Anina promocija

Danas je Ana imala promociju za postdiplomski studij koji je uspjesno zavrsila ljetos. Fotke si pogledajte tu:

http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151230161257114.492233.820762113&type=1&l=8ba6e2b659

Noc vjestica i to

evo par fotki sa Noci vjestica u mojoj skoli:

moji klinci: Ashton (Power Ranger), Bob (policajac), Tanya (vjestica)

Megan (princeza) i Tanya

Drakula, Tanya i Vicki (su-razrednica)

stenge u skoli

Drakula i najsadje blizanke u skoli, Cheerie i Genie

ovo je bio ulaz u kucu strave, klinci su morali uci kroz usta u mrkli mrak gdje su nastavnici lijecili frustracije

Vec par puta sam se okusao i u daskanju na vodi (varijanta sa jedrom). Dosta zabavno iskustvo iako mi uopce ne ide. Nakon dva pokusaja mogu na daski za petogodisnje curice jedriti niz vjetar. Uz vjetar hodam vuceci dasku za sobom. Malo po malo ne.

Sljedeci vikend Ana ima promociju svoje post-diplome. Ocekuje se puno fotki, hrana i pokoji alkoholni napitak uvecer.

Do bozicnih, nema nikakvih praznika. Tako da slijedi rad, rad i samo rad. I pokoji trening jer se trebam "spremiti" za natjecanje ucitelja HK-a u prosincu.

Pozdraaaaaaaaaaaaaav!

V&A

jesen je stigla, durijanu moj

Kaj smo radili zadnjih dva- tri tjedna? Ne mogu se svega ni sjetiti. Ah, ovak: jedan smo vikend isli na brod sa ekipom na kojem je bilo muzike, klope i cuge. Vozikali smo se tim brodicem skroz oko Hong Kong otoka sa jednim stajanjem i kupanjem. Brod je organizirala frendica od frendice svom decku (ili muzu nisam ziher) za rodjendan. Simpaticni ljudi. On Australac, ona australska kineskinja iako to nije uopce bitno. Ali, zanimljivo je da zaradjuju za zivot prodavajuci smrznuto meso (organsko, mnogo kvalitetno) preko interneta. I jos je zanimljivo da planiraju sljedece ljeto provesti u Hrvatskoj. Jeeeeeeeeeee.

Evo par fotki sa tog malog izleta:

plutanje sa pivicom

izlezavanje sa pivicom

ovak zive odvratno bogati u HK

brod,, u pozadini najvisa zgrada u HK

Sharon, Ana, Tanu, moje pivo

najogormniji brod na svijetu prekrcan kontejnerima

fotke su malo plavicaste jerbo sam zabrovail podesit nekaj na mobu. Video je malo glasan jer je bilo malo glasno, ali uzivajte svejedno. To kaj vidite je na krajnjem jugu Hong Kong otoka i kombinacija je prljavo bogatog Hong Konga i ostataka jako starog Hong Konga.

Isti taj vikend dosli su nam i majstori u stan koji su nam uklonili veci dio tepiha iz stana te profesionalno ocistili ostatak. Gazda je platio radove, iako da sam znao da je micanje tepiha tak lako obavil bi to sam. No, da ne duljim, tepih smo maknuli jer je bil furt grozan, prljav i mjestimice bez tkanine iliti vlakana iliti cega vec i isel nam je na zivce. Srecom uspjeli smo ustanoviti da je ispod njega parket u solidnom stanju koji sada izgleda sasvim ok. Malo smo se izje...li doduse dok smo nakon skidanja tepiha uklonili sve ostatke ljepila i podstave koja je bila ispod te potom ulastili pod, no isplatilo se. Evo vam i jedna fotka toga:

Kaj se smijete? Zakaj ne bi imali takav stolnjak. Nek  ljudi vide. NEGO, eto parket. Nije lose, ne? Cak tam u staklu vidite i malo naseg Sai Kunga i cak odraz Ane na kaucu.

Kaj jos? Pojma nemam. Nis bitnoga. Sutra je ovdje lokalna verzija Svih Svetih pa ne radimo. Ja bum se okusal u daskanju na vodi. sljedeci nas vikend ceka jos jedan Lunner (rucera - rucak+vecera) ali ovaj puta Filipinsko Samoanski. Jedva cekamo.

Kratkorocno su misli okrenute sljedecem vikendu. Srednjorocne misli pocinju se baviti bozicnim praznicima iako nisu bas iskristalizirane. Dugorocne misli pretvaraju se u snove, stare i nove. Opa, rima. Stima.

evo jos par nasumicnih fotki za pa-pa:

scena iz Sai Kunga

Tesla Roadster Sport naseg suseda, nema trave al mu je auto zelen

nasa nova telka

Dugi je vikend u Hong Kongu zahvaljujuci dvama praznicima: Dan Republike Kine i Mid-Autumn Festival. Slozise se praznici dan za danom i bas ponedjeljak i utorak. Kao naruceno za kampiranje na odlicnoj, prekrasnoj pjescanoj plazi udaljenoj nekih 1,5 vremena puta od nase kuce. Skupilo se tako nas cetvero i uputismo se tamo.

Na polasku smo imali i srece pa smo naletili na brzi camac kojem je falilo bas cetvero za puni kapacitet pa smo put od 1,5 do 2 sata skratili na svega 30 min lijepe voznje brodom. Nazad smo morali pjeske jer su valovi onemogucili brodski prijevoz. Plaza se inace i zove Zaljev Velikih Valova. Ne bum puno piskaral ovaj puta, ali vam zato evo par fotki:

na camcu

i ovo je Hong Kong

cak i svjetionik

priprema za rostilj

ovak to izgleda odozgo - 50ak satora

noc

lanterne - tradicija za Mid Autumn Festival

Dobro Jutro Hong Kong!

Dobro jutro Ana!

Weeeeeee - surfanje na lufticu

na povratku magarac sa prtljagom je stigao prvi

brrrrrrr kaj puse

jos jedan tjedan

Jucer sam, vozeci se motorom do posla, imao u glavi jedan kroki teksta koji sada pisem. Bila je to fina skica uvodnog vica, price koja slijedi i kojecega. To je bilo jucer. Sada, dok sjedim za racunalom i pisem ove retke, od te skice ne sjecam se ama bas nicega.

Nema veze. Od zadnjeg teksta nije se desavalo mnogo toga, ali nekoliko stvari jest. Prije tjedan smo dana opet odrzali hrvatsku ruceru (rucak+vecera= rucera). Uhodani je to vec koncept okupljanja koji zahtijeva dolazak sviju vec oko 15h. Hrana se izbacuje na stol nekim uobicajenim slijedom do 16 - 17h i onda ostavlja tamo za povremeno brstenje po volji. Rucera je, kao ideja, stvorena nakon par standardnih vecera kada i nam gosti dolazili oko 20h, ali bi se vracali kucama vec oko 23h jerbo svi zive daleko od nas.

Ovako stvar stima odlicno. Ionako vikendom svi kasnije objeduju nego inace, mogu opravdati dolazak u nase krajeve duzim boravkom, u medjuvremenu se nacvrcaju pa im se niti ne ide doma. Mi se doduse nakuhamo, ali to je "rad ljubavi" kak bi Englezi rekli, a redovno gosti dofuraju previse pijace koja ostane nama, a i hrane nam ostane barem za jos jedan rucak ako ne i nekoliko njih.

U ovom zadnjem izdanju vec poznatih nasih rucera na jelovniku su bile cufte, domaci bijeli kruh, krumpir salata, plata hladnih narezaka (kulen, cajna, sirevi), kisela paprika sa zeljem. U stvari, da budem stvarno tocan to je hrana koja je bila posluzena pa i pojedena (ostalo je nesto safta od cufti koji je par dana kasnije preliven preko tjestenine za gablec u skoli). Na jelovniku je jos bila i piletina punjena kulenom i gorgonzolom te rizoto od skampi. Zbog manjeg odaziva ljudi uzrokovanog ragbi ozljedama, ta je hrana ostala u frizideru i bila ukusan nedjeljni rucak. I ponedjeljni. I jucerasnji. I danasnji.

Na moju veliku zalost fotografija tog lijepog druzenja nema uopce. Rabite svoju mastu - 10-ak ljudi, hrana, pice i drustvene igre.

Drugi "vazan" dogadjaj je bio roditeljski sastanak u mojoj skoli. Sam po sebi taj sastanak ne bi bio znacajan, da ne postoji sira prica koja slijedi. Prije svega osnove - roditeljski sastanak u Hong Kongu je isti kao i doma. Roditelji dodju, nastavnici pricaju, roditelji odu doma. Mala je razlika da u nasoj skoli klinci svake godine imaju druge nastavnike, razrednike i kolege u razredu. Drugim rijecima, svake ih se godine rotira. Iznimka su zavrsne dvije godine koje se ne dira (ovdje je to peti i sesti razred).

Sad, sira prica. Naime, kako je Hong Kong na sporom putu ka punoj integraciji u maticu zemlju koju uspjesno i bez milosti vodi Partija, od ove je godine u nastavni plan uvedena obavezna Nacionalna naobrazba sluzbenog naziva "Moralni i nacionalni odgoj". Svima kojima je iole poznato kako sve Partije funkcioniraju, sad se digla obrva, usta razvukla u cerek i misao o miliciji ili kojecemu slicnom komunistickom prosla je kroz glavu. E pa niste jedini. Gro ljudi ovdje takodjer smatra da je to krinka za pranje mozga pa su svi ustali protiv toga. Rezultat je da je od 300-injak skola, samo 6 odlucilo zadrzati taj nastavni predmet. Drugi su ga svi odbacili pod pritiskom mase, uglavnom roditelja.

E sad, od tih 6 skola, jedna je upravo i ova u kojoj ja radim. I roditeljsko tijelo koje sudjeluje u radu nase skole je ostalo podijeljeno. S obzirom da su kurikulum za taj predmet razvili nasi vlastiti profesori koji su hongkonzani on sadrzi iskljucivo zemljopisne i povijesne cinjenice bez ikakvog zrna velicanja komunizma, Mao-a ili kojecega. Dio roditelja je toga svjesno i podrzava nas. Drugi dio, pod utjecajem masovnog ustanka zahtijeva ukidanje i kao dio te mase nose crne kosulje ili majice te takvi dolaze na roditeljski sastanak. Cijela ta medijska buka privukla je i par TV kamera pred skolu.

Prvi dio sastanka prosao je uobicajeno mirno, polako i bez problema. Roditeljima je objasnjeno sto njihovo dijete ceka ove godine, tko ce im predavati i koje su, eventualne, novosti. Nakon toga isli su u skolsku dvoranu na govor ravnatelja i roditeljske udruge itd. Sve 5. To je sve trajalo od 19h do 20.45. I onda je rezerviran termin za diskusiju o novom nastavnom predmetu. U dvorani pola sudionika u crnom, druga polovica, koja ukljucuje i sve nastavnike u skoli, u svemu samo ne u crnom. Prevladavale su bijela i crvena, ali bilo je svega. Pred roditeljima ravnatelj i dvojica iz vrha dobrotvorne udruge koja sponzorira i rukovodi nasom skolom (i jos 23 druge osnovne skole i gro srednjih kao i starckih domova...). Sve se odvija na kineskom i sa dosta strasti sa obiju strana. Loptica se bacala sa jedne strane na drugu do 22.30 (!) kada se jednoj crnokosuljnoj majci na kraju upalila lampica iznad glave pa je shvatila da mozda nastavnici i imaju nekog profesionalnog iskustva i soli u glavi te je iznijela prijedlog da mozda ne bi bilo lose ako bi oni mogli vidjeti nastavnu materiju (!!!!). Zakljucili ste naravno, pametno moje citateljstvo, da su kenjali i dizali galamu, a nisu imali pojma sto ce to tocno njihova djeca uopce uciti. Sad su svi odjednom protiv matice zemlje, a ponose se carevima, povijescu i ovim i onim.

I eto, to su nasa zadnja dva tjedna. Nazalost, opet nema fotki, ali mislim da ce vrlo skoro uslijediti post sa nekoliko fotki iz cevterogodisnje arhive.

Pooooooooooooooozdrav!

kuku - ima li koga jos?

Dakle ljudi, brzo u ormare po kapute, salove, rukavice, a izvadite i sanjke jer evo teksta na ovom skoro zaboravljenom mediju. Odlucio sam opet/konacno/ipak napisati koje slovo iako ne znam tko jos navrati u tako udaljene i napustene kutke digitalnog iliti, u nedostatku bolje rijeci, cyber svijeta.

Susa je zavladala na ovim stranicama ponajvise zbog toga sto smo preko nekoliko tjedana i maltene dva mjeseca proveli u Domovini svima nadohvat ruke. Ipak, nismo se sa svima uspjeli posteno rukovati, a s nekima je to bilo skoro u prolazu i zbog toga nam je zao. Svima je jasno da nemremo biti na vise mjesta od jednom pa biramo ona mjesta na kojima ima cevapa i piva (realno bilo kakve hrane...i piva). Isto tak, svi vi imate svoje rasporede i planove pa uskladba nije bila uvijek moguca, ali to je tak. Vise srece sljedeci put, ne?

Inace, ljeto je proslo fino. Vidjeli smo svoje doma i druzili se s njima koliko se to dalo. Bili smo i na moru gdje smo uglavnom dobivali kile uslijed lijenosti i lakog pristupa finim stvarima. Lijenost je bila dodatno motivirana slicnim svjetonazorom mladjeg dijela nasih domacina kao i njihovom udaljenoscu od raznih mjesta zbivanja. Doduse na samo gostoprimstvo nema bas nikakvih primjedbi.

Otkako smo se vratili u ovaj nas kosooki svijet, zivot se, ocekivano, vratio u normalu. Izuzev prvih tjedan dana koje smo proveli spavajuci na pomocnim lezajevima dok je kemijska cistiona micala vlagom uzrokovane mrlje sa poplona i navlake za madrac. Dodatnu radost pruzio mi je motor kojem se preko ljeta ispraznila baterija pa zvijer nije htjela upalit. Bili su to trenutci testiranja elasticnosti mojih zivaca dok sam pokusavao izgurati "Crnog zmaja" navrh male uzbrdice ne bi li dosao do velike nizbrdice i kresnuo ga u drugoj. U jednom je trenutku valjda odlucio da mu je dosta naguravanja pa se odlucio leci otrgnuvsi mi se iz ruku na, srcom, kontra stranu, tako svinuvsi rucicu prednje kocnice. No, ukrotio sam ga kasnije kao sv.Juraj i kaznio sa 60km punjenja baterija.

Kaj jos? Ah, stan. Poznato vam je da nam je stanodavac odlucio povisiti stanarinu sto je izazvalo blagu brigu. Nakon tjedan dana Aninog lutanja po agencijama i razgledavanja raspolozivih i dokucivih stambenih jedinica, odlucili smo da je isplativo ostati gdje jesmo. Gazda je cak nacelno pristao i na promjenu svih prozora. Samo treba naci povoljni termin uzimajuci u obzir trajanje radova, meteoroloske prilike i kolicinu volje da se to istrpi. Po svemu sudeci to ne bu tak skoro.

Vjerujem da ste ovime potpuno obavijesteni (eventualno i zabavljeni). Nastojat cu da tekstovi budu redovitiji nego inace ukoliko ih bude imao tko citati. Nije iskljuceno da dodam neke fotke ovog ljetovanja iako ih je vecina vec skicnula na Liceknjizi. Takodjer, uskoro slijedi i osvjezavanje i novi izgled bloga. Ak mi se bude dalo.

Pozdrav!!!!!!

Sri Lanka - izvjestaj

 Praznik je rada i idealno vrijeme da malo nadoknadim sve o cemu smo propustili pisati u zadnjih par mjeseci. Evo tih par mjeseci u kratko:
    Nakon proslave Bozica i Nove Godine u drustvu prijatelja, prosla su cak tri tjedna do naseg puta na Filipine. O tome se putu nema sto puno pisati jer smo ga proveli bas kako smo i planirali: ne radeci nista osim seljakanja izmedju sobe, restorana i plaze. Moze se reci da smo bili zadovoljni smjestajem u vlasnistvu jednog francuza. Uzivali smo vozikajuci se na motoru okolo naokolo, more je bilo fantasticno i nasli smo odlican talijanski restoran u koji smo se vracali preko nekoliko puta s obzirom da je ponuda ostale hrane bila prilicno slicna jadranskoj ponudi - sve iz mora na rostilju i na isti nacin.
  Po povratku iz Filipina nije bilo nikakvih uzbudjenja skroz do Uskrsa. Oboje smo radili normalnim tempom. Ana je imala pune ruke posla sa faksom dok je moju energiju i vrijeme okupirao trening i ucenje voznje motora. Taman prije Uskrsa i naseg puta na Sri Lanku, doduse, sve smo to rijesili. Ana je predala sve radove koje je trebala na faksu rijesiti. Ja sam natukao dovoljno treninga da mogu bezbrizno lutati zemljom zacina, a i polozio sam vozacki ispit. Karte su bile u dzepu, novac je bio promijenjen i torbe su bile spremne. Prvog travnja bili smo na aerodromu.

kokice zanimacija

tuk tuk

Sletili smo na Colombo medjunarodni aerodrom drugog travnja u rano jutarnjim satima. Odlucili smo sasvim prekociti posjet Colombu jer smo otkrili da sa nasim budzetom ne bi mogli priustiti spavanje niti u rupetini. Tako smo nakon dva leta od po 4 sata sa pet sati cekanja u Kuala Lumpuru odlucili otici direktno na kolodvor pa vlakom dalje u brdoviti kraj. Autobus od zracne luke do kolodvora je besplatan i krenuo je mozda 10 min nakon sto smo se mi ukrcali. Voljeli bi doduse da nam je netko rekao da trebamo prijeci vise od 40 km, sto u tom busu i sa tim ludim nacinom ponasanja u prometu nije nikako brzo niti previse ugodno. No nakon sat i pol stigli smo i do kolodvora.  Nasa je sreca da nije puno ostalo do polaska vlaka i karata je bilo dovoljno. Najzanimljivije je sto smo za dvije karte za 6-satnu voznju platili cca 2 americka dolara iliti oko 10 kn. Vjerojatno si za te novce zamisljate one stare vlakove u Indiji sa kojih ljudi vise drzeci se brkom za hrdju. Situacija je sasvim suprotna. Vlakovi su cisti i sasvim ugodni. Nisu, naravno, na razini europskih standarda, ali sasvim zadovoljavajuce, pogotovo za tu cijenu.

Voznja je bila naporna, s obzirom da nismo uopce spavali prethodnu noc, ali istovremeno i ugodna. Ljudi su svi bili simpaticni i pristojni, a krajolik je bio fantastican. Do naseg dolaska u hotel u Kandy-u bili smo na putu tocno 24 sata. Otprilike smo i znali sto nas ocekuje pa smo taj hotel rezervirali (jedini koji smo rezervirali) unaprijed. 10 minutni prijevoz od kolodvora do hotela tuk-tukom je bio i skuplji nego voznja vlakom.

plantaze caja u sumrak

Kandy je smjesten u sredisnjoj Sri Lanki i sagradjen oko velikog jezera. Proveli smo tu dva dana s time da smo drugi dan spavali u drugom jeftinijem hotelu (citaj prenocistu) kod jedne jako drage obitelji gdje smo sreli i skupinu od 4 djevojke iz Hrvatske. Odavdje smo isli i na nas prvi izlet koji je ukljucivao posjet Sirotistu za slonove, Zacinskom vrtu, Tvornici caja... Sirotiste za slonove bila je najbolja destinacija jer pruza nekaj konkretno za lovu koja se placa. Malo edukacije, puno slonova od kojih je vecina nevezana, slobodno se krece i lijepo pozira. Nekolicina je jadnika ipak dosla tamo ozlijedjena ili slijepa. Zacinski vrt je samo necije dvoriste u kojem se u stvari prodaje ideja Ayurvede te kreme, ulja i masti s time povezane. Tvornica caja je bas to - tvornica. Naucili smo kako ide proces prerade crnog caja i nista vise.

beracica caja

pogled sa malog Adamovog Vrha

Iz Kandy-a smo se, opet vlakom, uputili dalje unutar brdovitog djela Sri Lanke prema Elli. Ella je prekrasno mjesto smjesteno duboko medju brdima i okruzeno nepreglednim plantazama caja zbog kojih smo tu i dosli. Proveli smo tu jednu noc i dva dana setajuci okolo i uzivajuci u krajoliku. Iako je bilo prekrasno, samo mjesto nije bas veliko i nema bas puno, tocnije ista drugo, za raditi  nego besciljno lutati satima. Drugog dana naseg boravka u Elli uspeli smo se na Mali Adamov Vrh. Vidikovac je to na vrhu najviseg brda sa kojega se pruza prekrasan pogled na cijelo podrucje, pa cak i daleko na jug Sri Lanke zahvaljujuci lijepom vremenu i dobroj vidljivosti. Ime je dobilo prema pravom Adamovom Vrhu visokom preko 2000 m koji je pak ime dobio prema vjerovanju da ja bas tu Adam prvi put krocio na zemlju.

zora - vrijeme polaska na safari

Medjutim, nakon posjeta tom vrhu i jos jednom bezimenom slapu nije nam puno ostalo nego pojesti jos jedan vrlo ukusan rucak i uputiti se dalje na jug. Cekali smo autobus na stanici i spremali se za naporan visesatni put sa nekoliko presjedanja kada se ni od kuda pojavio jedan momak sa ocem u autu i izjasnio kako ionako idu u nasem smjeru pa ako bi im se pridruzili uzeli bi nam tek za gorivo. Isprva, kao i obicno, bili smo uvjereni da je neka provala u igri, ali nekako se momak cinio ok, a i nije nam se nikako dalo drondati nekih 4-6 sati pa smo pristali. Ispostavilo se da je to bio odlican izbor. Obojica su bili vrlo dragi, otac je vozio odlicno i presli smo put za nekih sat i pol. Sto je jos bolje imali su svoj hotelcic bas po nasem budzetu pa smo kod njih i odsjeli dvije noci. Bili su odlicni domacini, pogotovo Thillina koji je svim srcem u tom poslu i stvarno se dobro brinuo o nama. Mjesto se zove Tissamaharama i sluzi kao polaziste za safari u Yala Nacionalnom Parku zbog kojega smo i mi dosli tamo.

Thillina

leopardova glava

Na safari smo krenuli u praskozorje i cekalo nas je 7 sati vozikanja u dzipu i trazenja zivotinja. Vozac je bio ok i vecinom smo gledali kako mnostvo ptica, par krokodila, par slonova i niz gustera provodi vrijeme. Potom se nas vozac uspio zaglaviti u bari. Bez sajle, lopate ili bilo cega drugoga nismo se mogli niti mrdnuti. Srecom uspjeo je dozvati vozaca jednog drugog dzipa s kojim smo malo prije toga buljili u grmlje u kojem se skrivao leopard. Presli smo u to drugo vozilo te sa simpaticnom grupicom Engleza proveli ostatak dana. S obzirom da su Englezi platili vodica za cijeli dan, a mi samo za pola dana, morali smo se rastati sa njima te cekati treceg vozaca da nas odbaci nazad do mjesta i naseg hotela. Po zavrsetku cijeog tog procesa bili smo iscrpljeni i jako zeljni tusa. Sve u svemu ostanak u Tissi kod Thiline i njegove obitelji bio je vise nego ugodan.

kolci bez ribara

negdje kod Unawatune

Dan poslije uputili smo se prema plazama na jugu Sri Lanke. Dva su razloga zbog kojega smo htjeli do plaze. Prije svega, htjeli smo uzivati u suncu i moru i odmoriti se prije nego se vratimo u Hong Kong. Drugi razlog je zelja da uslikamo famozne ribice koji pecaju ribu stojeci na kolcima. Izasli smo u Unawatuni koju su svi nahvalili kao odlicno mjesto za odmor i uzivanciju. Plan je bio ostati tamo 3-4 dana prije odlaska prema Colombu. Medjutim, kuca u kojoj smo spavali, a koju smo nasli prema preporukama sa interneta, bila je prilicno razocaravajuca kao i sve druge u okolici koje smo vidjeli. A niti samo mjesto nije nas posebno zadivilo, sto samo po sebi nije strasno, ali nije nam se uopce svidjelo. Umjesto planiranih 3-4 dana ostali smo tamo tek 1 noc. Prije nego smo otisli dalje, skoknuli smo do plaze na kojoj navodno borave i pecaju ti famozni ribari. Po dolasku na plazu odmah smo uocili kolce u vodi i ribari su odmah uocili nas i zasuli nas pitanjima jesmo li ih dosli slikati. Odgovorili smo kako jesmo na sto su oni stali traziti da im platimo. S obzirom da se nisu bas slozili s mojim elokventnim, iako prema nekima vulgarnom, odgovoru, kako to izgleda kad ljudi pecaju sa kolaca mozete pogledati ovdje.

Hikkaduwa Beach

Galle Fort

Nakon Unawatune uputili smo se u Galle Fort. Galle je gradic nekoliko km sjevernije od Unawatune a Galle Fort je njegov stari zidom ogradjeni dio u kojem smo mi i odsjeli. Uvtrdjeni grad odise europskim utjecajim koje su ovdje za sobom ostavili Engleski, Nizozemski i drugi kolonijallisti. Miran i tih, Galle je pruzio odlican odmor kroz cijela dva dana koliko smo tamo odsjeli. Vlasnik kuce u kojoj smo spavali cak nas je uputio u sicusan lokalan restorancic u kojem smo naisli na predivne srdacne ljude i nevjerojatno jeftinu i ukusnu lokalnu hranu koju smo zavoljeli jos tu u Hong Kongu.

zalazak sunca u Hikkaduwi

Kako je odmor u Galleu bio pomalo i dosadan, zazeljeli smo se prave plaze pa smo otisli do Hikkaduwe. Nakon duge potrage za kucom u kojoj smo htjeli odsjesti i cjenkanja za vlasnicom konacno smo bacili torbe u sobu i otrcali drito u more koje je bilo 50 m pjeska udaljeno od kuce. Plaza je fenomenalan, kilometrima dugacak, pjescani komad obale u indijskom oceanu sa povremeno divljim dvometarskim valovima. Restoran ispred kuce sa natkrivenim, cvrstim, drvenim lezaljkama na plazi. Odlicno! Sve do trenutka kada smo jeduci rucak naculi informaciju o potresu u Indoneziji i upozorenju o cunamiju. U trenutku nevjerice promatrali smo taj indijski ocean i odbacivali to kao nemoguce dok nas ozbiljnost situacije nije osvijestila. Prestali smo promatrati ocean s nevjericom i sada smo ga promatrali sa strahom i zbunjenoscu. Ljudi pricaju da u trenutcima neizbjezne opasnosti kroz glavu prolaze slike zivota i dragih ljudi. Seru govna. Ovako su se stvari otprilike odvijale u mojoj glavi:

    Kud sad da idemo u p... m......? Idemo u Colombo! Uzet cemo taxi i odmah na aerodrom! Jebo ih rucak, nek si ga plate sami. Koliko me kosta nova karta? Boli me k.... Idemo odmah. NE! Trebamo ici prema brdima. A di su brda u p.... m....oj! Kaj Ana? Strah te? I mene...J...m mu Sri Lanku...

pravi muskarci nose Sarong

domacini za vrijeme cunamija

Nakon te prve sekunde misli su se polako pocele sabirati. U istom trenu po nas je dosla i vlasnica kuce te nas spakirane odbacila do kuce svoje sestre 2 km prema unutrasnjosti. Tamo smo bili navodno sigurni jer niti 2004 cunami nije dosao do njih. Ali tamo je pak bio problem sto vise nismo imali interneta. Vise nismo mogli imati informacije o tome sto se dogadja, ali nismo niti mogli javiti obiteljima gdje smo i sto se dogadja. Srecom obitelj kod koje smo bili smjesteni je bila jako gostoljubiva i draga. Druzili su se sa nama i napravili nam veceru. Do tog vremena je vec vlada objavila da je opasnost prestala i da se svi mogu vratiti kucama. Njihov sin, koji je radio u Galle-u, je morao pjesacti 18 km do kuce.

Prospavali smo tu noc sasvim ugodno nakon sto nam je pao ogroman kamen sa srca te smo se odmah ujutro zahvalili na gostorpimstvu te uputili prema nasoj zadnjoj stanici. Nakon nekoliko sati voznje busom i vlakom stigli smo u Negombo. Ovo smo mjesto izabrali iz jednog jedinog razloga. Najblize je mjesto do aerodroma. Vise od toga se o tom mjestu zaista nema reci. Takodjer je na moru i ima plazu ali je ta plaza neodrzavana i zmazana. U gradu ionako nema nikakve ponude i jos je ta dva dana bila njihova Nova Godina tako da je vecina restorana bila zatvorena.

Kineska cetvrt u Kuala Lumpuru

Ubrzo je uslijedio povratak preko Kuala Lumpura u kojem smo ovaj puta prespavali noc i iskoristili priliku da poslikamo Petronas tornjeve i kinesku cetvrt u kojoj smo spavali.

Povratak u Hong Kong bio je vrlo dobrodosao. Prije svega jer je lijepo biti kuci, ali i zbog toga sto smo nakon dva tjedna hranjenja uglavnomm vegeterijanskom hranom bili jako jako zeljni dobrog komada mesa.
Dobro ja sam htjeo mesa. Janjecu burger sjeo mi je kao budali samar. Ana se zadovoljila sa manje mesojednom opcijom.

 Naravno, cinjenica da smo prosli cijel Sri Lanku bez probavnih tegoba ocito nije bas dobro sjela sudbini ili svemirskoj ravnotezi ili kojecemu pa sam ja od tog popodneva kojeg smo se vratili sljedeci tjedan proveo sa temperaturom i trceci na WC. Bez mesa. Bez ikakve konkretnije hrane od tosta i rize. Ali to je vec za sljedeci blog.

Ukoliko jos niste a hjteli bi vidjeti sve fotke evo linkovi:

Picasa - https://picasaweb.google.com/115197844010469567092/SriLankaEaster2012?authkey=Gv1sRgCN_a9PDx99nzRw

A mozete ih naci i na facebook-u.