Sri Lanka - izvjestaj

 Praznik je rada i idealno vrijeme da malo nadoknadim sve o cemu smo propustili pisati u zadnjih par mjeseci. Evo tih par mjeseci u kratko:
    Nakon proslave Bozica i Nove Godine u drustvu prijatelja, prosla su cak tri tjedna do naseg puta na Filipine. O tome se putu nema sto puno pisati jer smo ga proveli bas kako smo i planirali: ne radeci nista osim seljakanja izmedju sobe, restorana i plaze. Moze se reci da smo bili zadovoljni smjestajem u vlasnistvu jednog francuza. Uzivali smo vozikajuci se na motoru okolo naokolo, more je bilo fantasticno i nasli smo odlican talijanski restoran u koji smo se vracali preko nekoliko puta s obzirom da je ponuda ostale hrane bila prilicno slicna jadranskoj ponudi - sve iz mora na rostilju i na isti nacin.
  Po povratku iz Filipina nije bilo nikakvih uzbudjenja skroz do Uskrsa. Oboje smo radili normalnim tempom. Ana je imala pune ruke posla sa faksom dok je moju energiju i vrijeme okupirao trening i ucenje voznje motora. Taman prije Uskrsa i naseg puta na Sri Lanku, doduse, sve smo to rijesili. Ana je predala sve radove koje je trebala na faksu rijesiti. Ja sam natukao dovoljno treninga da mogu bezbrizno lutati zemljom zacina, a i polozio sam vozacki ispit. Karte su bile u dzepu, novac je bio promijenjen i torbe su bile spremne. Prvog travnja bili smo na aerodromu.

kokice zanimacija

tuk tuk

Sletili smo na Colombo medjunarodni aerodrom drugog travnja u rano jutarnjim satima. Odlucili smo sasvim prekociti posjet Colombu jer smo otkrili da sa nasim budzetom ne bi mogli priustiti spavanje niti u rupetini. Tako smo nakon dva leta od po 4 sata sa pet sati cekanja u Kuala Lumpuru odlucili otici direktno na kolodvor pa vlakom dalje u brdoviti kraj. Autobus od zracne luke do kolodvora je besplatan i krenuo je mozda 10 min nakon sto smo se mi ukrcali. Voljeli bi doduse da nam je netko rekao da trebamo prijeci vise od 40 km, sto u tom busu i sa tim ludim nacinom ponasanja u prometu nije nikako brzo niti previse ugodno. No nakon sat i pol stigli smo i do kolodvora.  Nasa je sreca da nije puno ostalo do polaska vlaka i karata je bilo dovoljno. Najzanimljivije je sto smo za dvije karte za 6-satnu voznju platili cca 2 americka dolara iliti oko 10 kn. Vjerojatno si za te novce zamisljate one stare vlakove u Indiji sa kojih ljudi vise drzeci se brkom za hrdju. Situacija je sasvim suprotna. Vlakovi su cisti i sasvim ugodni. Nisu, naravno, na razini europskih standarda, ali sasvim zadovoljavajuce, pogotovo za tu cijenu.

Voznja je bila naporna, s obzirom da nismo uopce spavali prethodnu noc, ali istovremeno i ugodna. Ljudi su svi bili simpaticni i pristojni, a krajolik je bio fantastican. Do naseg dolaska u hotel u Kandy-u bili smo na putu tocno 24 sata. Otprilike smo i znali sto nas ocekuje pa smo taj hotel rezervirali (jedini koji smo rezervirali) unaprijed. 10 minutni prijevoz od kolodvora do hotela tuk-tukom je bio i skuplji nego voznja vlakom.

plantaze caja u sumrak

Kandy je smjesten u sredisnjoj Sri Lanki i sagradjen oko velikog jezera. Proveli smo tu dva dana s time da smo drugi dan spavali u drugom jeftinijem hotelu (citaj prenocistu) kod jedne jako drage obitelji gdje smo sreli i skupinu od 4 djevojke iz Hrvatske. Odavdje smo isli i na nas prvi izlet koji je ukljucivao posjet Sirotistu za slonove, Zacinskom vrtu, Tvornici caja... Sirotiste za slonove bila je najbolja destinacija jer pruza nekaj konkretno za lovu koja se placa. Malo edukacije, puno slonova od kojih je vecina nevezana, slobodno se krece i lijepo pozira. Nekolicina je jadnika ipak dosla tamo ozlijedjena ili slijepa. Zacinski vrt je samo necije dvoriste u kojem se u stvari prodaje ideja Ayurvede te kreme, ulja i masti s time povezane. Tvornica caja je bas to - tvornica. Naucili smo kako ide proces prerade crnog caja i nista vise.

beracica caja

pogled sa malog Adamovog Vrha

Iz Kandy-a smo se, opet vlakom, uputili dalje unutar brdovitog djela Sri Lanke prema Elli. Ella je prekrasno mjesto smjesteno duboko medju brdima i okruzeno nepreglednim plantazama caja zbog kojih smo tu i dosli. Proveli smo tu jednu noc i dva dana setajuci okolo i uzivajuci u krajoliku. Iako je bilo prekrasno, samo mjesto nije bas veliko i nema bas puno, tocnije ista drugo, za raditi  nego besciljno lutati satima. Drugog dana naseg boravka u Elli uspeli smo se na Mali Adamov Vrh. Vidikovac je to na vrhu najviseg brda sa kojega se pruza prekrasan pogled na cijelo podrucje, pa cak i daleko na jug Sri Lanke zahvaljujuci lijepom vremenu i dobroj vidljivosti. Ime je dobilo prema pravom Adamovom Vrhu visokom preko 2000 m koji je pak ime dobio prema vjerovanju da ja bas tu Adam prvi put krocio na zemlju.

zora - vrijeme polaska na safari

Medjutim, nakon posjeta tom vrhu i jos jednom bezimenom slapu nije nam puno ostalo nego pojesti jos jedan vrlo ukusan rucak i uputiti se dalje na jug. Cekali smo autobus na stanici i spremali se za naporan visesatni put sa nekoliko presjedanja kada se ni od kuda pojavio jedan momak sa ocem u autu i izjasnio kako ionako idu u nasem smjeru pa ako bi im se pridruzili uzeli bi nam tek za gorivo. Isprva, kao i obicno, bili smo uvjereni da je neka provala u igri, ali nekako se momak cinio ok, a i nije nam se nikako dalo drondati nekih 4-6 sati pa smo pristali. Ispostavilo se da je to bio odlican izbor. Obojica su bili vrlo dragi, otac je vozio odlicno i presli smo put za nekih sat i pol. Sto je jos bolje imali su svoj hotelcic bas po nasem budzetu pa smo kod njih i odsjeli dvije noci. Bili su odlicni domacini, pogotovo Thillina koji je svim srcem u tom poslu i stvarno se dobro brinuo o nama. Mjesto se zove Tissamaharama i sluzi kao polaziste za safari u Yala Nacionalnom Parku zbog kojega smo i mi dosli tamo.

Thillina

leopardova glava

Na safari smo krenuli u praskozorje i cekalo nas je 7 sati vozikanja u dzipu i trazenja zivotinja. Vozac je bio ok i vecinom smo gledali kako mnostvo ptica, par krokodila, par slonova i niz gustera provodi vrijeme. Potom se nas vozac uspio zaglaviti u bari. Bez sajle, lopate ili bilo cega drugoga nismo se mogli niti mrdnuti. Srecom uspjeo je dozvati vozaca jednog drugog dzipa s kojim smo malo prije toga buljili u grmlje u kojem se skrivao leopard. Presli smo u to drugo vozilo te sa simpaticnom grupicom Engleza proveli ostatak dana. S obzirom da su Englezi platili vodica za cijeli dan, a mi samo za pola dana, morali smo se rastati sa njima te cekati treceg vozaca da nas odbaci nazad do mjesta i naseg hotela. Po zavrsetku cijeog tog procesa bili smo iscrpljeni i jako zeljni tusa. Sve u svemu ostanak u Tissi kod Thiline i njegove obitelji bio je vise nego ugodan.

kolci bez ribara

negdje kod Unawatune

Dan poslije uputili smo se prema plazama na jugu Sri Lanke. Dva su razloga zbog kojega smo htjeli do plaze. Prije svega, htjeli smo uzivati u suncu i moru i odmoriti se prije nego se vratimo u Hong Kong. Drugi razlog je zelja da uslikamo famozne ribice koji pecaju ribu stojeci na kolcima. Izasli smo u Unawatuni koju su svi nahvalili kao odlicno mjesto za odmor i uzivanciju. Plan je bio ostati tamo 3-4 dana prije odlaska prema Colombu. Medjutim, kuca u kojoj smo spavali, a koju smo nasli prema preporukama sa interneta, bila je prilicno razocaravajuca kao i sve druge u okolici koje smo vidjeli. A niti samo mjesto nije nas posebno zadivilo, sto samo po sebi nije strasno, ali nije nam se uopce svidjelo. Umjesto planiranih 3-4 dana ostali smo tamo tek 1 noc. Prije nego smo otisli dalje, skoknuli smo do plaze na kojoj navodno borave i pecaju ti famozni ribari. Po dolasku na plazu odmah smo uocili kolce u vodi i ribari su odmah uocili nas i zasuli nas pitanjima jesmo li ih dosli slikati. Odgovorili smo kako jesmo na sto su oni stali traziti da im platimo. S obzirom da se nisu bas slozili s mojim elokventnim, iako prema nekima vulgarnom, odgovoru, kako to izgleda kad ljudi pecaju sa kolaca mozete pogledati ovdje.

Hikkaduwa Beach

Galle Fort

Nakon Unawatune uputili smo se u Galle Fort. Galle je gradic nekoliko km sjevernije od Unawatune a Galle Fort je njegov stari zidom ogradjeni dio u kojem smo mi i odsjeli. Uvtrdjeni grad odise europskim utjecajim koje su ovdje za sobom ostavili Engleski, Nizozemski i drugi kolonijallisti. Miran i tih, Galle je pruzio odlican odmor kroz cijela dva dana koliko smo tamo odsjeli. Vlasnik kuce u kojoj smo spavali cak nas je uputio u sicusan lokalan restorancic u kojem smo naisli na predivne srdacne ljude i nevjerojatno jeftinu i ukusnu lokalnu hranu koju smo zavoljeli jos tu u Hong Kongu.

zalazak sunca u Hikkaduwi

Kako je odmor u Galleu bio pomalo i dosadan, zazeljeli smo se prave plaze pa smo otisli do Hikkaduwe. Nakon duge potrage za kucom u kojoj smo htjeli odsjesti i cjenkanja za vlasnicom konacno smo bacili torbe u sobu i otrcali drito u more koje je bilo 50 m pjeska udaljeno od kuce. Plaza je fenomenalan, kilometrima dugacak, pjescani komad obale u indijskom oceanu sa povremeno divljim dvometarskim valovima. Restoran ispred kuce sa natkrivenim, cvrstim, drvenim lezaljkama na plazi. Odlicno! Sve do trenutka kada smo jeduci rucak naculi informaciju o potresu u Indoneziji i upozorenju o cunamiju. U trenutku nevjerice promatrali smo taj indijski ocean i odbacivali to kao nemoguce dok nas ozbiljnost situacije nije osvijestila. Prestali smo promatrati ocean s nevjericom i sada smo ga promatrali sa strahom i zbunjenoscu. Ljudi pricaju da u trenutcima neizbjezne opasnosti kroz glavu prolaze slike zivota i dragih ljudi. Seru govna. Ovako su se stvari otprilike odvijale u mojoj glavi:

    Kud sad da idemo u p... m......? Idemo u Colombo! Uzet cemo taxi i odmah na aerodrom! Jebo ih rucak, nek si ga plate sami. Koliko me kosta nova karta? Boli me k.... Idemo odmah. NE! Trebamo ici prema brdima. A di su brda u p.... m....oj! Kaj Ana? Strah te? I mene...J...m mu Sri Lanku...

pravi muskarci nose Sarong

domacini za vrijeme cunamija

Nakon te prve sekunde misli su se polako pocele sabirati. U istom trenu po nas je dosla i vlasnica kuce te nas spakirane odbacila do kuce svoje sestre 2 km prema unutrasnjosti. Tamo smo bili navodno sigurni jer niti 2004 cunami nije dosao do njih. Ali tamo je pak bio problem sto vise nismo imali interneta. Vise nismo mogli imati informacije o tome sto se dogadja, ali nismo niti mogli javiti obiteljima gdje smo i sto se dogadja. Srecom obitelj kod koje smo bili smjesteni je bila jako gostoljubiva i draga. Druzili su se sa nama i napravili nam veceru. Do tog vremena je vec vlada objavila da je opasnost prestala i da se svi mogu vratiti kucama. Njihov sin, koji je radio u Galle-u, je morao pjesacti 18 km do kuce.

Prospavali smo tu noc sasvim ugodno nakon sto nam je pao ogroman kamen sa srca te smo se odmah ujutro zahvalili na gostorpimstvu te uputili prema nasoj zadnjoj stanici. Nakon nekoliko sati voznje busom i vlakom stigli smo u Negombo. Ovo smo mjesto izabrali iz jednog jedinog razloga. Najblize je mjesto do aerodroma. Vise od toga se o tom mjestu zaista nema reci. Takodjer je na moru i ima plazu ali je ta plaza neodrzavana i zmazana. U gradu ionako nema nikakve ponude i jos je ta dva dana bila njihova Nova Godina tako da je vecina restorana bila zatvorena.

Kineska cetvrt u Kuala Lumpuru

Ubrzo je uslijedio povratak preko Kuala Lumpura u kojem smo ovaj puta prespavali noc i iskoristili priliku da poslikamo Petronas tornjeve i kinesku cetvrt u kojoj smo spavali.

Povratak u Hong Kong bio je vrlo dobrodosao. Prije svega jer je lijepo biti kuci, ali i zbog toga sto smo nakon dva tjedna hranjenja uglavnomm vegeterijanskom hranom bili jako jako zeljni dobrog komada mesa.
Dobro ja sam htjeo mesa. Janjecu burger sjeo mi je kao budali samar. Ana se zadovoljila sa manje mesojednom opcijom.

 Naravno, cinjenica da smo prosli cijel Sri Lanku bez probavnih tegoba ocito nije bas dobro sjela sudbini ili svemirskoj ravnotezi ili kojecemu pa sam ja od tog popodneva kojeg smo se vratili sljedeci tjedan proveo sa temperaturom i trceci na WC. Bez mesa. Bez ikakve konkretnije hrane od tosta i rize. Ali to je vec za sljedeci blog.

Ukoliko jos niste a hjteli bi vidjeti sve fotke evo linkovi:

Picasa - https://picasaweb.google.com/115197844010469567092/SriLankaEaster2012?authkey=Gv1sRgCN_a9PDx99nzRw

A mozete ih naci i na facebook-u.