nedjelja, 2. svibnja 2010.

posjet rodnom kraju i popratna nostalgija

Konacno sam se oporavio od posjeta rodnom kraju i ispunjavanja obaveze Kuma na svadbi. Kazem obveza iako ni tracak obaveze nisam osjecao. Samo zadovoljstvo i ponos.

No, cijela prica je pocela jos krajem ozujka kada su nam u posjet dosli moja punica i mladji sogor. Punica je stala kod nas na putu u Australiju gdje je isla u posjet svome bratu, a mali je dosao vidjeti svoju sestru. I popiti cveger od mene cisto zato kaj je mladji.

Bili su kod nas dvanaest dana. I u tih su dvanaest dana prehodali koliko nisu hodali vec godinama. Mali nije toliko prehodal u cijelom svom 16-godisnjem zivotu. Stigli su na u Hong Kong jedan ponedjeljak rano ujutro. Nakon sto smo se svi izljubili, otisil smo u stan gdje je slijedio blagi odmor i onda cipelcug po gradu. Odmah prvi dan i odmah najduze hodanje uopce. Nekih osam sati smo proveli na nogama i pred kraj im je bilo stvarno dosta. "Kaj toliko hodamo...imamo dvanaest dana...ne moramo sve od jednom..." samo su neki od prigovora taj dan. Ali objasnili smo im da je to bila najduza setnja i da cemo sljedecih dana hodati manje od toga. Pis of kejk. Drugi smo dan hodali sedam sati.

Za vrijeme njihova boravka samo su dva dana bila unistena kisom, a ostalih deset dana smo iskoristili za posjet Ocean Park-u, Big Buddh-i, hramovima: Wong Tai Sin, Deset tisuca Buddha i Chi Lin, prohodali smo Kowloon Park, Hong Kong Park, Central, Admiralty, Causeway Bay, SoHo...sve kaj vrijedi, sve smo vidjeli...

Mozda njazanimljiviji je dan bio srijeda 31.ozujka. Njihov treci dan boravka u planu je bio posjet konjskim utrkama na trkalistu Happy Valley u Causeway Bay-u. Inace, jedan od mojih drazih zgubidana, ali i prilicno impresivan dogadjaj. Negdje usred srijede smo se sjetili da je lima maloljetan i da ne bi bas smio uci na trkaliste. Medjutim gdje ima volje ima i photoshopa, pa smo skenirali putovnicu od maloga i "uljepsali" ju malo. Time smo ubili i dvije muhe jednim potezom virtualnog kista, pokazavsi Punici fotku uljepsane putovnice i ubrzavsi joj puls do granice izdrzivosti prije nego smo joj rekli da se radi o gresci.
Dok smo se mi kretali prema trkalistu Vedran (onaj drugi) je vec bio tamo i izvijestio nas o strogosti redara koji su netom prije okrenuli spanjolsku obitelj na petama za 180 zbog maloljetnosti njihove kcerke. To nas naravno nije moglo omesti, pa se Vedran pravio bedast nekim nasumicnim pitanjem jednom od redara dok smo mu mi usli iza ledja. Nevjerojatno. Fora k'o iz loseg filma, ali je upalila. Tu smo vecer imali i podosta srece sa uplacenim listicima.

Nedugo nakon uskrsnje gozbe i kraja Punicinog boravka s nama, bilo je vrijeme za moj put u Hrvatsku i za vjencanje Tomislava i Alme. Na putu prema aerodromu u Hong Kongu moja me voljena gospodja obavijestila o nekakvoj erupciji vulkana na Islandu i zatvaranju zracne luke u Londonu. Pih, mislim si, gdje je London od Istanbula i Zagreba. Kaj me briga sad za to. Da sam znao koliko bum znoja prolio iscekujuci da se zracni promet normalizira i da se vratim na svoj posao koji su u medjuvremenu drugi za mene radili na moj racun, vjerojatno se nista ne bi promijenilo.

Stigao sam u Zagreb u suncano popodne jednog petka. Docekali su me roditelji i brat nakon sto smo se 40 minuta gledali kroz staklo cekajuci da proklete torbe sa aviona konacno pocnu kliziti po vrazjoj traci.

To prvo popodne bilo je vjerojatno i najduze sto sam se druzio sa svojim roditeljima i bratom u sljedecih deset dana. Zalosno, ali istinito. Djelomicno zbog druzenja sa mladozenjom zbog kojega sam i dosao, a djelomicno zbog zelje da se vidim sa sto vise dragih ljudi koje nisam vidio mjesecima, nije ostalo dovoljno minuta u danu za roditelje. Situacija je to koju ce trebati "ispraviti" iliti nadoknaditi pri sljedecem dolasku. Treba ipak napomenuti da se sa roditeljima cujem i vidim barem jednom tjedno zahvaljujuci savrsenstvu Skype-a, sto sa prijateljima nije bas slucaj. Nisam siguran je li to opravdanje za roditelje ili packa za prijatelje. Izaberite.

Nego...vec prvi dan po dolasku nasao sam se sa mladim bracnim parom i uputili smo se svi skupa na otvorenje jos jednog, u jos uvijek kratkom lancu FASHION ADDICT frizerskih salona. Bio je to fancy shmancy dogadjaj sa kamerama RED CARPET-a i puno raznih faca koje se vole slikavati. Zanimljivo iskustvo i besplatan alkohol.

Sljedeci dan je na rasporedu bila momacka vecer koja ce ostati u pamcenju svih sudionika jos jako dugo. Razumljivo, necemo sada o detaljima koji ostaju zauvijek potisnuti u mracnim dubinama sivih vijuga i izlaze na svijetlo dana samo i iskljucivo u prisutnosti, vec spomenutih, sudionika. Nije naime bilo nicega cega po bilo cijem sudu nije smjelo biti, ali dajte dopustite malo misterije u zivotu i na pocetku necega svetoga kao sto je neciji brak. Napomenuti cu da se nije pilo nego se lokalo, izbjeglo se kazne (srecom!!!!) i svi smo ostali zivi. Jedina zrtva te veceri su bili poneki novcanici i palac lijeve ruke jednog pegule kojem to ionako nije prvi put. Taj vec poznaje doktore u traumi po imenu.
Ostatak je tjedna prosao u znaku cijele niska prijatelja i cijelog cuda kava. Bilo je lijepo vidjeti vas sve, iako vas nisam sve vidio. Nazalost, ne stigne se bas sve u deset dana. Pogotovo ne u deset dana obiljezenih alkoholom i prilagodjavanjem na vremensku razliku. Ne sjecam se kada sam bio toliko umoran. Jedan od najdrazih posjeta koje sam obavio bio je onaj malom, mjesec dana starom necaku Josipu. Anin brat Ante i njegova supruga Ana su 3.ozujka dobili preslatkog sina. Mali je pljunuti tata. I po izgledu, a i po kolicini hrane i sna koje konzumira dnevno.
Dosla je konacno na red i ta sudbonosna subota 24.travnja i pocetak Tomislavovog i Alminog ostatka zivota. Nije to bila tipicna svadba utoliko sto se nije islo po mladu nikamo nego su oboje kretali skupa iz stana u kojemu vec ionako zive skupa. Za mladozenju i mene "kuma" dan je ustvari poceo oko 14h kada sam dosao do njega. Gosti su se poceli skupljati u stanu, catering je vec postavio zakusku, a ubrzo je i muzika stigla. Caskom se atmosfera popela na vrlo zabavnu i samo cinjenica da je noc pred nama duga je kocila jace zalijevanje usta alkoholnim napitcima.
Ubrzo je doslo vrijeme i da se mlada prvi puta pojavi u vjencanici. Uz najavu benda pojavila se u svoj svojoj ljepoti. Nije trebalo biti detektiv za citanje mladozenje i njegove reakcije. Svi smo culi tupi zvuk udaranja vilice u pod i onaj poznati "ping" sjaja u oku. A i kosulja i kravata su mu na podrucju prsa poskakivali ubrzanim tutup-tutup ritmom.
Slijedilo je naravno neizbjezno slikavanje mlade i kume, pa nas dvojice. A i gosti su, naravno, imali svoje fotice i svi su se fotkali sa svima.
Prije nego smo se snasli bilo je vrijeme za pokret prema crkvi. Crkva Sv.Marka na Gornjem Gradu je za mene najljepsa zagrebacka Crkva i jedan od najzagrebackijih simbola i znamenitosti. I tu je subotu bila samo njihova. Nije bilo zakazano drugo vjencanje, sto je znacilo da nema guzve niti zurbe. Prije i poslije obreda, koji je prosao odlicno, lijepo i veselo, bilo je ispucano jos nekoliko stotina fotki. Nakon sto smo se svi izljubili i izgrlili, mladenci su se uputili u setnju gradom sa fotografom, a ostatak svatova se uputio prema 17. katu hotela Westin (koji, usput, ima vjerojatno najbrzi lift u gradu).
Pred dvoranom nas je docekalo vise nego ljubazno osoblje hotela sa ponudom aperitiva (i pjenusac naravno je bio prisutan) te jagodama u cokoladi (mmmmmmmmmmmmmm). Atmosfera je ubrzo porasla za par stupnjeva i vec se povela pjesma popracena, naravno, vise nego izvrsnim bendom i to uglavnom zahvaljujuci kumi Maji. Tako, uz pjesmu i pokoju casicu, sat i nesto vremena, koliko je trebalo mladencima da stignu, proslo je nevidjenom brzinom.
Voditelj banketa, ubrzo je najavio ulazak kumova i, sto je puno vaznije, mladenaca i pravo je veselje moglo poceti. A bilo je to vrlo, vrlo odlicno veselje. Uz vodeceg tamburasa i Fakine, DJ Tomeka, odlicno osoblje hotela, vesele svatove, odlicne kumove (ahm!) i, naravno, prekrasne i sretne mladence nije moglo niti biti lose. Plesalo se, pjevalo i veselilo bez prestanka skroz do 5 ujutro.
Uz zvuke Barry White-ove "You're my first, my last, my everything" koreografija prvog plesa izvedena je besprijekorno unatoc prilicnoj nervozi prije toga. Bilo je tu i nekih stvari koje nisam prije vidjeo na svadbama. Primjerice, nakon rezanja torte, mladenci su se, uz pomoc kumova, natjecali u jedenju iste. Pobjednik dobija pravo biti gazda kuce. Inhalirao sam taj komad nevidjenom brzinom i osigurao mladozenji hlace da nosi. Naravno, dok mu zena ne kaze da ih skine. Takodjer, kod bacanja podvezice, svi mladici koji su pohrlili na podij kako bi ju ulovili morali su si odabrati partnera (muskog) i cagati sentis. Najbolji je par morao eksati gemist. Pobjednik je dobio podvezicu. Smijeh, smijeh, smijeh.


Nakon predivnih 9 sati veselja, u 5 ujutro smo se povukli o svoje odaje (hvala Tomislavovim roditeljima sto su meni i Albinu - Tomislavov bratic - prepustili svoju sobu) na zasluzeni odmor. Sljedece jutro, tocnije rano popodne, skupili smo se u apartmanu mladenaca na dorucku. I za mene je to bio slag na torti. Sjediti sa troje od mojih 10 najdrazih ljudi (ne racunajuci obitelj) jutro poslije najvaznijeg dana njihovih zivota - neprocjenjivo. Za sve ostalo tu su kartice, krediti i druga zla. To je jutro, a i vecer prije, moglo biti ljepse jedino da je i moja voljena gospodja bila prisutna.

Tu nedjelju uslijedio je rucak sa mladencima i njihovim obiteljima. Malo je falilo da se i ovo pretvori u pijanku. Nije bilo daleko. Vino je bilo dobro, bend je opet bio prisutan. Opet zabava. Ovaj put, sa malo tuznim zavrsetkom, jer se trebalo na kraju oprostiti sa svima i pripremiti za povratak u realnost i svakodnevicu Hong Konga.

Ali realno, nije trebalo zalovati. Bilo je to, poslije mojeg vlastitog, najljepse vjencanje na kojem sam bio. Mozda sam pristran posto Tomislava i njegove roditelje znam vec 23 godine, Almu znam vec 10, Albina znam dobrih 15 g, neke od svatova znam jos od jaslica...Mozda je sve to dalo posebnu draz toj veceri. A takodjer sam i ponosan sto smo Tomislav i ja nase, ionako snazno prijateljstvo, okrunili kumstvom.

Povratak u Hong Kong je bio malo naporan. Sam let je prosao odlicno, ali odmah po dolasku uslijedio je puni radni dan na poslu. Do trenutka onesvijestenja na krevetu bio sam budan 34 sata. Slijedecih pet dana proveo sam jedva radeci i spavajuci. Jedina svijetla tocka tih pet dana bila je moja Ana koja mi je falila poprilicno dok me nije bilo.

Sada je sve vec po starom i u rutini. Zivot ide dalje, ali puno veselije.

Eto ljudi, to je to. Budite dobri. Prema ucestalosti vaseg javljanja, siguran sam da cemo se cuti ili vidjeti vec za preko nekoliko mjeseci. Nema potrebe da se tako cesto cujemo. Stvarno.

P.s.

trebalo mi je vise od tjedan dana da ovo zavrsim. Nadam se da je kvalitetno.

2 komentara:

  1. Nije "vidjeo", nego "vidio".
    Pitaj ženu.

    OdgovoriIzbriši
  2. i to je sve, ha? vidjet cu kaj mislim o tome...ili vidit cu? ne znam...

    OdgovoriIzbriši