantaze palmi. Palmino je ulje jedan od najvecih malezijskih izvoznih proizvoda. Tih smo se 80 km vozali dva sata. I ako niste bili stvarno u voznji nekim brdima i sumama ne mogu vam docarati to iskustvo. Kao da jasete konja zatvoreni u kutiju sa ostrim rubovima.

No nakon napornih dva sata konacno smo stigli na odrediste i nakon malo raspitivanja na recepciji stigli smo konacno u barake u kojima cemo spavati. Nova avantura moze poceti...