Dan zhvalnosti i ostalo

Evo i jos jednog neredovnog i rijetkog unosa u ovaj malo posrnuli blog!

Nedavno je bio americki Dan zahvalnosti koji smo i mi proslavili u vrlo mijesanom drustvu ali u organizaciji nekolicine amerikanaca. U drustvu je bilo 3 Hrvata, 2 Sri Lankancana, 1 Australac, 1 Engleskinja i 5 Amerikanaca. Svi smo se skupili za tradicionalnu veceru koju amerikanci tom prigodom klopaju, a to je, naravno, purica.

Svatko je bio zaduzen za nabavku dijela cjelokupne gozbe. Na stolu se nasla odlicno pecena purica, punjenje za puricu (stuffing), "pita" od slatkog krumpira sa sljezovim kolacicima (iako ne lici uopce na pitu i unatoc tome sto je izrazito slatka jede se kao prilog uz pticurinu), pire krumpir, grasak, slozenac od mahuna, tradicinalni umak od pecenja (iliti "gravy" iliti "fuj!"), nekoliko razlicitih sireva za predjelo, masline (cak i hrvatske masline "Trenton" koje su bile pravi hit), te za desert domaca pita od bundeve, kupovna pita od jabuka te nasa (Anina i moja) pita od cokolade. Naravno, preko nekoliko boca vina te kartona piva pomoglo je da sve glatko klizi niz grlo. Nekim je stavkama jelovnika trebala znacajna alkoholna pomoc da klizne, jerbo nisu bile bas najukusnije.

Cokoladna je pita bila pravi hit te veceri. Mnogi su bili iznenadjeni da smo je napravili sami od nule, a posebno im se svidjelo hrskavo tijesto. Nisam im htio pokvariti dozivljaj sa otkricem da u tijestu hrska nerastopljeni secer (s obzirom da se ovdje secer moze kupiti u nekoliko finoca mljevenja, ja sam naravno na brzinu kupio krivu varijantu) te da se taj cudni okus tijesta moze zahvaliti losem "organskom" brasnu te nedostatku jaja. Kolac je radjen pod blagim pritiskom i sa vremenskom stiskom vecer prije zbog dugotrajne potrage za odredjenim receptom koji nikada nije nadjen. Tek kada je vec "gotovi" kolac bio u fazi hladjenja primijetilo se da je broj jaja u frizideru iznenadjujuce prekomjeran. Srecom, "istrenirana i iskusna" nepca svih prisutnih nisu primijetili nedostatke. Ili su bili prepristojni da bi komentirali. Cak su i repete nekako izdrzali.

Sve u svemu vecer je bila vrlo ugodna, uljepsana novim poznanstvima i sa dosta smijeha. Cak smo i naucili porijeklo i povijest tog najamerikanskijeg od svih blagdana:

Davno, davno kada su prvi doseljenici navalili iz Engleske na istocnu obalu Sjedinjenih Kolonija, iako sretni sto konacno mogu prakticirati svoju, na otoku zabranjenu, religiju, uzgajanje voca, povrca i zitarica na novoj nepoznatoj zemlji predstavljalo je veliki problem. Srecom tu su bili "okrutni" Indijanci (tj. izvorni Amerikanci) koji su dosljake naucili kako se lokalna zemlja obradjuje, pokazali su im krumpir, kukuruz i slicno. Doseljenicka se sreca iz temelja okrenula i poceo je prosperitet. U znak zahvalnosti za nesebicnu pomoc krenula je tradicija Dana zahvalnosti. Takodjer, kako bi im stvarno pokazali koliko im je stalo upoznali su Indijance sa generalom Custerom i istrijebili ih. To su ti doseljenici, das im prst, a oni te izbrisu sa lica zemlje. I jos naprave blagdan od toga.

Barem su ovi Amerikanci s kojima smo proveli vecer bili vrlo ugodno i zabavno drustvo. Nazalost nije se previse ruzilo jerbo je sutradan bila normalna radna subota, a ne bi bilo zgodno da ucim djecu engleski sa mirisom Carlsberga.

U medjuvremenu, ispostavilo se da i Hong Kong ima svoju verziju nase Marine Matulovic Dropulic. Naime, taman oko Dana zahvalnosti, na vratima svih prizemnih terasa u susjedstvu osvanule su neke sluzbene obavijesti jednog od vladinih tijela i ureda o nepravilnosti svih terasa (malih dvorista) sa nekim crtezima oznacenim crvenom bojom. S obzirom da mi ionako zivimo u tudjem stanu, a nemamo niti terasu, nismo tocno znali na sto se te obavijesti odnose i sto podrazumijevaju. Pretpostavljali smo da je potrebno raskrciti zbunje i dzunglu koja se stvorila na blagoj padini ispred naseg reda kuca. Naravno, svaka je pretpostavka majka svih zajeba. Ovaj put mi, srecom, nismo bili na meti tih zajeba, ali jesu sve terase u nasoj ulici. Svaki dan kad bi se vratili doma sa posla jos je jedna terasa bila ogoljena i bez zidova. Bez milosti i bez mogucnosti pomilovanja, sve do jedne ograde na sve do jednoj terasi u ulici nestaju. Jedino sto vlasnici mogu napraviti je pomoci radnicima kako ne bi ostavili ruglo iza sebe.

Nas prvi susjed izgubio je zidanu ogradu koje je tek postavio prije koji mjesec kad je preuredio cijelu kucu. U tu je ogradu ugradio i lijepo skupo osvjetljenje i lijepa, jako skupa, staklena vrata. Ostale su mu samo lampe sa elektricnim instalacijama te postanski sanducic koji se sada vijori na vjetru.

Kad kineska cizma gazi, iako nije jos ona partijska, nema pardona. Svi dobivaju po guzici.