Bozic u Australiji

Konacno je doslo vrijeme da i ovaj tekst ugleda svjetlo vasih ekrana. Plan je bio, naravno, da bude napisan odmah po povratku dok su jos dojmovi bili svjezi. Medjutim,

povratak u redovnu

kolotecinu i niz malih, samih po sebi nebitnih, d

istrakcija uporno me odvlacio od tipkovnice.

Takodjer, treba reci da mi je ovo drugi pokusaj uoblicavanja bozicnih dojmova u smisaon i zanimljiv tekst. Nakon otprilike sat vremena pisanja shvatio sam da je prethodnik ovome tekstu bio predetaljan i puno, puno predugacak. Slijedi blago kompresirani osvrt na blagdanski posjet zemlji u kojoj ipak nitko ne visi naglavacke.Polazak je bio nestrpljivo iscekivan i vise nego dobro dosao jer je prosinac bio, barem za Anu, jako stresan i iscrpljujuci mjesec ispunjen obavezama prema poslu i skoli. U to smo prekrasno jutro usli sa velikim osmjesima na licima. Nakon kasnog dorucka na jednoj od suncem obasjanih terasa u centru Sai Kunga, nas je put konacno poceo. Put je to o kojem smo oboje mastali jos od djetinjstva. Mene je uvijek zanimala Australija, kao destinacija na drugom kraju svijeta.A Ana je imala slicne interese uz dodatak da je uvijek htjela posjetiti i svog ujaka. I ja sam, mora se priznati, imao dodatan motiv za posjet koji se nalazio u ujakovoj garazi. Vozni park za prste polizat: BMW 325, BMW X1 23d i Ford Falcon XR6.Odmah po slijetanju i dolasku u ujkovu kucu moglo se naslutiti kako ce nam godisnji prolaziti. Naime docekao nas je stol pun domace sunke, kobasica, speka...meni se u ruci stvorila boca piva iako je bilo 10 ujutro. Izuzev naseg posjeta Sydney-u slicne su se gozbe odvijale za vrijeme cijelog boravka.
Prva dva dana smo proveli odmarajuci kuci te razgledavajuci Geelong u kojem Anina obitelj zivi. Krasno je to malo mjesto udaljeno 45 min autom od Melbournea i apsolutno krcato Hrvatima. Upoznali smo puno obiteljskih prijatelja koji su svi od reda Hrvati i odlicni ljudi. Vecina je stvorila zivot nekim vidom gradjevinskih poslova (kao i Anin ujak koji radi sa betonom). Jedan primjer koliko Hrvata tu ima je cinjenica da smo mi u svojih dvanaest dana boravka u srcu Australije engleski pricali mozda 10% vremena ukljucujuci i letove sa Aninom kolegicom s posla koja je Australka.

Odmah drugi dan bila je prilika da i ja zadovoljim svoju glad za automobilima. Tko me zna, zna da volim voziti aute i takodjer je poznato da sam veliki ljubitelj Mercedesa i NEljubitelj BMW-a, ali poklonjenim se konjima ne gleda u zube. Svi clanovi obitelji su morali sljakati, pa su nam ostavili jedna kola na raspolaganju da malo razgledamo kraj. U autu je naravno bio instaliran GPS tako da ako se i izgubimo uvijek mozemo naci put kuci. Uslijedila su sva razocaranja. Prvo, ogranicenja u Australija su niza nego doma. 110km/h na autocesti je sporo samo po sebi, a pogotovo kada sjedis za volanom sportskog auta sa nekih 200-injak konja. Drugo, imali smo auto i pola dana na raspolaganju, a nismo imali pojma kamo treba ici. Po povratku, ispred kuce nas je docekao hrvatskai svecenik koji je cuo za nas dolazak te nam poklonio svoju knjigu "HRVATSKI KATOLICKI SVECENIK". Nazalost, istu smo SLUCAJNO zaboravili u Australiji.
Sljedece jutro uslijedio je nas dvodnevni posjet Sydneyu. S obzirom da su svi morali raditi jos koji dan, putovali smo sami. Pratilo nas je prekrasno vrijeme sto je jos vise pojacalo nase ionako vrlo pozitivne dojmove. Prema onom starom kliseju, bilo je malo nestvarno stajati ispred Sydney Opera House i gledati prema Harbour Bridge-u. Nisam ljubitelj kliseja, pogotovo "Nisam jos niti svjestan sto mi se dogodilo". Mi jesmo bili svjesni gdje smo i u kaj gledamo (na kraju ipak nismo slinavi idioti), ali smo se stalno cudili sami sebi i cinjenici da su nam se davne zelje konacno ispunile. Sydney je bio prekrasan spoj staroga i novoga. Onaj nas je stari dio svojom arhitekturom podsjetio na Hrvatsku. Ono sto nas je posebno odusevilo jesu ljudi koji su svugdje bili iznimno ljubazni i srdacni te brojnost i nacin uporabe gradskih parkova. Po svim parkovima, kao sto je zagrebacki Zrinjevac, ljudi slobodno sjede i leze po travi, opustaju, slusaju muziku, druze se ili imaju piknik. Steta je sto smo za Sydney imali samo dva dana, ali uspjeli smo vidjeti sve bitne znamenitosti. Jedna napomena svima koji se misle uputiti tamo - prilicno je skupo, cak i za hongkonski standard.

Ostatak naseg boravka u Australiji, dakle zadnjih 10-ak dana, prosao je u slicnom, ali jednako odlicnom tonu. Provozali smo se po okolnim, malim gradicima, razgledali Geelong i jos malo detaljnije posjetili dvije popularne turisticke atrakcije: 12 Apostola i Sovereign Hill."12 Apostola" je Nacionalni Park koji privlaci brojne turiste, a predstavlja devet (nekada ih je bilo stvarno 12) ogromnih stijena koje stoje odvojene od glavnog kopna i strse same u moru. Ovako opisano, znam, ne zvuci bas bajno, ali je prekrasno. Pogotovo uz prekrasno vrijeme kakvo je nas pratilo za vrijeme cijelog naseg boravka. Jednako prekrasno kao i Apostoli je cesta koja vodi do tamo. Nazvana Velika Oceanska Cesta (The Great Ocean Road) cijelom svojom duzinom pruza zapanjujuce pejzaze i vozacki uzitak.

"Sovereign Hill" je vjerno rekonstruirani mali gradic iz vremena zlatne groznice koja je drmala sirom svijeta pa tako i u Australiji. Kad kazem vjerno rekonsturirani ne salim se nimalo. Sve zgrade, ulice, kostimi, izgledaju ko da si zarobljen negdje u 19t... Cak postoji i mali potocic u kojem je "moguce" naci nesto zlata, medjutim mi nismo bili te srece.

Kada se nismo vozikali uokolo i razgledavali neke od brojnih znamenitosti, vrijeme smo provodili okruzeni dobrim ljudima, odlicnom hranom i, u mojem slucaju, dobrim pivom te kartama za belu. Nismo toliko bele igrali niti u Hrvatskoj. I, nije da se sad hvalim, ali ja sam kralj Bele. Sto sam igrao to sam dobio.
A sto se hrane tice iznenadili smo se kada smo saznali da je u Geelongu moguce kupiti preko nekoliko hrvatskih proizvoda. Cak i u velikim supermarketima je moguce kupiti Podravkinu pastetu, dzem od sljiva, ajvar, jamnicu...A u jednom manjem ducanu jos i puno vise toga. U trgovini alkoholom (ovdje je potrebno imati posebnu dozvolu za prodauj alkohola, pa cak ni supermarketi nemaju nista alkoholno na policama) u kojoj ujak nabavlja pivo i slicno, moguce je kupiti i Karovacko i Ozujsko pivo, Pelinkovac, Kruskovac...Nema jedino hrvatskih cigareta. A cigarete su u Australiji bogami skupe - oko AUS 15$ na vise za kutiju sto je oko 75 Kn po kutiji. Medjutim, to ih ne prijeci da dime k'o lokomotive. I vole nuditi. Jako. Ja ponekad zapalim koju nakon kaj si popijem par piva. Nije za hvaliti se ali eto. Ionako se to desava tek par puta godisnje. Tako sam i prvu vecer kada su dosli gosti nakon par piva zapalio i sve je bilo ok. Drugi dan u vrijeme rucka dodje Milan (odlican covjek i jako smijesan Slavonac) na kavu:
M: Hoces ti popit sa mnom kavu?
V: Hocu naravno.
M: (vadi cigarete i nudi meni da zapalim)
V: Neka, pusim samo kad popijem nestoM: pa zapali i reci im da ti daju da pijes
V: hahahahaa

I tako bijase svaki dan. Mozda, na kraju, nije to niti bilo tako lose jerbo nemam vise namjeru zapaliti ikada.

Sam docek Nove Godine proveli smo u drustvu starije generacije. Nas desetero druzilo se uz janjetinu sa rostilja, pivo i opet tj. jos uvijek, jako puno hrvatske muzike iz vremena dok ni Ana ni ja jos nismo bili niti u planu. Zvali su nas ovi mladji da idemo sa njima, ali nekako nismo bili raspolozeni za cuganje radi cuganja i trcanje sa jednog mjesta na deseto.

Sve u svemu o Australiji i Australcima (i australskim Hrvatima naravno)imamo samo lijepe rijeci i jos ljepse uspomene. Povratak je zajamcen jednog lijepog dana.

I evo na kraju, s obzirom da tekst nije protkan saljivim upadicama, jedan vic koji sam nedavno cuo:
Dodje covjek kod doktora na pregled prostate te se po doktorovoj uputi skine i naguzi. Doktor navuce rukavice i zapocne pregled. Nekon nepunih dvije minute doktor ce pacijentu:

D: Znate erekcija je sasvim normalna kod ovakvih pregleda.
P: Ali, doktore, ja nemam erekciju:
D: Da, ali ja imam!

Poooooooooooooozdrav!