Borneo - 1. dio

Kada vam se, po dolasku sa godisnjeg odmora, tijelo konacno opusti mozete znati kakav vam je GO bio. Ako se osjecate malo usporeni, ali zdravi i mozda koju kilicu deblji, onda ste se dobrano odmorili i nemate razloga prigovarati po povratku na posao. No, ako ste se poceli razbolijevati poput mene, vjerojatno znaci da je GO bio sve samo ne odmor. Jer se tijelo nakon silnih uzbudjenja jednostavno preda i kaze: "eto vam bakterije, pizda vam strinina, cekali ste...eto vam".

Tocno se to dogodilo i meni. Bili smo 12 dana na sjevernom dijelu Bornea (malezijska drzava Sabah) i prosli smo toliko toga da je prehlada po povratku bila sasvim normalna. Bilo je to uzbudljivih i jako ineresantnih 12 dana, nimalo nalik nasim uobicajenim ljetovanjima, kojih iskreno bas nije niti bilo previse.

Do Bornea smo letili iz Hong Konga preko Kuala Lumpura sa AirAsia (nisko budzetna kompanija). U Kota Kinabalu smo stigli rano ujutro te nakon kratke setnje i rucka krenuli traziti prijevoz prema Kudatu na sjevernoj tocci otoka. U blizini toga gradica se nalaze tradicionalne kuce tzv. longhouses u kojima turisti borave na stari tradicionalni nacin sa obiteljima koje u tim kucama i zive. Tu smo se i upoznali sa funnkcioniranjem prijevoza na Borneu. Naime, busevi voze skoro posvuda, ali samo u jutarnjim satima i ne bas posve prema voznom redu. Ali, zato su tu taksiji svih velicina i oblika sa kojima se cijena moze dogovarati ovisno o udaljenosti i broju osoba. Tu smo uspjeli dogovoriti razumnu cijenu za prijevoz direktno do kuca u kojima cemo odsjesti (da smo isli sa busom morali bi pjesaciti nekih 4 km). Taman kada smo se udobno smjestili u vozilo (nekakav jednovolumen) i pripremili na sljedeca dva sata voznje po ne bas dobrim cestama, vozac i njegov partner su odlucili pokupiti jos par putnika. Taj dio nije bio dogovoren, ali na godisnjem smo, ne? Nema nervoze. Na kraju nas se devet vozilo (plus dva vozaca) u tom malom autu, stisnuti poput sardina.

No, konacno smo stigli na odrediste, iako uz jos malo natezanja oko tocne cijene i tocnog mjesta iskrcavanja. Po dolasku docekao nas je jedan od domacina. Uputio nas je prema lijepoj drvenoj kuci gdje nam je jedna zena pripremila krevete. Nakon toga, ostali smo potpuno sami. Nigdje nikoga. Inace poznato turisticko boraviste zjapilo je potpuno prazno. Nakon sto smo se malo osvjezili, krenuli smo u setnju ne bi li nasli malo zivota u blizini. Ali nigdje nikoga nije bilo. Vratili smo se u kucu pomalo zbunjeni. No, nakon malo cekanja koje smo proveli slikajuci kucu i okolis, vratio se ljubazni cica koji nas je docekao. Objasnio nam je kako su bas taj dan imali sprovod pa je cijelo selo moralo ici.

Ubrzo smo dobili i veceru koja je bila jako ukusna i obilna. Na menu-u je bila riza, par vrsta kuhanog povrca, riba sa zara i piletina u umaku. Odlicno.

Nakon vecere sve je opet malo utihnulo. Bas krasan pocetak puta, mislili smo. Dodjemo u turisticku atrakciju, a tamo niti turista niti atrakcije. Medjutim, uskoro se ispostavilo da je dobro sto smo bili jedini turisti tamo. Pojavilo se naime skoro cijelo selo ubrzo i priredilo nam privatni show. Zene su se obukle u tradicionalne nosnje. Cak su i Anu i Ines obukle u isto, te su nam prikazali tradicionalni ples praceni muzikom sa tradicionalnih gongova i necega nalik mandolini. Sve su nas ukljucili u ples i igre koje su uslijedile.

S obzirom da muskarci ne plesu, tako nismo niti Vedran niti ja, ali smo svi isprobali njihovu tradicionalnu igru. Cetvero ljudi drze ukupno 4 velika bambusova stapa i udaraju njima u ritmu po dva lezeca stapa sireci ih i skupljajuci dok "igraci" skakucu izmedju njih pazeci da im se stapovi ne poklope po nogama. Naravno ritam se konstantno ubrzava i igra traje dok neko konacno ne dobije po nogama. A to boli. Jako. Taman kada smo mislili da se vecer blizi kraju nakon ukusne vecere, plesa i igara nas jako ljubazni domacin dosao nam je pokazati jos jednu tradicionalnu igru. Ustvari to nije bila toliko igra koliko prakticna zagonetka. Najjednostavnije, radi se o dvije spage i tri drvena, nazovimo ih gumba, koji su isprepleteni na nacin da kroz jedini crni gumb prolaze obadvije spage, a kroz dva svijetla gumba prolazi po jedna, naravno, razlicita spaga. Nekada davno od svih dosljaka se trazilo da rijese tu zagonetku kako bi zavrijedili boravak u kuci. Ukoliko to nisu uspjeli i to u prilicno kratkom roku od desetak minuta, ne samo da im boravak nije bio dozvoljen nego su im ljubazni domacini skidali glavu s ramena. Srecom ta je tradicija ostala jos samo u glavama najstarijih seljana u obliku prica. Kazem srecom jer mi tu zagonetkicu rijesili tek nakon pola sata mucenja i to uz spore i detaljne upute naseg domacina.

Kada smo konacno uspjesno rijesili teski problem koji ovdje i djeca rjesavaju u manje od deset minuta, domacini su se ljubazno povuklli u svoje odaje i rekli laku noc. I mi smo nakon cijelog dana putovanja i uzbudljive vecere vec osjecali umor. Obavio nas je mrkli mrak i vec smo zagazili duboko u noc. Tako smo barem vjerovali. Bilo je jedva deset sati. Nasi moderni obicaji nam govore da je jos prerano za krevet. Tko je vidio tako rano ici leci i to jos na godisnjem odmoru. Ali preko 6 sati leta, 6 sati cekanja na aerodormu u Kuala Lumpuru bez mogucnosti spavanja te na kraju tijesan taxi i bogata vecer ucinili su svoje. Uostalom sutradan imamo rani pocetak dana. Moramo hvatati prijevoze i nastaviti sa putovanjem.

Jutro je svarno pocelo rano. Domacini su se poceli dizati i prije sest sati. Mi smo bili na nogama oko, za nas jos uvijek ranih, 7.30. I, kao u najboljim hotelima, dorucak nas je cekao spreman. Neocekivano, ukusan dorucak dapace. Razna przena punjena peciva i kuhana jaja. I sto je jos bolje i jos manje ocekivano - kava. Prilicno fina i ukusna kava i caj. Prekrasan kraj odlicnog iskustva i ujedno i odlican pocetak dana. Taman ono sto nam treba za nastavak avanture.

Nakon jos malo uzivanja i setnje po okolnoj prirodi, ubrzo smo spakirali ruksake i nastavili put. Ljubaznost domacina nije stala niti nakon sto smo platili i sluzbeno prestali biti gostima. S obzirom da je od kuce do glavne ceste nekih 4 km, umjesto da pjesacimo sat vremena, ljubazni nas je cica odbacio ne samo do glavne ceste nego skroz do autobusne stanice koja je jos par stotina metara nize. Odlicno.

Uskoro stize i nastavak NEVJEROVATNIH AVANTURA NA DRUGOM KRAJU SVIJETA.