Borneo - 2.dio

Dragi nas je cica odbacio do autobusne stanice, ljubazno pozdravio i bio iskreno iznenadjen kada smo mu dali napojnicu. Iako realno napojnica nije bila velika (protuvrijednost 30 kn) dragi je cica imao blagi izraz nevjerice.

Tako smo sada cekali na autobusnoj stanici ne znajuci tocno kada ce autobus proci, jer vozni red ovdje nije bas prevelika institucija. Takodjer nismo znali niti da li ce u njemu biti mjesta.Nakon sto smo 10-ak minuta pratili znatizeljne poglede iz prolazecih automobila (nevjerojatno koliko pick-upova ima ovdje) odlucili smo dici palac u nadi da nam netko mozda stane. I za ne povjerovati, prvi auto kojem smo "pokazali prst" je odlucio stati. Cica u nekakvom prastarom jednovolumenu bio je opak pregovarac. Nije htio cuti za manje od 60 RM-a. Mi smo nudili najvise 50. Odlucili smo ga pustiti da nastavi svojim putem i okusati srecu sa sljedecim kvazi taksistom. Medjutim, cim smo se okrenuli prema klupici na kojoj smo i proveli zadnjih 10-ak minuta, cica je osjetio kako mu pare cure iz ruku te je ipak pristao na tih 50 RM. Vrijedilo bi ovdje napomenuti kako se cica izvlacio na skupo gorivo, povratak nazad bez putnika i tome slicno. Gorivo na Borneu kosta cijelih 0,75 RM po litri. To izadje oko 1,10 Kn po litri. Da, istina je,1,10 Kn. Zvuci nevjerojatno, ali Malezija se ipak ponosi Petronas-om i bogata je naftom. Kasnije smo saznali da su i automobili otprilike upola jeftiniji nego u Hrvatskoj.

I tako nas je cica poveo u svom vozilu sa znackom Ferrarija na kontrolnoj ploci prema Kota Beludu. Ta destinacija nije bila u nasim originalnim planovima, ali nas je nas domacin sa pocetka price uputio tamo kako bi si skratili i pojeftinili putovanje.

Nakon par sati skoro ugodne voznje (curke su, kao i obicno na ovom putovanju, malo i odspavale) te izbjegavanja krava po cesti pred selom, Schumacher nas je izbacio kod "autobusnog kolodvora". Tu nas je, prema uputama, trebao docekati cijeli naramak autobusa i taksija koji voze po cijelom Borneu. Medjutim, nije nas docekalo nista. Samo selo puno lokalnih ljudi koji kao da inace ne vide puno bijelaca. Na upit o lokaciji busa sa Sandakan (nase sljedece odrediste) svi se podsmjehuju i govore: "KK. Only KK". Tu smo informaciju primili sa nevjericom i blagim uzasom. KK je naime kratica za Kota Kinabalu - grad iz kojeg smo krenuli prvog dana u Borneu i u koji smo se mislili vratiti prije nego nas je dragi cica uputio prema ovamo. Povratak u KK bi znacio dodatnih 4-5 sati voznje te kao takvo nije dolazilo u obzir.

Nakon 15-ak minuta potrage uspjeli smo pronaci trazenu 'Shell' benzinsku pumpu i iza nje nekoliko taksija sa jako ambicioznim i energicnim vozacima. Ali niti jedan od njih nije htio niti cuti za Sandakan. Uglavnom se sve vrtilo oko KK-a. I tako dok smo mi medju sobom razgovarali sto cemo i kako cemo, oko nas se skupila grupica ljudi sve uglavnom vozaci. Svi su bili jako dragi i samo su nam se smjeskali. Uglavnom zbog toga jer su, prema nasem iskustvu, svi ljudi na Borneu jednostavno dragi i dobri i zele pomoci, ali i zbog toga sto ne govore ni slova engleskog. Ali uskoro se medju njima izdvoji jedan, ocito svetski covek, koje je, opet ocito, vec i prije tog ljepog proljetnog dana, vidio vise od 4 bijelca te pokupio koju rijec anglestine.

Uspjeli smo, nakon malo muke, uvjeriti naseg novog prijatelja kako nema razloga da nas netko ne vozi do Sandakana iako to inace ne radi. "Ceste postoje i aute imate", tvrdili smo. Samo je pitanje cijene. Slozio se i bubnuo: "It is 500 km, so we charge 500 RM". Otvorili smo mu Lonely planet vodic u kojem jasno pise udaljenost: Kota Belud - Sandakan = 338 km. Nasmijao se i kaze: "Yes, 338 km. That is 400 RM". I nama se razvukao osmijeh preko usta. Nasa prijedlog je bio 300RM. U to se pojavio jedan od mnogih iz skupine, navodno frend naseg "Engleza" i ponudio 350RM za zeljeno putovanje. Bio je fino sredjen - roza suljica, fine hlacke, spic papak od krokodilske koze, TopGun cvike...Nije ga uznemiravalo sto je vani 40 stupnjeva. Bio je to skoro prihvatljiv prijedlog. Uostalom, sunce je vec cinilo svoje. Bili smo zedni i gladni, i vec pomalo iscrpljeni. Nakon par minuta vjecanja i jos malo pregovaranja prihvatili smo tu cijenu.

Kad nas je "Frajer" odveo do svog auta (jednovolumen naravno, ali fino ocuvan, skoro k'o nov, bez klime...) Vex i ja smo otisli do ducana po osvjezenje a cure su ostale sa ekipom i zadatkom da spuste cijenu na 320RM. I ne budi lud, zensko cavrljanje i lokalna ocaranost plavusama urodila je plodom. Konacna cijena 320 RM.
Sjeli smo u srebrnu pilu i krenuli. Nakon pola sata bili smo skroz na pocetku od kuda smo i krenuli. Toliko nam je naime trebalo da majstor natanka gorivo i kupi rezervnu gumu. Ali, konacno smo krenuli na trosatnu voznju do Sandakana. Voznja je bila sasvim ugodna. Nije bilo dodatnih putnika, sjedala su bila sasvim ugodna, a i vozac nije bio los. Nije bez razloga on jedini u selu sa cipelama od krokodilske koze. Najzanimljiviji dio voznje bio je stajanje na jednoj benzinskoj stanici da bi ohladili kocnice. To nije bilo stoga sto je nas vozac toliko savjestan i pedantan vec zbog toga sto je tokom voznje imao problema sa kocenjem i auto je ostavljao trag dima iza sebe. Nakon sto je kocnice zalio ogromnim kolicinama hladne vode ocekivali smo da ce nastaviti umjerenim tempom dalje kako ne bi riskirao ponovno zagrijavanje kocnica. Ali nas je Ayrton Senna odvalio po gasu kao da nas je ukrao i kao da sa kocnicama nikada nista nije bilo. I nakon sveukupno 6 sati stigli smo na odrediste. Primijetili ste, vjerojatno, kako se odjednom nase trosatno putovanje pretvorilo u 6 sati na cesti. To je tu naime normalno. Sat, dva ili tri. To su sitnice oko kojih se ne treba uznemiravati. Poznati otocki pristup zivotu. No, glavno je da smo ipak stigli. Zivi, zdravi i unutar budzeta. Gradic Sandakan biti ce nam privremeni dom sljedecih dva dana i polaziste za neke od mnogih atrakcija koje Borneo pruza.